Britansko “neformalno carstvo” – Britanski imperijalizam iz 19. stoljeća

Ta je manipulacija u obliku slobodne trgovine temeljem britanske ekonomske strategije već više od stotinu i pedeset godina. Britanski je genij sadržan u njezinoj kameleonskoj sposobnosti da tu politiku prilagodi promjenjivoj međunarodnoj ekonomskoj stvarnosti, Ali srž te politike i dalje je “apsolutna slobodna trgovina” Adama Smitha, kao oružje protiv suverenih nacionalnih ekonomskih politika suparničkih sila.

Krajem 19. stoljeća britanska je elita počela intenzivnu raspravu o tome kako održati svoje globalno carstvo. Usred krilatica o novom dobu “antiimperijalizma”, s kojima je započela posljednja četvrt 19. stoljeća, Britanija je poduzela korake za uspostavu savršenijeg i daleko učinkovitijeg oblika održavanja svoje vodeće uloge u svijetu putem sredstva koje će dobiti ime “neformalno carstvo”. Zadržala je ključne imperijalne posjede u Indiji i na Dalekom istoku, a njezin je kapital u golemim količinama počeo teći osobito u Argentinu, Brazil i Sjedinjene Države, stvarajući ekonomsku ovisnost koja je na puno načina učinkovitija od formalnih kolonijalnih prava.

Ideja o posebnim ekonomskim odnosima s “državama partnerima”, pojam “sfera utjecaja”, kao i “diplomacija ravnoteže moći”, bili su izdanci toga složenoga tkanja britanskog “neformalnog carstva” krajem prošloga stoljeća.

Od engleske pobjede nad španjolskom Armadom 1588. godine, Britanija je dobro koristila svoj poseban otočni položaj, odvojen od kontinentalnog dijela Europe. Bila je pošteđena izdataka za održavanje velike kopnene vojske za obranu svojih interesa, što joj je omogućilo da se usredotoči na ovladavanje morima. Britansko pljačkanje dobara dalekih dijelova svijeta omogućilo joj je i održavanje ravnoteže moći na europskom kontinentu, jer je stvarala ili financirala koalicije protiv bilo koje države koja je, u bilo kojem povijesnom razdoblju, bila na putu ovladavanja europskim teritorijem, koji se protezao od Rusije do Španjolske.

Nakon Bečkoga kongresa iz 1815. godine u reorganizaciji Europe, koja je uslijedila nakon poraza Napoleona, Engleska je usavršila ciničnu diplomatsku strategiju poznatu pod nazivom “ravnoteža moći” (Balance of Power). Elita Ministarstva vanjskih poslova Njezinog veličanstva nikad nije priznala da je britanska ravnoteža moći bila uvijek strogo definirana iz uporišta moći ili središnje tačke, Londona, kao na vagi, s dodatnim utezima koji su izjednačavali suprotne strane središnje “tačke ravnoteže”, kako bi Engleska izbacila iz igre suparničke privredne sile isključivo u korist Engleske.

Nakon 1815. godine poseban se “genij” engleske vanjske politike sastojao u njezinu umijeću promjene savezničkih odnosa, ako je potrebno i preko noći, kako se mijenjalo njezino poimanje europske ili globalne strateške moći. Engleska je diplomacija njegovala tu ciničnu doktrinu, koja je nalagala da Engleska nikad ne održava sentimentalne ni moralne odnose s drugim državama kao suverenim poštovanim partnerima, nego da razvija svoje “interese”. Engleska je strategija savezništva bila diktirana onim što je ona sama, u bilo kojem trenutku, smatrala ostvarenjem definicije engleskih “interesa”. Pokazatelji takvih dramatičnih promjena savezništava su promjene od neprijateljskih odnosa s Francuskom u Africi do “Entente Cordiale” nakon obračuna kod Fašode 1898. godine, ili pak promjena odnosa prema Osmanlijskom Carstvu nakon više desetljeća duge engleske potpore osmanlijskoj Turskoj u sprječavanju širenjenja Rusije. U Britaniji i Indiji ti su potezi bili poznati pod imenom “velika igra”.

Tokom posljednjega desetljeća 19. stoljeća engleski je kapital sve više pritjecao u pomno odabrane zemlje s pomanjkanjem kapitala, poput Argentine, gdje su se tim kapitalom financirale i gradile željeznice i infrastruktura, kojima je potom upravljala Engleska, a vlade zemalja domaćina tu su ulogu Engleske obično poticale velikodušnim koncesijama. Engleski je kapital korišten i za razvijanje parobrodskih linija i luka tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih “država partnera” učinkovito pretvarano u privredne sužnjeve, a njihove su trgovinske i financijske uslove diktirale britanske trgovinske kuće i trgovačke financijske banke, iz londonskog Cityja. Tako su države partneri spoznavale da su Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom puno učinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.

Tokom 1880-ih godina nove su argentinske željeznice dovozile argentinsku robu, osobito govedinu i pšenicu, do izvoznih luka. Izvoz se udvostručio, a vanjski je dug Argentine, uglavnom prema londonskim bankama, porastao za 700%. Argentina je bila dužnički vazal Britanskog Carstva; “imperijalizam za male pare”, kako je to nazvao jedan komentator.

Namjera britanske politike očito nije bila razvijati suverena industrijska gospodarstva putem svojih odnosa s državama partnerima. Namjera je zapravo bila nametnuti kontrolu uz najmanja moguća ulaganja i ujedno osigurati da druge, suparničke sile, ne dobiju značajnijih sirovina ni drugih dobara privredne moći.

U to su vrijeme, 1882., britanske trupe okupirale Egipat, prvenstveno s ciljem da osiguraju morske puteve za Indiju – ne smije se dopustiti da Sueski kanal padne u suparničke francuske ruke! Britanska je vojna okupacija tako uništila svu strukturu egipatske države da su britanski vojnici, nakon 1882. godine, postali stalno prisutni u toj čvorišnoj tački Carstva između Londona i Indije.

Na sličan je način cilj britanske prisutnosti u Južnoj Africi najprije bio osigurati južni put za Indiju, radi sprječavanja mogućnosti da suparničke sile osiguraju baze na tom području, što bi bila moguća prijetnja s boka britanskoj pomorskoj trgovini” Britanska kontrola nad Južnom Afrikom 1840-ih i 1850-ih godina nije bila formalna. Umjesto toga Britanija je postupno odsijecala bursku republiku od Indijskog okeana. Počela je pripojenjem Natala 1843. godine, čime je istisnula Bure iz Zaljeva Delagoa, a potom je intervencijom spriječila ujedinjenje burskih republika pod Pretoriusom 1869. godine. Cilj joj je bio osigurati, uz najmanja moguća sredstva, britansku prevlast na cijelom području južnoga dijela Afrike.

Primarni je cilj britanskog imperijalizma 19. stoljeća bio osiguranje monopola za britansku kontrolu trgovine.

U to je vrijeme i britanska tajna služba (Secret Intelligence Service) poprimila neobičan oblik. Za razliku od carstava Francuske i drugih zemalja, Britanija je svoje carstvo iz vremena poslije Waterlooa uobličivala putem jako sofisticirane suradnje između najvećih bankara i financijera londonskog Cityja, ministara u Vladi, direktora ključnih industrijskih poduzeća koja su, po procjeni Britanije, bila od strateške važnosti za nacionalne interese, i direktora špijunskih organizacija.

Jedan primjer toga ustroja bio je moćnik trgovačkog bankarstva londonskog Cityja, Sir Charles Jocelyn Hambro, koji je bio na položaju direktora Engleske banke od 1928. do svoje smrti 1963. godine. Tokom Drugog svjetskog rata Hambro je bio izvršni direktor Službe za specijalne operacije britanske tajne policije (Special Operations Executive – SOE) u Ministarstvu gospodarskog rata britanske vlade, koje je u vrijeme rata rukovodilo gospodarskim ratom protiv Njemačke. Ta je organizacija obučavala kadar koji će poslije rata postati američka Središnja obavještajna služba – CIA (Central Intelligence Agency) i elitni dio tajne službe, a među njima su bili William Casey, Charles Kindelberger, Walt Rostow i Robert Roosa, koji je kasnije postao zamjenikom ministra financija u Vladi predsjednika Kennedyja i partnerom elitnih poslovnih ljudi s Wall Streeta – Brown Brothers, Harriman.

Umjesto tradicionalnog načina rada tajnih službi – pribavljanja podataka iz stranih prijestolnica putem špijunskih agencija, direktor je britanske tajne službe – SIS-a (Secret Intelligence Service), i sam bio dijelom tajne mreže, slične slobodno-zidarskoj, u koju je bila utkana ogromna moć britanskog bankarstva, pomorske trgovine, velikih industrijskih kompanija i Vlade. Kako je ta organizacija bila tajna, postizala je ogromnu moć nad lahkovjernim i naivnim gospodarstvima stranih zemalja. U razdoblju slobodne trgovine, nakon 1846., ta je tajna povezanost privatne trgovinske moći s Vladom bila tajnom britanske hegemonije. Britanska vanjska trgovina nije bila utemeljena na njegovanju dobrosusjedskih odnosa sa stranim zemljama, nego na sračunatim “interesima” koji su nalagali promjene savezništava i, po potrebi, naglo mijenjanje država saveznica.

Odlomak iz djela: F. William Engdahl, Stoljeće rata, str. 18-21.