Buđenje nacionalne svijesti u Bosni- Osmansko kažnjavanje Bošnjaka i nagrađivanje Srba

Buđenje nacionalne svijesti kod pojedinih naroda Evrope javlja se u različito vrijeme. Tako Evropljani nacionalne pokrete, uglavnom, vezuju za Francusku građansku revoluciju iz 1789. godine. Mađari, kao i mnogi drugi narodi Evrope za revolucionarnu 1848/49. kada je Evropa uglavnom ušla u fazu kapitalističkog uređenja, a Srbi za Prvi i Drugi srpski ustanak iz 1804., i 1815. godine.

Nacionalno buđenje kod Bošnjaka javilo se dosta rano. Svijest o potrebi odbrane Bosne kod njih je bila evidentna još u toku osmanske defanzive u Velikom bečkom ratu, zatim u ratovima između Osmanskog carstva, Mletačke republike i Austrije 1714.-18. godine. Bitka pod Banjom Lukom 1737. godine je potvrdila da je kod Bošnjaka sazrela svijest o njihovoj samostalnosti. Ova bitka predstavlja jednu od prvih stranica bosanskohercegovačke samosvijesti.[1] Bosanci su u ovoj bici branili svoje porodice, domove, rodni kraj. Na njihovo odlučno ponašanje utjecalo je i saznanje da će u slučaju poraza doživjeti istu sudbinu kao i pripadnici islamske vjere iz Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i drugih mjesta koji su se u ranijim ratovima morali iseliti i tako ostati bez kuća, posjeda i rodnog mjesta. Zbog toga Banjalučki boj i drugi bojevi u ovom ratu imaju značaj patriotskog rata i odražavaju visok stepen hrabrosti i rodoljublja.

Međutim, uvjeti u kojima je nastala i sazrijevala nacionalna svijest Bošnjaka, po mnogo čemu su se razlikovali od uvjeta u kojima se ta svijest razvijala kod crnogorskih i drugih naroda sa kojima su oni zajedno, odnosno izmiješano živjeli. Bošnjaci su dugo, a neki to pokušavaju i danas, poistovjećivani sa Osmanlijama zato što pripadaju istoj vjeri. Oni se razvijaju u drugačijim uvjetima posebno zbog toga što ih pripadnici drugih naroda nisu priznavali kao poseban narod. U “Gorskom vijencu”, kao što smo naprijed istakli, iskazani su kao “poturice”, a nosioci nacionalnih pokreta kod Srba i Hrvata pokušavali su da ih svrstaju kao pripadnike ovih naroda, islamske vjere.

Bošnjake je sa osmanskom državom povezivala ista vjera, jedinstvena politička ideologija i pripadanje zajedničkom kulturno-civilizacijskom krugu. Na osnovu ovog proizlazila je privrženost Bošnjaka osmanskokj državi, u kojoj je islam bio državna religija. Za razliku od Bošnjaka, hrišćani se vezuju za Carsku Rusiju ili Austriju, odnosno Austrougarsku, ovisno od toga da li su pripadnici pravoslavne ili katoličke vjere. Pri tome su Bošnjaci sačuvali i uobličili brojna obilježja koja ih karakteriziraju kao poseban narod.

Nacionalno buđenje Bošnjaka konačno je programski uobličeno na skupu bosanskih ajana i kapetana održanom od 20. januara do 05. februara 1831. godine u selu Čardak kod Tuzle, rodnom mjestu Husein-kapetana Gradaščevića.[2] Za vođu pokreta izabran je Husein-kapetan Gradaščević, sin Murata.[3] I Konačno, nacionalno buđenje Bošnjaka realizovano je u oružanoj borbi za autonomiju Bosne i Hercegovine u sastavu Osmanskog carstva, koja je vođena od juna 1831. do juna 1832. godine i poznata je u historiografiji kao pokret Bosanaca za autonomju pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića.[4]

U ovom pokretu Bošnjaci su jasno izdiferencirali svoje zahtjeve i uvjete, a oni su bili sljedeći:

– da se potpuno zabrane nove nošnje koje su u suprotnosti sa šerijatom i hanefijskim mezhebom, i to preko imama u džamijama, za vrijeme hutbe na džuma-namazu;

– da se oproste grijesi namjesniku Skadra Mustafa-paši i Gega-pašama ako ih imaju i da se ostave na svojim položajima. Dok ne stigne carski ferman o tome, neka veliki vezir izda svoju bujuruldiju;

– da se u Bosni ostavi poredak prema uvjetimakakvi su vrijedili do sada. Da o tome, dok ne stigne carski ferman, veliki vezir izda svoju bujuruldiju;

– da Srbi ne šire svoju teritoriju na račun Bosne i da ne ometaju i ne miješaju se u posjed Bosne prekodrinskih područja. Da im se naredi da ne postavljaju takve zahtjeve. Da se uzeti posjedi muslimana u smederevskom sandžaku vrate muslimanima i da se sva knjiženja njihove imovine u korist Srba ponište;

– da se Kliški sandžak kao i ranije izdvoji iz Bosne i dade sadašnjem muteselimu Ahmed-begu u rangu paše kao mutesarifluk;

– da se Mehmed-beg Osmanpašić unaprijedi u čin paše i postavi za muteselima Novog Pazara;

– da se Alibegu Karafejziću oproste grijesi i da se ostavi u svom kraju kao i ranije kao ajan. Da veliki vezir o tome izda bujuruldiju dok ne stigne carski ferman;

– da veliki vezir zamoli sultana da izda svoj ferman kojim će narediti bosanskim valijama da osiguraju mir i sigurnost sirotinji i raji.[5]

Iz navedenih zahtjeva jasno se vidi da se granica između Bosne i Srbije zna i da Bošnjaci nastoje tu granicu sačuvati. Jedan od njihovih zahtjeva u ovom pokretu upravo se odnosi na očuvanje granice.

Ovim pokretom, kao i pokretom Albanaca, Sultan je bio iznenađen. Osmanlije su dobro procijenile šta za njih znači Bosna. Gubljenjem Bosne i Hercegovine na Balkanu oni gube Balkan. Zbog toga oni svim silama nastoje Bosnu što čvršće vezati za Carstvo i ne dopustiti Bošnjacima da dobiju bilo kakvu autonomiju.

Međutim, događaji na Balkanu išli su u pravcu sve većeg slabljenja Osmanskog carstva i osamostaljivanja pojedinih dijelova od Carstva. Svaka od zemalja u čijem je okruženju bila Bosna imala je nekog od saveznika među evropskim zemljama, a najčešće veze koje su povezivale te zemlje bila su u to vrijeme religijska. Tako su Crnogorci našli velikog saveznika u Rusima na osnovu pravoslavlja, Srbi također, Hrvati u Austriji, odnosno u Austro-Ugarskoj, a Bošnjaci, za razliku od njih ostali su prepušteni sami sebi jer u kršćanskoj Evropi nisu mogli naći pouzdanog i sigurnog prijatelja, a sa Osmanlijama su već bili u sukobu.

Ugušivanjem ustanka bosanskih prvaka ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine nije prestala. Osmanlije su ponovo uspostavile svoju vlast ali ni poslije toga, zapravo sve do 1851. godine i krvavih represalija koje je počinio Omer-paša Latas, ideja o autonomiji Bosne nije se ugasila. Naprotiv, ona je bila u narodu duboko ukorijenjena, a Zmaj od Bosne je upravo iz tih razloga opjevan u mnogim pjesmama i postao je prava legenda živo prisutna u muslimanskom narodu sve do danas.[6]

Kao posljedica Husein-kapetanovog poraza, ubrzo je uslijedilo ukidanje kapetana u Bosni 1834/35. godine, jer su oni bili glavna kočnica uspostavljanja centralne vlasti.[7]

Poslove uprave koje su oni ranije obavljali preuzeli su muteselimi, koji više nisu predstavljali nasljednu feudalnu oligarhiju, već obične drzavne službenike. Time je znatno ograničena samovolja lokalne vlasti u odnosu prema centralnoj vlasti.

Druga značajna promjena bila je izdvajanje hercegovačkog sandžaka iz bosanskog ejaleta u poseban mutesarifluk. Ovo je sultan izveo 1833. godine kada je iste godine Alijagi Rivanbegoviću Stočeviću dodijelio čin paše. Ovo je bila nagrada Rizvanbegoviću za lojalno držanje prema Porti u vrijeme pokreta Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne. Ipak, Porta je i dalje Hercegovinu smatrala dijelom bosanskog ejaleta.[8] Međutim, ovaj čin je umnogome utjecao na stanje u Bosni što će Crnogorci nastojati da iskoriste i Petar II pojačava aktivnost na hercegovačko-crnogorskoj granici nastojeći da pobuni hercegovačka plemena i proširi svoju teritoriju. Najveći incidenti su se dešavali na prostoru Grahova i Krivošija što smo naprijed istakli.

Sa druge strane Osmanlije od 1834. godine faktički započinju ukidanje timarskog sistema, čime se spahije u Bosni lišavaju svake značajne uloge u društvenoj i vojnoj organizaciji Osmanskog carstva. Zvaniđno, njihovo ukidanje je izvršeno 1839. godine stim sto ova odluka nije provedena u Bosni jedinstveno kao i u drugim dijelovima Carstva i ukidanje timarskog sistema u Bosni je praktično odloženo sve do vremena Latasa 1851. godine.[9]

U ovim događajima u Bosni i oko Bosne tridesetih godina XIX stoljeća istočna granica Bosne i Hercegovine je dobila svoje historijske crte. Naime, Miloš Obrenović je kao nagradu za vjernost sultanu u vrijeme bune Husein-kapetana Gradaščevića dobio 1833. godine nahije Jadar, Radevinu i Stari Vlah, čime je granica Srbije prema Bosni došla na Drinu kao svoju prirodnu među. Ahmed S. Aličić smatra da do pomjeranja granice i iseljavanja muslimana ne bi došlo da su oni uspjeli sačuvati svoju
autonomiju koju su bili proglasili, jer je jedan od uzroka ovog pokreta i pitanje nahija i pitanje iseljavanja muslimana iz Srbije i iznuđena prodaja njihovih imanja po neadekvatnim cijenama i uz prijetnje i zastrašivanja.[10]

U svrhu dosljednog provođenja reformi, a nezadovoljna sporošću njihovog dosljednog provođenja, Porta će nastojati da energičnim akcijama uništi bošnjačko plemstvo, koje se više od pola stoljeća odupiralo centralizaciji carstva.[11] U proljeće 1850. godine Porta je u Bosnu poslala Omer-pašu Latasa sa intervencionističkim snagama.[12] „U krvavom obračunu sa bosanskim plemstvom Latas će nastojati da ga do kraja obeščasti, ponizi i učini poslušnim podanicima raspadajuće imperije.“[13]

Kao odgovor na Latasove postupke u Hercegovini, Posavini i srednjoj Bosni izbile su bune. Ustanici su bili poraženi i mnogi od njih pogubljeni među kojima i Ali-paša Rizanbegović.[14]

Pored navedenog Omer-paša Latas je izvršio krupne promjene u pogledu administrativne podjele oba pašaluka. On je proveo sasvim novu podjelu u obje provincije. Ukinuo je sve upravne termine iz klasičnog doba turskog feudalizma u Bosni, zamijenio ih drugim nazivima i izvršio sasvim novu podjelu provincija. Sandžake je pretvorio u kajmakaluke (kotare) i mudirluke (srezove) koji su se teritorijalno znatno razlikovali od sandžaka, odnosno kadiluka. O toj podjeli bosanski ejalet se dijelio na šest kajmakaluka, i to sarajevski, travnički, banjalučki, bihaćki,  zvornički i novopazarski, a hercegovački na tri, i to mostarski, trebinjski i pljevaljski.

Umjesto domaćih ljudi, Latas je na čelo ovih jedinica postavio strance – Osmanlije. Omer-paša Latas je bio taj koji je konačno ukinuo spahijski sistem u Bosni i Hercegovini. Hercegovinu je ponovo vratio u sastav Bosne.[15]

Misijom Omer-paše Latasa Porta je konačno uspjela da slomi politički otpor Bošnjaka i osujeti njihova nastojanja da svojoj pokrajini osiguraju autonomiju.[16]

Ovim je sa političke scene nestala snaga koja se politički i ekonomski više nikada neće oporaviti. Na političkom polju u BiH umjesto domaćih ljudi dominantnu ulogu počeli su da igraju stranci. Njihov osnovni cilj je bio bogaćenje i u toj želji oni nisu nailazili na razumijevanje za stanovnike Bosne. Bošnjaci su prepušteni sami sebi i osuđeni na dalje stradanje. Više ni religija nije bila faktor povezivanja sa Osmanlijama. Njih su Bošnjaci obilježili nazivom “TURKUŠE”, a taj naziv se odnosio na sve ono što je osmanlijsko. Ovim je vrijeme velikih pokreta Bošnjaka okončano. Nastalo je doba u kojem će hrišćansko seljaštvo sa svojim zahtjevima stupiti na političku scenu. Zagovornici srpskih i crnogorskih kreacija priključit će se tim zahtjevima.

Drugim riječima, mada je Omer-pašinim pohodom dovedena do propasti ona društvena klasa čija je uloga prema shematizmu društveno-ekonomskog, razvoja ocijenjena kao regresivna, bosanskohercegovački muslimani su gubitkom svog plemstva bili veoma oštećeni za budućnost. Oni su u dalju fazu nacionalnog preporoda južnih Slavena ušli bez onih koji su ih u taj preporod počeli uvoditi. Bio je potreban duži proces društvenog i intelektualnog obnavljanja da bi stasale mlade generacije koje će se ravnopravnije pridruživati borbi Srba i Hrvata. Proces emancipacije Bošnjaka doveo je dotle da su nestali upravo oni ljudi koji su bili nosioci ugleda i imovinskog potencijala. Dok su bosanskohercegovački muslimani u svojoj regeneraciji stigli do nivoa da se mogu pridruživati Srbima i Hrvatima u borbi za jugoslavensku ideju, među ovima su se javile već takve razlike i sukobi da je to muslimansko stanovništvo BiH prisiljavalo da se povlači u se i da se opreznije ili samostalnije opredjeljuje. Zbog toga će se nakon 1853. godine u razvitku bosanskohercegovačkih muslimana javiti prividan ili stvaran razvoj koji je bio obilježen povlačenjem ili, kod nekih, pojava nekog konzervativizma usljed opće zastrašenosti. To se moralo nepovoljno odraziti ne samo na njihov politički i idejni nego i društveni, ekonomski i kulturni razvitak.[17]

I poslije Omer-pašinog pogroma muslimanskog plemstva, Bosna i Hercegovina je došla pod posredniji utjecaj centralnih vlasti u Carigradu, ali su istovremeno, u mnogo većoj mjeri postale i predmet interesovanja, računa i planova velikih sila. U ovim nastojanjima prednjačila je Austrija koja je već prije sredine XIX stoljeća pokušavala naći uporište u Bosni. Ona to nastoji urediti, uglavnom posredstvom katoličke crkve. Međutim, sve do sredine XIX stoljeća, bosanski franjevci su bili vezani koliko za Austriju toliko i za ilirski pokret i za zvaničnu Srbiju i njene akcije. Zbog toga je Austrija nastojala da Bosnu i Hercegovinu veže za svoje ekonomske interese, da tu osmansku pokrajinu zatvori sa mora i da dobije pravo trgovine preko bosanskih enklava Kleka i Sutorine pa su zbog toga ove dvije bosanske enklave veoma uznemiravale austrijsku Vladu.[18]

I da bi riješili pitanje Kleka i Sutorine kod Austrijanaca se javila ideja da ove enklave otkupe od Osmanlija. Prijedlog je razmatran u Beču.[19] Medutim, Porta nije bila za to ističući pri tome: Kada bi naš narod saznao da smo učinili nove teritorijalne ustupke Austriji, on ne bi pitao da li su oni nužni ili nisu. Bilo bi mu dovoljno da zna da je riječ o novoj diobi osmanske teritorije, što bi odmah prouzrokovalo izbijanje nezadovoljstva protiv ministarstva  koje čini ustupak za ustupkom, a vi dobro znate koliko takvo raspoloženje javnog mnijenja može postati opasno u sadašnjim okolnostima, kada nam je neophodna podrška svih pravih muslimana i odanih vjernika sultanu za borbu protiv pobunjenika u Egiptu.[20]

I na kraju da kažem da se sa Omer-pašom Latasom završava dug period bosanskohercegovačke historije i njen ulazak u razdoblje novih društvenih odnosa, u znatnoj mjeri izmijenjenjih. A to je neposredno vodilo događajima iz 1878. godine.

Odlomak iz djela: Rasim Halilagić, Bosna i Hercegovina i Crna Gora (1790-1918) – Teritorijalno formiranje u svjetlu međusobnih političkih odnosa, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 61-70.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Dr Enes Pelidija, Bosanski ejalet od 1593. godine do Svištovskog mira 1791. godine, Sarajevo, 1994., str. 96-130.

[2] Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, str. 201-202.

[3] Isto, str. 202.

[4] Isto.

[5] Isto, str. 258.

[6] Isto, str. 395-405.

[7] Isto, str. 105-109.

[8] Isto, str. 190-196.

[9] Ahmed Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta, Sarajevo, 1976., str. 21.

[10] Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996., str. 260.

[11] Isto, Isto: Istočna Bosna i Sandžak, Znanstveni skup, 23. maj 1994., Sarajevo, 1996. godine

[12] Galib Šljivo, Omer-paša Latas, „Sarajevo“, Sarajevo, 1997., str. 58-125.

[13] Isto, Isto: H. Šabanović, Bosanski pašaluk, „Svjetlost“, Sarajevo, 1982., str. 232-234.

[14] Galib Šljivo, Omer-paša Latas, str. 58-125.

[15] Isto.

[16] Isto.

[17] Isto, str. 175-180.

[18] Galib Šljivo, Klek i Sutorina, str. 21.

[19] Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827-1849., str. 176.

[20] Isto.