Che Guevara i brendiranje zla
Prije par godina, na jednom skupu u Sloveniji, posvećenom političkom preživljavanju komunističkih elita u postkomunističkoj Europi, na kome su predavači bili uglavnom bivši komunistički disidenti, mahom ekonomisti, prostrujala je vijest koja je konsternirala sve učesnike. Radilo se, naime, o izjavi bivšeg predsjednika Mesića, koji je, prilikom svog posjeta Kubi, otišao pokloniti se grobu Che Guevare, kojom prilikom je rekao da je Che Guevara simbol nade i borbe za bolji svijet i vječni primjer za mlade koji teže pravednijem svijetu.
Priznajem da mi je bilo prilično neugodno (jer, “kako je moguće da predsjednik jedne civilizirane zemlje izgovori takvo što?”), ali i da sam se pomalo čudio tolikoj njihovoj konsternaciji. Razumio sam da su neki od starijih učesnika jako loše prošli pod komunističkom vlašću, neki od njih su izgubili čitavu obitelj u komunističkim čistkama, neki su morali pobjeći na Zapad; jedan od njih je bio Britanac koji je bio zatočan u sovjetskom Gulagu, odakle je pješice pobjegao. Razumio sam, i dijelio s njima njihov prezir prema komunističkom režimu, njihovim vođama i zlu koje je komunistička ideja nanijela čovječanstvu. Ali Che, Kuba, Latinska Amerika? Priznajem da sam pomalo zavidio moralnoj osjetljivosti i indignaciji koju su oni pokazivali prema veličanju tog argentinskog revolucionara, a koji je za mene bio prije modni detalj sa majica i lik sa reklamnih panoa, nego simbol komunističkog terora.
Uostalom, Latinska Amerika je bila na sigurnoj udaljenosti, Kuba je više asocirala na tropski raj, nego na komunistički logor, a predstave o Che Guevari su se više vezivale za romantičnog revolucionara, koji je cijeli svoj život posvetio idealima u koje je vjerovao i za njih poginuo, nego za nekoga tko bi uspostavljao totalitarni pakao u tropskome raju. Shvatio sam da su moje predstave o Che Guevari, premda ni tada nisam imao zabluda o tome tko je bio Che, dubinski bile jednako naivne i pogrešne kao i predstave nekog sentimentalnog ljevičara, koji iz svojih pionirskih dana čuva tople uspomene na Josipa Broza Tita. Ako bi mi netko spomenuo “latinoameričku diktaturu”, priznajem, po inerciji bih prije s tim pojmom asocirao, na primjer, Augusta Pinocheta, nego Che Guevaru ili Fidela Castra. I to unatoč tome što sam i tada znao da je Che Guevara osobno odgovoran za ubojstva vjerojatno više ljudi (brojke se kreću oko 2000 njegovih žrtava), nego što ih je ubio Pinochetov režim za vrijeme državnog udara u Chileu.
Arhetipska predstava o romantičnom revolucionaru Che Guevari bila je jača od znanja o povjesnim faktima o osvjedočenom psihopatskom ubojici. Ta predstava je formirana pod utjecajem ljevičarske kulture na Zapadu, koja je ovog komunističkog gerilca (danas bismo rekli preciznije – teroristu), promovirala u svoju ikonu i heroja. Francuski filozof Jean-Paul Sartre mu se išao osobno pokloniti, kojom prilikom ga je emfatično nazvao “najostvarenijim ljudskim bićem na svijetu”. Maradona je njegov lik istetovirao na desnom ramenu, a Mike Tyson na stomaku. Automobilske kompanije, modna industrija, čak proizvodi za domaćinstvo, koriste njegov lik kao reklamu, kako bi lakše prodali svoje proizvode kupcima. Majice sa likom Che Guevare su nezaobilazan modni detalj svakog progresivnog i emancipiranog mladića ili djevojke. Ima neke gorke ironije u tome da je kapitalizam, kojega je “Che” mrzio iz dna duše, iskoristio ovu romantičnu predstavu, koju je o tom komunističkom teroristu stvorila ljevičarska inteligencija i mediji, i pretvorio ga u prepoznatljiv komercijalni “brand”. O tom pomodnom kultu “Chea” danas pisao je Alvaro Vargas Llosa u svom tekstu “Ubilački stroj – Che Guevara”.
Relativno je lako osloboditi se ideološke propagande komunističkih režima i njihovih intelektualnih simpatizera na Zapadu. Ali, kako se osloboditi te sterilizirane slike brendiranoga zla, koje od sadističkog ubojice pravi kulturnu ikonu za široku komercijalnu upotrebu? U prvoj slici imamo neku pretenziju na istinu, pa joj se možemo suprotstaviti suočeni sa činjenicama i kontraprimjerima. U drugom slučaju imamo samo površinu bez ikakve pretenzije, čistu sliku bez dubine, “znak bez značenja”.
Ernesto Guevara prvi je puta ubio u siječnju 1957. Ubio je svog suborca za koga je posumnjao da je špijun. Ne bez anatomske hladnokrvnosti i preciznosti ljekara, napisao je: “Problem sam riješio pištoljem kalibra 32 mm, u lijevu stranu njegova mozga…Njegove stvari sada pripadaju meni.” Njegovi bivši suborci danas svjedoče o brutalnom teroru i hladnokrvnim ubojstvima kojima je izlagao pripadnike svoje jedinice. Egzekucije je najčešće vršio sam, u čemu je nalazio nemalo sadističko zadovoljstvo, kako možemo saznati iz njegovih bilježaka. “Bio je dovoljno kriv da zasluži smrt…”. “Morao je platiti…”, zabilježio je u svoj dnevnik. Svojoj ženi je pisao odmah po iskrcavanju na Kubu: “Evo me u džungli, živ i žedan krvi”. Prema svjedočenjima, nikada nije pokazivao nikakvo kolebanje niti kajanje za svoje zločine. Dapače, svatko tko bi pokazao tu vrstu “malodušja” došao bi pod sankciju njegove revolucionarne revnosti.
Tijekom gerilske borbe i osvajanja određenih teritorija naređivao je i osobno nadzirao egzekucije nad “klasnim neprijateljima”. Poznato je da je Fidel Castro u početku bio tek kubanski nacionalist, koji je želio osloboditi zemlju od korumpiranoga Batistina režima. Onaj koji ga je preobratio na komunizam i revolucionarne komunističke metode osvajanja vlasti, te vezao Castrov pokret nacionalnog oslobođenja za Sovjetski Savez, bio je upravo Ernesto “Che” Guevara. Nakon osvajanja vlasti, Che Guevara odmah ustrojava sustav koncentracijskih logora u kojima završava svatko tko je bio iole sumnjiv, a on osobno postaje upravitelj najzloglasnijeg od njih, logora La Cabana. Tu stradaju pristalice bivšeg režima, pripadnici pogrešne “klase”, kršćani, čak maloljetna djeca. Che je izdao naredbu svojim podređenima da egzekucijama moraju pristupati s uvjerenjem da su svi optuženi ubojice i izdajnici, te da pri tome moraju biti nemilosrdni. Revolucionarnu disciplinu i sadističku neumoljivost kakvu je sam posjedovao, tražio je i od svojih potčinjenih. Ovaj ljevičarski doktor Mengele je tu dobio i, sasvim pristajući, nadimak – “Mesar”.
Poznate su riječi iz njegova govora “Poruka Trikontinentalu”, u kome je sintetizirao svoje revolucionarno učenje: “Mržnja kao element borbe; nemilosrdna mržnja prema neprijatelju, koja gura ljudsko biće preko njegovih prirodnih granica, pretvarajući ga u učinkoviti, nasilan, selektivni i hladnokrvni ubilački stroj.” Njegov revolucionarni fanatizam se iskazivao i na druge načine – puno prije Pola Pota i Crvenih Kmera pokušavao je uvesti regulaciju odnosa između žena i muškaraca, određujući tko će s kim biti, te zabranjujući alkohol i kockanje. Što bi na takav puritanizam rekli njegovi zapadni obožavatelji? Ili, što bi rekli na njegove rasističke stavove o superiornoj bjelačkoj rasi, predodređenoj da vlada svijetom, i njegovim opisima Crnaca kao ljenčina koje se samo opijaju i spavaju? Vjerojatno neće nikoga iznenaditi da je ovaj beskompromisni komunista i “idol mladih” bio, također, antisemit i homofob, koji je svojim revolucionarnim “mačizmom” jako doprinio tome da komunistička Kuba postane purističko društvo, u kome se homoseksualcima znalo mjesto – zatvori i psihijatrijske ustanove. Vjerovao je da će njegova revolucija stvoriti “novoga čovjeka”, koji neće posjedovati niti jednu od tih slabosti i dekadentnih osobina buržoaske civilizacije.
Njegov neumoljivi komunistički fanatizam vidio je svoj istinski uzor u komunističkoj Sjevernoj Koreji. Nakon Kubanske krize je govorio da bi sve rakete s bojevim glavama bile ispaljene na New York i SAD, da su došle do njihovih ruku, jer je svijetu potreban nuklearni Armagedon kako bi se iskorijenilo “kapitalističko zlo”. Zbog ruske popustljivosti prema Amerikancima, okreće se prema Kini. Na kraju postaje neugodan i samome Castru, koji ga ispraća sa Kube. Otada luta po zemljama trećeg svijeta, bezuspješno pokušavajući podići revoluciju, uglavnom izazivajući građanske ratove i stvarajući još goru situaciju. Na kraju, u jesen 1967., biva uhvaćen u bolivijskim planinama i eliminiran. Pritom ovaj revolucionar, koji je tolike otjerao u smrt po principu prijekog suda, svoju sudbinu prihvaća bez imalo dostojanstvenog držanja, raspitujući se da li u Boliviji postoji smrtna kazna, te koliku bi zatvorsku kaznu mogao dobiti… Njegovo hvatanje i eliminacija je bila jedna od rijetkih akcija oko koje su SSSR, SAD i Kuba postigle zajedničku suglasnost.
Što reći o političkoj kulturi i moralnom habitusu civilizacije koja je od ovakvih monstruma napravila svoje ikone, dapače, koja takve ljude preporučuje mladima kao zalogu njihove bolje budućnosti? Vjerojatno se radi o hipokriziji, ali i nečemu višem od toga, o moralnom sljepilu prema zlu. Ako bi netko obukao majicu sa likom Hitlera, Mengelea ili Pavelića, to bi, s pravom, izazvalo opće neodobravanje i moralnu osudu. Ali, nositi majicu Chea, Maoa ili Tita, iz nekog razloga se u našoj kulturi smatra potpuno dopuštenim, čak obilježjem “progresivnosti” i “liberalnosti”. Kultura koja ne samo da tolerira, nego i veliča komunističke zločince i notorne psihopate, u kojoj i ličnosti iz javnog života reklamiraju ideologiju tih “mesara” ljudskih života, daleko je od bilo kakve tolerancije, napretka i civilizacije. Možda je vrijeme da, upravo u ime bolje budućnosti, postanemo moralno senzibilizirani da ne toleriramo takvo brendiranje zla, koje nam isporučuje naša dominantno ljevičarska politička kultura.
Piše: Borislav Ristić
Izvor: www.blog.vecernji.hr