Da li će Turci krunisati Erdogana za diktatora
Turska je stoljećima bila sjedište velikoga carstva koje se prostiralo na tri kontinenta. Danas, kao granična država sa ratom zahvaćenom Sirijom, mora se nositi sa nasiljem, terorom i višemilionskim brojem izbjeglica.
Ujedno, to je i test da li se demokratija može pomiriti sa političkim islamom i balansirati između zapadnog liberalizma i autoritarnog nacionalizma, koji je utjelovila Rusija.
Proteklih godina, Turska je svojom unutrašnjom i vanjskom politikom pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana krenula stopama unazad.
Ovog vikenda imaju priliku da to isprave, 16. aprila na referendumu o povećanju ovlasti predsjednika države.
Realno, nema ništa loše u “jakom predsjedniku”, ali zamišljena politika Erdogana o predsjedničkim ovlastima ide predaleko. Referendumsko DA značit će krunisanje Erdogana za diktatora. NE bi značilo da Turci ipak žele obuzdati njegove apetite i ograničiti ovlasti.
Nakon što je Erdogan sa AK partijom došao na vlast 2003. godine, uradili su mnogo dobra. Potpomognuti MMF-om ublažili su inflaciju i podstakli ekonomski rast. Potpomognut Evropskom Unijom započeo je borbu protiv “krtica” unutar turske vojske i druge birokratije, započeo je mirovne pregovore sa Kurdima, ojačao je građanske slobode, ali, današnja Turska ne ide u tom smjeru, zatrpana je problemima sirijskog rata i sve češćim sukobima sa kurdskim militantima i džihadistima, te problemima koje sa sobom donose.
Prošle godine, Turska je preživjela vojni puč, koji je najvjerovatnije organizovan od strane pristalica klerika Gulena i njegovog pokreta, što je samo bio dodatni motiv, koji je ponukao Erdogana & Co. da krenu u realizaciju izgradnje predsjedničke diktature u Turskoj.
Nekada (i još uvijek) jaka ekonomija doživljava sve sporiji rast, kao posljedica klijentelizma, lošeg rukovođenja i kolapsa u turizmu. Na drugoj strani, Erdogan tvrdi da Turska treba novi ustav, koji će generirati političku stabilnost i da samo jak predsjednik može podstaći razvoj države i ukloniti neprijatelje.
Novi ustav utjelovljuje neliberalnu demokratiju nacionalista po uzoru na Orbana u Mađarskoj i Putina u Rusiji, s kojim se (i sa kojim ga drugi) gospodin Erdogan sve više poredi.
Pobjednici u ovom slučaju u svoje ruke uzimaju sve, jer su ograničenja prepreka jakoj vladi i vladajućoj partiji, koja želi da učvrsti svoj utjecaj na rad institucija poput sudstva i štampe.
Najuspješnije demokratije s razlogom su podijelile moći i ograničile moć vlade i vladajućih strana. Primjer je nedavna odluka Trumpa, koji je potpisao zabranu ulaska u SAD državljanima sedam arapskih zemalja. Sudije, pa čak i oni koji su imenovani od strane republikanaca, osporili su i poništili Trumpove odluke. I upravo u tome i jeste poenta disperzije moći, što je potpuno suprotno stremljenjima današnje Turske. Jačanje “osobe”, umjesto jačanja institucija.
Turska je nepogodna za vladavinu jednog čovjeka, obzirom da je podijeljena između sekularnih, religioznih i nacionalističkih građana, baš kao što je podijeljena između Turaka, Kurda i Alevita i nekolicine preostalih Grka, Armenaca i Jevreja. Ukoliko religiozno-konzervativna većina pokuša zaključiti sve ostale, Turska nikada neće biti stabilna. Sam Erdogan je najbolji argument protiv većinske politike. Poslije neuspjelog puča, u Turskoj je uvedeno vanredno stanje, gdje je jasno demonstrirano koliko okrutno moć može biti iskorištena. Država ima pravo da zaštiti svoje građane, posebno kada je suočena sa političkim nasiljem. Međutim, Erdogan je otišao daleko od onoga što je razumno. Oko 50.000 ljudi je uhapšeno, 100.000 ljudi je dobilo otkaz, a samo je dio njih bilo uključeno u državni udar. Svako koga Erdogan vidi kao prijetnju je ranjiv: običan puk koji je išao u Gulenove škole ili bio klijent Gulenove banke, akademici, novinari, političari koji su pokazali suosjećanje prema kurdskom pitanju, pa čak i djeca koja se rugaju predsjedniku na društvenim mrežama.
Tokom kampanje, optužio je Nijemce i Holanđane za baštinjenje nacističke prakse zbog zaustavljanja njegovih ministara da animiraju turske državljanje da dadnu podršku Erdoganu. Neki na Zapadu će navesti Tursku kao primjer da islam i demokratija ne mogu koegzistirati, ali odustajanje od te ideje bi bilo odustajanje od same Turske. Krivnja nije u političkom islamu – mnogi AK članovi su protiv novog ustava. Krivnja je u Erdoganu i njegovom bliskom krugu suradnika.
Evropskoj Uniji, kao ni SAD-u nije u interesu da “odustanu od Turske”, jer je isuviše značajan partner, prvenstveno kao članica NATO saveza, a zatim i kao kandidat za pridruživanje EU, iako je teško vjerovati da će ikada postati članica EU. Također, važna je kao brana za priliv izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja. Na kraju, odgurivanje Turske značilo bi odgurivanje u ruke Rusije, što Zapadu definitivno nije u interesu.
Turska je bila i ostat će značajan partner u svakom pogledu, pa i u ovakvim, turbulentnim vremenima. Ako Erdogan “izgubi na referendumu”, uslijedit će turbulentna vremena za Tursku i njenu unutarnju i vanjsku politiku, ali, ako “Erdogan pobijedi”, bit će ovlašten da vlada kao diktator.
Sažetak članka iz The Economist magazina (15-21. april 2017)
S engleskog preveo i sažeo: Resul Mehmedović
