Da li je istinita teorija da zemlje koje imaju McDonald’s nikad međusobno ne ratuju

Profesor Paul Musgrave za ugledni časopis Foreign Policy analizirao je popularnu teoriju iz devedesetih koju je plasirao kolumnist “New York Timesa” Thomas Friedman da države koje imaju McDonald’s ne ratuju međusobno. Analizu pročitajte u nastavku.

Dok su tenkovi eksplodirali i izbjeglice bježale u najnovijem krugu rata Armenije i Azerbajdžana zbog Nagorno-Karabaha, društveni mediji postali su još jedno bojište – s nekim iznenađujućim sudionicima. To je uključivalo i lokalni ogranak McDonald’sa, koji je na Twitteru objavio neke gorljive (i kratkotrajne) proazerbejdžanske osjećaje.

Za Amerikance koji se sjećaju lijeno optimistične vanjskopolitičke analize koju je njihova zemlja izvela 1990-ih, bio je to dirljiv trenutak. Kompanija koja se nekoć smatrala destimulativnom za rat postala je sudionik jednog. To je još jedan udarac ideji da ekonomska globalizacija sama po sebi može učiniti rat manje vjerojatnim – i umjesto toga otvorila prostor teorijama kako će naslijeđe ostavljeno imperijalnim propadanjem iznjedriti novi val sukoba.

Slučajno sam jedan od tih Amerikanaca. Još dok je Bill Clinton bio predsjednik, Donald Trump vic i kada su stajali Twin Towersi, bio sam brucoš na fakultetu i pohađao kurs američke vanjske politike. Naš je udžbenik bio Lexus i maslinovo drvo, bestseler kolumniste New York Timesa Thomasa Friedmana iz 1999. godine.

Friedmanova je tvrdnja bila jednostavna: blagodati ekonomske integracije smanjuju izbor politika pred vladama, čineći rat – koji remeti tu integraciju – toliko neprivlačnim da je praktički nezamisliv. Ako to zvuči kao teorija kapitalističkog mira kakvu su razvijali Montesquieu, Adam Smith i Richard Cobden, dobro, to je umnogome i bila.

Knjiga je bila dio prekomjernog navijanja za globalizaciju koju je definirao istinski unipolarni trenutak – razdoblje između sredine 1990-ih i terorističkih napada 11. septembra 2001. Taj optimizam odražavao je težak zaokret od strepnji koje su te iste klase imale u nesređenom, neposrednom posthladnoratovskom svijetu. 1990. John Mearsheimer razmišljao je u Atlantiku da će Amerikancima uskoro nedostajati „hladni rat“, dok je svijet propadao u anarhiju. Esej Samuela Huntingtona iz 1993. u Foreign Affairsu “Sukob civilizacija?”, sugerirao je da će u budućnosti biti civilizacijskih krvoprolića. I Michael Crichton i Tom Clancy napisali su trilere u kojima je Sjedinjenim Državama prijetilo poniženje od rastuće azijske ekonomske sile, Japana. Neko je vrijeme najavljivano novo doba natjecanja velikih sila.

Međutim, sredinom devedesetih Amerikanci su se ohladili. Rat američke koalicije protiv predsjednika Saddama Husseina bio je šokantno uspješna vježba. Ispostavilo se da Japanci nisu htjeli krenuti u agresivni rat samo zato što su to radili njihovi bake i djedovi (a njihova je ekonomija ionako bila tankirana). Evropska integracija odvijala se mirno. Bivši sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov radio je reklame za Pizza Hut. Čini se da je najistaknutiji problem američkih vanjskopolitičkih misaonih vođa objašnjavao zašto je došlo do ovog sretnog razdoblja – i zašto ono nikad ne može završiti. Nije trebalo naučiti puno o ostatku svijeta: kombinacija neodoljive američke snage, i tvrde i meke diplomatije, značila je da će svijet ionako postati sličniji nama.

U Friedmanovim rukama, sofisticirani okusi Cobdena i Smitha homogenizirani su u fast food za posluživanje, koje je nazvao “Teorija zlatnih lukova za sprečavanje sukoba”. Njegova je teza, izvorno izložena u kolumni iz 1996. godine, predložila da objasni pad rata kao rezultat širenja globalnog kapitalizma: “Nikada dvije zemlje koje imaju McDonald’s nisu ratovale jedna protiv druge.”

Friedman je priznao da pacifička korelacija između McDonald’sa i mirnih odnosa nije bila uzročna. Čak je intervjuirao rukovoditelja McDonald’sa (bez daha identificiranog kao “njegov de facto državni sekretar”), koji mu je rekao da se McDonald’s nije otvarao na tržištima dok već nisu bili dovoljno bogata i razvijena da održe srednju klasu koja može priuštiti luksuz poput zapadnjačke brze hrane.

Drugim riječima, prisutnost restorana McDonald’s nije imala čarobna svojstva za smanjenje sukoba. Umjesto toga, McDonald’s je svoje restorane strateški smjestio u zemlje za koje uopće nije vjerojatno da će ratovati.

I ovo ima smisla. McDonald’s ima visoku ljestvicu za otvaranje franšize jer je pouzdanost njegovog opskrbnog lanca i hvalisava tačka i srž njegovog poslovnog modela. Big Mac je Big Mac širom svijeta, čak i ako četvrt kilograma možda nema isto ime u metričkom sistemu. (Iskusni putnici također mogu posvjedočiti o čistoći i pouzdanosti zahoda.) Na primjer, u cijeloj Africi čak i danas McDonald’s posluje u samo četiri države: Maroku, Egiptu, Južnoj Africi i turističkom otoku Mauricijusu. Još 1990-ih, kada je Afrika bila središte globalnog sukoba, kada je Drugi rat u Kongu odnio 5,4 miliona života, iluzija mira krenula je s pljeskavicama i pomfritom.

Stvarni uzrok Friedmanova opažanja bio je kako širenje globalnog kapitala čini novonastala tržišta sve privlačnijim za multinacionalne korporacije. Friedmanova pretpostavka bila je manje teorija Zlatnih lukova, a više Korelacija Zlatnih lukova. Korelacija možda nije uzročno-posljedična, kao što je svaki politolog mogao reći Friedmanu, ali brzi sloganizam je isplativ.

Naravno, ako se akademici ne prodaju dobro kao Friedman, rijetko se pokaže da su u krivu tako brzo ili tako odlučno kao Friedman. Ubrzo nakon što se knjiga našla na policama prodavnica, započelo je NATO bombardovanje protiv Srbije.

Beograd se mogao pohvaliti McDonald’som još od 1988. Toliko o teoriji Zlatnih lukova.

Piše: Paul Musgrave (Foreign Policy / Liberalni forum)