Daniel Olah: Ibn Haldun, zaboravljeni otac ekonomije
Ekonomska historija je riznica izvanrednih teorija, intelektualnih tokova i maštanja. Pa ipak, veliki dio historije ekonomske misli ostao je u sjeni, uprkos određenim naporima historičara i ekonomista u posljednjim godinama. Arapsko-muslimanska ekonomska misao bila je jedno od tih zaboravljenih područja. Naime, teza koja je do sada prevladavala je "Veliki Jaz" J. A. Schumpetera, napisana u njegovoj "Historiji ekonomske analize" objavljenoj nakon njegove smrti 1954. godine. Utjecaj ove teze osjeća se i danas, budući da su mnogi historičari ekonomske misli samo ponavljali Schumpeterovu analizu, brišući perom više od pet stoljeća ekonomske misli u islamu.
The Review of Religions intervjuisao je Daniela Olaha, mađarskog ekonomistu i urednika, koji ruši Schumpeterov mit o "Velikom Jazu" i daje nam uvid u rad poznatog učenjaka Ibn Halduna, smatrajući ga "očuhom ekonomije". U nastavku je transkript razgovora između Daniela Olaha i Ahmeda Danyala Arifa, urednika Ekonomskog odjela za The Review of Religions.
**ADA**: Prije nekoliko godina, profesore Olah, napisali ste članak pod naslovom "Izvanredni arapski učenjak koji je pretekao Adama Smitha za pola milenijuma". Želio bih započeti s pitanjem: kako ste se zainteresirali za temu islamske ekonomske misli?
**DO**: Prvenstveno me zanimao pluralističkiji oblik ekonomije s poštenijom historijom profesije. Rekao bih da ideologije igraju veću ulogu u ekonomiji nego u prirodnim naukama. Stoga, ako želite razmišljati o društvu i ekonomiji, razumijevati ih i biti sposobni praviti predviđanja, trebate poznavati heterodoksne škole i ideje. Potreba za širim fokusom usmjerila me na ovo istraživačko područje.
**ADA**: Citirate jedno od najvažnijih djela u području historije ekonomske misli: Historiju ekonomske analize Josepha Schumpetera. Moje pitanje je, kako je ova knjiga zapečatila lažni narativ koji su kreirali neoklasični ekonomisti? Da li bi bilo tačno reći da je Schumpeterova glavna greška bila zaboraviti zlatno pravilo u provjeri historijskih teorija, tj. proučavati svjetske događaje kao jedan lanac i ispitati može li se ova karika u lancu umetnuti na odgovarajuće mjesto?
**DO**: Postoji takozvani "Veliki Jaz" u historiji ekonomije. Ovaj pojam se pripisuje Schumpeteru, koji naglašava nedostatak relevantnog "naučnog" ekonomskog razmišljanja tokom 500 godina, od Grka do Tome Akvinskog. Mnogi istraživači dokazali su da je ovo lažni narativ.
Budući da ekonomija nije vrijednosno neutralna, objektivna nauka, historija ekonomske misli može se također promatrati kroz različite perspektive različitih ekonomista. Neke ekonomske škole nastoje izgraditi grandioznu priču koja potvrđuje njihove trenutne ideje, predstavljajući historijski razvojni put koji direktno rezultira trenutnim stanjem ekonomije, što je naravno najsavremenija verzija iste. Ovo je način povećanja legitimiteta jedne škole mišljenja. Kad želite osnovati najjaču "plemensku zajednicu" ekonomista, također trebate stvoriti historiju iza te zajednice.
Ponekad pravite grešku presentizma tokom ovog napora, što znači anakronističko i ahistorijsko korištenje današnjih ideja u opisivanju prošlosti. To je, naravno, teško potpuno izbjeći ako želimo razgovarati o historiji ekonomije. Ali presentizam se može pretvoriti u sjajan edukativni alat za učiniti historijske ideje i mislioce zanimljivijima. Ne tvrdim da je moj članak oslobođen metodoloških problema spomenutih gore; štaviše, on je kontrapriča, koja povećava pluralizam i konkurenciju ideja u ekonomiji.
Jedan od najvećih primjera visoko subjektivnog, presentističkog načina analiziranja historije ekonomije nudi neoklasična ekonomija. Istražio sam desetine knjiga o historiji misli i većina njih prikazuje "priču" koja počinje s misliocima ranog modernog doba, a u nekim slučajevima s grčkim uvodom. U praksi, Schumpeterov "Veliki Jaz" postoji kao inherentni način neoklasičnog pripovijedanja.
**ADA**: Među zanemarenim ličnostima historije ekonomije, spomenuli ste Ibn Halduna (1332-1406). Ko je on bio i šta je u njegovom razmišljanju slično modernoj ekonomskoj teoriji?
**DO**: Kao što pišem u svom članku, zbog samostvorenog jaza u našim mislima, jedan od najjedinstvenijih islamskih mislilaca srednjeg vijeka obično je izostavljen. Ibn Haldun, andaluzijski učenjak i političar, obično nije dio glavnih neoklasičnih udžbenika, koji uglavnom podrazumijevaju da ekonomija počinje s merkantilizmom ili škotskim prosvjetiteljstvom. Ako bih mogao izabrati mislioca za osporavanje ideje da je Adam Smith "otac" ekonomije, mogli bismo otkriti mnoga nepoznata područja u historiji misli koja ostaju neotkrivena zbog naše intelektualne pogodnosti.
S jedne strane, glavna struja ekonomije nastoji postati naučna metoda. S druge strane, kako bi se opravdala, gradi sliku autoritativnog heroja. Na ovaj način, Adam Smith je postao pop-kulturna ikona neoklasične – i neoliberalne – misli.
Ako neoklasici nazivaju Adama Smitha ocem, onda bih Ibn Halduna smatrao očuhom ekonomije. I postoji mnogo više očuha i djedova ekonomije. Moj članak tvrdi da je u 14. stoljeću postojalo naučno razmišljanje o društvenom svijetu, do određene mjere čak i složenije – trudim se izbjeći riječ razvijenije – od one Adama Smitha. "Kao kad se, na primjer, koristi rezbarenje za vrata i stolice. Ili neko vješto oblikuje komade drveta na tokarilici, a zatim ih slaže, tako da izgledaju kao jedna cjelina" – piše Haldun o podjeli rada jednako elokventno kao i Smith o fabrici igala.
Ibn Haldun je pisao o odnosu ponude i potražnje u stilu Alfreda Marshalla i izumio verziju teorije vrijednosti rada među mnogim drugim stvarima. Nije slučajno da se na njega pozivao čak i Ronald Reagan, kao i Arthur Laffer, koji ga smatra pretečom ekonomije sa strane ponude. Ovo je, usput, još jedan izvrstan primjer kako neoklasična ekonomija oblikuje ekonomsku historiju da opravda svoje postojanje uz ahistorijske pojednostavljene tvrdnje. Zato ističem da ga možemo nazvati i kejnzijancem.
**ADA**: Njegova misao o pitanju oporezivanja i poveznici koju pravi sa onim što izgleda kao ‘ekonomski ciklus’ također je prilično pionirska. Možete li nam reći svoje mišljenje o tome i šta vam to znači?
**DO**: "Novac kruži između podanika i vladara, krećući se naprijed-nazad. Sada, ako ga vladar zadrži za sebe, izgubljen je za podanike" – piše Ibn Haldun, naglašavajući da kad vladar prestane trošiti, poslovanje opada, a profit opada zbog nedostatka kapitala. Premda Ibn Haldun ne podržava visok vladin angažman u ekonomiji, s potražnje on stavlja veliku ulogu na državnu potrošnju, koja se kasnije pretvara u povećane porezne prihode. Dinastija je tržište svih tržišta, centralni entitet o kojem ovise druga manja tržišta. Vlada treba adekvatno trošiti svoja sredstva kako bi ljudi mogli konzumirati. Međuzavisna priroda složenog, cikličnog ekonomskog sistema – to je ekonomska poruka.
Ali postoji još jedna poruka: prema Ibn Haldunovoj cikličnoj teoriji, suveren je poput živog bića s životnim ciklusom od rođenja do smrti. Važno je napomenuti da Ibn Haldun ne govori o ekonomiji kao nauci. Njegova ekonomska i sociološka analiza služi kao osnova široke teorije koja opisuje životni ciklus društava i civilizacija. Složeni ekonomski argumenti ovdje su nusproizvod, koji pruža metodološku osnovu Ibn Haldunovog historijskog rada. Ovo djelo naglašava da je ekonomija samo dio društvenog sistema, slično suštini pojma "politička ekonomija", za razliku od prakse ekonomskog imperijalizma.
**ADA**: Pored Ibn Halduna, koliko je poznato, postoje li drugi arapsko-muslimanski učenjaci i/ili ideje koje su pale u zaborav?
**DO**: Slažem se s Johnom Maynardom Keynesom kad kaže: "Praktični ljudi koji vjeruju da su potpuno oslobođeni intelektualnog utjecaja, obično su robovi nekog odavno umrlog ekonomiste." Zadatak nije samo pronaći te ideje već ih i komunicirati te oblikovati glavnu struju s novim otkrićima. Al-Gazali sa svojom verzijom Greshamovog zakona samo je jedan primjer. Siguran sam da bi islamski ekonomisti mogli reći mnogo više od mene o ovoj temi, ali u najkraćem, Greshamov zakon je monetarno načelo koje tvrdi da "loš novac istiskuje dobar novac". Ljudi će se radije riješiti "loših" kovanica nego "dobrih", jer žele zadržati vrijednije "dobre" kovanice za sebe. Tako će vrijednija roba nestati iz opticaja.
**ADA**: U stvari, sve ovo podsjeća me na važnost traganja za znanjem, što je ponavljano naglašeno u islamskim učenjima. Mislim da je vaš članak svjedočanstvo toga! Da li smatrate da je ova žeđ za znanjem faktor koji je igrao ključnu ulogu u stvaranju ovog "bogatstva ideja"?
**DO**: Ibn Haldun je to ozbiljno shvatio razvivši jasnu pedagošku filozofiju. Pisao je o obrazovnim metodama i procedurama. Pitanja stvaranja i prijenosa znanja bila su mu od primarne važnosti.
Također je razvio vlastitu, novu metodu proizvodnje pouzdanog znanja, odbacujući ranije tradicije koje su se prvenstveno oslanjale na autoritet prenosioca. Nije prihvatao nikakvu historijsku priču bezuslovno, bez pitanja. Želio je razumjeti društvene, ekonomske i političke mehanizme kako bi mogao odbaciti apsurdne priče historičara. Ovaj pristup učinio ga je jednim od prvih društvenih naučnika na svijetu. Također je izjavio da se bavi potpuno novom, originalnom i nezavisnom naukom koja ranije nije postojala. Žeđ za znanjem omogućila mu je da to postigne.
Izvor: The Review of Religions
S engeskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)
