Divljanje Mlečana u Herceg-Novom

Još prije minulog rata kao srednjoškolac (maturant) u Dubrovniku bio sam preokupiran i pasioniran za spomenike materijalne kulture, pisane izvore dubrovačkog arhiva, kao i za živu narodnu tradiciju, ne samo u Dubrovniku nego i šire.

Naročito me interesovala burna historija Herceg-Novog, njegov postanak, razvitak, uspon i pad pod Mlečane 1687. godine i njihovo bjesomučno divljenje u ovom gradu., te raseljavanje iz grada svih muslimanskih porodica u Hercegovinu. Crnu Goru i Albaniju. U Dubrovniku sam prije rata upoznao mnogobrojne muslimanske porodice (mahom radničke), koje su se doselile iz Hercegovine, a naročito iz Trebinja koje je nadomak Dubrovnika, te Gaska i Bileće. a bilo ih je i iz ostalih mjesta Hercegovine i moglo se sigurno reći, da je Dubrovnik i njegova okolina “Hercegovina u malom“. Istina, i sada u Dubrovniku ima dosta muslimanskih porodica. ali mi se činilo da ih je tada bilo više. To su sve bile mahom čestite, gostoljubive i plemenite porodice, a također i sada posjeduju te osobine.

Iz razgovora sa njima i tada i sada doznao sam da su iz ovog ili onog mjesta iz Hercegovine, ali da su njihovi stari iz Herceg-Novog ili Risna ili iz ovog ili onog mjesta u Crnoj Gori. Eto, i to me je, kako sam naveo., gonilo da još tada bolje upoznam tu bogatu i burnu historiju Herceg-Novog, više nego Dubrovnika, jer se o Dubrovniku mnogo zna i mnogo se pisalo, pa ni ja ne bih ovdje ništa novo napisao, što bi bilo interesantno za čitaoce. Istina, pisao sam i o Dubrovniku neke napise u “Politici”, a za koje sam smatrao, da će biti zanimljivi i da će u njima biti bar nešto novo., kao, na primjer: – Posljednji dani Dubrovačke republike, Kako je izumrlo dubrovačko plemstvo itd. I ne samo da su mi pričali u Dubrovniku članovi navedenih porodica da su im stari porijeklom iz Herceg-Novog, nego i mnoge druge širom Hercegovine, pa i Crne Gore, a naročito Nikšića, Titograda, ranije Podgorice. Pričali su mi za vrijeme stare Jugoslavije u Nikšiću (tada je bilo u Nikšiću dosta muslimanskih porodica. a također i u Titogradu) da ima dosta tih porodica i u Skadru i drugim mjestima u Albaniji koje su se tada iselile iz Herceg-Novog.

Svi oni vole svoju tradiciju i o njoj sa ponosom pričaju i mislim; da nema nigdje kraja l prostora, da je tako razvijena ta živa narodna tradicija, kao u Hercegovini i Crnoj Gori. Pa i u Turskoj sam sretao i nalazio u mnogim gradovima i selima naših iseljenika, koji su mi rekli da su im stari porijeklom iz Herceg-Novog, ili Risna, koje je mjesto nadomak Herceg-Novog koje je mjesto iste godine (1687) palo pod Mlečane. I zbog svega toga mislim da će za čitaoce ovog napisa biti interesantno i zanimljivo, da nešto napišem o Herceg-Novom i njegovoj burnoj historiji.

Postanak, razvitak, uspon i pad Herceg-Novog pod Turke

Ban Stjepan II Kotromanić, bio je sposoban i energičan bosanski vladar, imao je plan koga je sistematski ostvarivao. U njegovo doba Bosna nije više bila mala feudalna oblast, jer je postala važan politički činilac u ovom dijelu Balkana. On je udario solidne temelje daljem razvoju i jačanju bosanske feudalne države. Umro je 1353. godine. Poslije njegove smrti za bana je proglašen njegov sinovac Tvrtko. Kako je bio maloljetan, održan je sabor domaćih velikaša na kom se raspravljalo o priznava- nju vlasti novog bana. I ovdje se vidi da se u Bosni formira vladajuća klasa i razvija feudalna država.

Od 1370. godine. politička uloga Bosne postaje sve važnija. Slabljenje srpske države omogućava bosanskom banu i velikašima da započnu osvajanje susjednih krajeva. Zajedno sa knezom Lazarom. Tvrtko je pobijedio vojsku krupnog srpskog feudalca Nikolu Altamanovića. Tvrtko je dobio gornje Podrinje i Polimlje do Prijepolja i kao gospodar velikog dijela Raške, pretendovao je i na srpski prijesto. Kada je 1377. godine uspio da oduzme od Balšića i Trebinje, Konavlje i Dračevicu i proširi svoje posjede do bokokotorskog zaliva. Tvrtko se kruniše za kralja Srbije, Bosne, Primorja i Zapadnih strana.

Da bi oslobodio Bosnu ekonomske zavisnosti od susjednog Dubrovnika. izgradio je luku na moru i oko nje podigne jaka utvrđenja. Ovaj grad je osnovan 1382. godine, a koji dobija ime Novi. Mađarski dvor da bi zadovoljio Tvrtka i pridobio ga na svoju stranu 1386., ostaje mu i Kotor, čime je proširio svoju vlast i na bokokotorski zaliv. Svojoj kraljevskoj tituli dodaje naziv i kralja Dalmacije i Hrvtske.

Konačno je prisilio i sve dalmatinske gradove da prime vrhovnu vlast bosanskog kralja. Uz ove gradove njegovu vlast su priznali i ostrva Brač, Hvar i Korčula i tada je granica bosanske države išla na svjeveru do Zrmanje, Une, a djelimično i do Save, na istoku do Drine, Lima i Morače, na jugu do bokokotorskog zaliva, a na zapadu jadranskom obalom od Boke do Zrmanja (izuzev Dubrovnika) i Zadra. Može se reći da je on srednjovjekovnu feudalnu Bosnu razvio do njene najveće moći.

Poslije njegove smrti na bosanski prijesto dolaze slabi vladari, koji nisu imali ni državničkih ni političkih kvaliteta poput onih Tvrtkovih. Bosanski kraljevi od tada postaju ovisni od najkrupnijih bosanskih feudalaca (vlastele) i od ugarsko-hrvatskih kraljeva. Ti najkrupniji feudalci su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je vladao zapadnom Bosnom Bosnom, Pavle Rađenović Podrinjem (njegovi nasljednici se kasnije zovu po njegovom imenu Pavlovići). U oblasti zahumlja bio je poznat Vlatko Vuković, a poslije njega njegov sinovac Sandalj Hranić koji je stolovao u tvrdom gradu Ključu (gatački Ključ).

Hranić je odavde vladao velikim posjedima kao najlmoćniji bosanski velikaš. U taj njegov posjed ulazi i Herceg-Novi. Sandalja je naslijedio njegov sinovac Stjepan (Herceg Stjepan). U njegovo doba Turci su u ovim krajevima imali – jaka uporišta, kako u bogumilskom stanovništvu tako i u feudalcima koji su od njih zavisili. Turci 1463. godine zauzmu Bosnu, a nešto kasnije provališe i u Hercegovinu.

Herceg Stjepan izgubio najveći dio svojih posjeda povuče se u Herceg-Novi, gdje je ubrzo i umro 22. maja 1466. godine. Iza sebe je ostavio tri sina: Vladislava, Vlatka i Stjepana. Vladislav je vladao oko ušća Neretve, a Vlatko Herceg-Novim i bližom okolinom, dok je najmlađi sin Stjepan otišao u Carigrad, gdje je primio islam i dobio ime Ahmed Hercegović. Boravio je više godina na turskom dvoru gdje se školovao sa carskim sinovima.

Junaštvo izaziva divljenje neprijatelja

Poslije smrti Mehmeda Fatiha II 1481. godine. Hercegović je postavljen za beglerbega od Anadolije. Za učinjene zasluge prijestolju. novi sultan Bajazid II dao mu je i svoju kćerku. Ahmed Hercegović je ratovao i u Egiptu gdje je pao u ropstvo i odveden u Kairo. Zbog svog junaštva koje je pokazao ratujući u Egiptu, bio je primljen kod egipatskog sultana sa najvećim počastima. Nudio mu je najveća zvanja. pa i kćerku, ali da ostane u Egiptu. Sve te počasti je odbio s zahvalnošću i vratio se u Carigrad 1484. godine, gdje je imenovan za pašu, a ubrzo i za vezira, da bi 1494. postao i veliki vezir (predsjednik vlade.) Tri puta je vršio tu dužnost za vladavine Bajazida ll, a četvrti put za Selima l. Umro je na putu za Halef 1516. godine. On nije nikad zaboravio svoj rodni kraj i svoje porijeklo i u svakoj prilici je pomagao naše ljude i ne samo muslimane iz naših krajeva, nego i kršćane i bogumile. Na njegovom dvoru bio je Grgur Desisalić, Dubrovčanin Andrija Sarkačević i drugi.

U dubrovačkoj historiografiji i Dubrovačkom arhivu ima dosta izvora iz početka XVI vijeka, kada se taj grad razvio u jednu od prvih trgovačkih pomorskih sila tadašnjeg civilizovanog svijeta i kada je stvaranje Otomanskog carstva i Levantskom, balkanskom i podunavskom prostoru omogučilo Dubrovčanima da razviju veliku trgovačku mrežu i da postanu najvažniji činilac u trgovinskom prometu izmedu te prostrane države Osmanlija i zapadnog basena Sredozemlja. Jer, iako pokoreni, Južni Sloveni, svojim najvećim dijelom, našli su se ujedinjeni u osmanlijskoj državi, gdje su u najvišoj državnoj upravi sjedili i dolazili do izražaja naši ljudi koji su uzdizali svoj jezik (govor) na rang diplomatskog jezika. Jer, taj jezik “slovenski”, odnosno bosanski, postaje glavna pozicija svijesti Dubrovčana o njihovoj vezi sa južnoslovenskim područjem.

U drugoj polovini XVI vijeka, Dubrovčani i bosansko-hercegovački Muslimani, a koji su bili u toj najvišoj otomanskoj državnoj hijerarhiji, počinju ubrajali u ljude našeg jezika, jer ti funkcioneri, koji nisu zaboravili svoj jezik, pa često ni svoju hrišćansku rodbinu, čine Dubrovčanima i ostalim našim narodima mnoge usluge, a naročito u odnosu na Mlečane, vječite rivale Dubrovnika i Dubrovčana. Uostalom, bosansko-hercegovački Muslimani bili su najjača politička grupa u vrhovima Otomanskog carstva. I gotovo najveći broj velikih vezira bili su bosansko-hercegovački Muslimani, a da se i ne govori o onim nešto nižeg ranga – pašama
i vezirima. Eto. to je onaj vremenski perio,  kad i Herceg-Novi dolazi do najvećeg uspona i kada se razvija u veliki grad i jak trgovački centar sa mnogim kulturno-prosvjetnim, zdravstvenim i sakralnim ustanovama. Bili su podignuti mnogi spomenici, a naročito sakralni: džamije, mesdžidi, tekije, medrese, hamami te zdravstveni i stambeni objekti, tvrdekule i bedemi, jer malo je koji grad (osim Dubrovnika) u ovom dijelu Sredozemlja, doživio toliko naleta i pokušaja raznih osvajača kao što je Herceg-Novi. l ovi brojni spomenici kulture, gotovo su svi nestali. Ostale su još samo tvrde kule i bedemi i njihove stravične katakombe i lavirinti koji još odolijevaju zubu vremena. Sve je to dokrajčeno u mletačkom bjesomučnom divljanju kada su osvojili ovaj grad 1687. godine.

Herceg-Novi u sastavu Hercegovačkog sandžaka

Hercegovački sandžak-beg Ajas-Beg osvojio je i posljednje krajeve zemlje Hercegova: Herceg-Novi, Risan, Budvu i Kotor i pripojio ih hercegovačkom sandžaku 1483. godine. Od sinova Hercega Stjepana, Vlatko pobježe u Mletke, Vladislav u Ugarsku, a najmlađi Stjepan. kako smo ovdje i istakli, otišao je nešto ranije u Carigrad, gdje je primio islam. Grad nije ostao dugo u turskim rukama, jer udružena španjolska i mletačka mornarica pod komandom admirala Andrije Dorija iznenada napadne Herceg-Novi i zauzme ga. Tom su prilikom zauzeli i Kotor i Risan. Hercegovački sandžak-beg, Bali-beg, kasno je došao u pomoć braniocima grada i nije mogao ništa učniti. Sve stanovništvo u gradu (odrasli) pobijeno je a žene i djeca odvedeni u ropstvo.

Ovaj gubitak Herceg-Novog i ostalih gadova je izazvalo pravo zaprepaštenje u Carigradu. Nije se dugo čekalo, svega nekoliko mjeseci i sultan Sulejman naredi čuvenom turskom admiralu Hajrudin-paši, da lično krene sa brodovijem prema Herceg-Novom, a bosanskom Husrev-begu i Bali-begu, da grad ospjednu sa kopna. Saveznčka hrišćanska alijansa se ovom nadala i dobro se pripremila za odbranu grada. Za nepunu godinu koliko su prvi put ostali (1539- 1540). izgradili su stravičnu  tvrđavu Španjolu. (Ovdje će o izgradnji ove tvrđave još bili govora). Ali, sve im je bilo uzalud, jer je turska tlota za svega nekoliko dana razbila sva utvrđenja a bosansko-hercegovačka vojska sa kopna navaljivala je na grad. Od branilaca grada niko se nije spasio, jer nisu mogli pobjeći svojim brodovljem, a niti se povući kopnom – najviše ih je zaglavilo u morskim valovima. I tako grad dođe ponovo u sastav Hercegovačkog sandžaka.

Po ponovnom zauzimanju Herceg-Novog. Turci pristupiše podizanju novih i popravljanju starih utvrda i drugih građevina i onaj raniji život vraćen je gradu. Uz samu morsku obalu, nalazi se jedna jedina građevina tvrđava, sada u dosta ruševnom stanju. Prema predanju i živoj narodnoj tradiciji, to je kula Novljanin Alije, opjevanog u narodnoj pjesmi baš iz te borbe sa Mlečanima. Prozori na tvrđavi gdje su bili smješteni topovi, dobro su sačuvani. Od ove kule vodi podzemni tunel do vode Karadže, te kroz Kanli-kulu do tvrđave Španjole koja se nalazi više grada na sjevernoj strani. Kroz ovaj tunel, vojska je Španjole dolazila u donji dio grada u slučaju potrebe. Kula koja razdvaja grad od Donjeg je turska građevina, jer na njoj s lijeve strane, stoji natpis na arapskom jeziku, a što znači u prevodu: Novu tvrdu kulu podignu po nalogu sultana Mahmud-hana Mustafa-aga, čuvar sultanove tvrđave 1078. (po hidžretu, odnosno 1667. n.e.). Drugi arapski natpis bio je više česme koja je 1880. porušena: “Nema Boga osim Allaha, a Muhamed je njegov poslanik.”

U samom gradu nalazi se Kanli-kula. I ovu su kulu sagradili Turci, a šta nam pokazuje da je to stil osmanske arhitekture. Povrh grada, a kako smo već spomenuli, nalazi se tvrđava Španjola. To je ona kula koju su Mlečani i Španjolci sagradili za ono kratko vrijeme kada su prvi put zauzeli grad. Turci su ovu tvrđavu do temelja porušili i podigli novu takođe u stilu svoje arhitekture. I ovdje stoji natpis: “Ovu jaku tvrđavu po sultanovoj naredbi podigao je Sulejman, sin velikog emira Selima hana, moćnog i čestitog viteza, čiji je brat Sinan beg, sultanov veliki vezir i neka bi dugo poživio i napredovao u sreći, pod okriljem i uz pomoć milostivog Boga. A pjesnici kad ih put ovuda nanese, neka bi gledajući zanosno govorili – O krasna si divna građevino.”

Grad su Turci podijelili na Gornji Novi i Donji Novi. U svakom dijelu stolovao bi po jedan paša i oni su bili upravnici svog dijela grada. Godine 1664. u Herceg Novom je boravio neumorni putopisac i hroničar Evlija Čelebija, koji o ovom gradu piše: “U Gornjem Novom, nalazi se jedna džamija, zvana Ebul Fetha. Ovo je džamija gradskog dizdara i njegovih četiri stotine vojnika. A u Donjem Novom nalazi se Kanli-kula te kule Abaz-paše, Široka-kula i Kahkana-bedem. U gradu ima 47 džamija, a među kojima su znamenite Bajazidova i Ramoglu Sulejmanage džamija. Zatim imaju dvije medrese i sedam mekteba. lma dosta ajana i dvadeset i dvije age, zatim muftije i janjičarski aga.“

U Herceg-Novom je sagradio divnu džamiju i Murted-paša, bratić velikog vezira Ibrahim-paše. Murted-paša bio je namjesnik u Bosni 1623- 1626 godine, a kasnije vezir u Budimu. Istina, historičari  treba da se kritički osvrnu na pisanje ovog čuvenog i vrlo važnog putopisa za našu historiografiju.

Bez njega ona bi bila siromašna (ovdje mislim za onaj dio turskog perioda), jer ovaj neumorni i obrazovani putopisac dolazi i zalazi svuda, ali ponekad vjerovatno i pretjeruje u svom pisanju. Eto, na primjer, ovdje kaže, da je Herceg-Novi u to doba kada je on dolazio imao 47 džamija, a što je malo pretjerano. Valjda je mislio i na ostale sakralne građevine, mesdžide, tekije, turbeta itd.

Neosporno je da je ovo bio veliki i važan kulturni i privredni centar sa brojnim hamamima, bibliotekama, sahat-kulama, te ostalim građevinama, humanitarnim i zdravstvenim ustanovama, grad karavan-saraja, šadrvana i bogatog sredozemnog rastinja, palmi, pomorandži, oleandera, čime obiluje i današnji Herceg-Novi. Grad je i po svom geografskom položaju igrao važnu ulogu i kao pomorska luka u doba Tvrtka i Hercega Stjepana, a kasnije i Turaka, zbog svog bogatog zaleda, pa i samog Dubrovnika.

Mlečani, Španci i ostali, više su puta pokušavali da osvoje ovaj grad,  ali bez uspjeha. Godine 1572. grof Mostinengo sa šest hiljada vojnika pokušao je da osvoji Herceg-Novi, ali bez uspjeha, jer je braniocima grada pritekao u pomoć hercegovački sandžakbeg Hasan-paša. Mletački general Gildas također je napadao grad 1649. godine ali je i ovaj nalet propao.

Poraz pod Bečom – početak kraja turske imperije

Poslije turskog poraza pod Bečom 1683. godine (koji je poraz imao teške posljedice po Carevinu), austrijski car, poljski kralj i Mlečani, već iduće 1684. osnovaše u Lincu Svetu ligu, da bi nastavili daljnje borbe s Turcima. Mlečani kao članovi te Lige, iskoristiše ustanak u Dalmaciji koji se digao protiv Turaka, pod vodstvom uskoka Ilije Smiljaniča l Stojana Jankovića. Mlečanin Dominiko Mocenigo i njegov zamjenik Valiera navali na Knin i Herceg-Novi, ali su i ovog puta biti teško poraženi. Trebalo je savezničkoj floti pune tri godine da bi se još bolje pripremila za konačni obračun i da ponovo krene na Herceg-Novi. Grad su napali i sa mora i kopna 1687. godine, pod vrhovnim zapovjedništvom dalmatinskim providurom Jeronimom Kapšerom. Branioci grada nisu mogli izdržati ovaj nalet neuporedivo nadmoćnijeg neprijatelja. Počeli su se povlačiti napuštajući grad prema Hercegovini. Nešto kasnije dolazi do Karlovačkog mira (26. januara 1699. godine) između Austrije, Turske i Venecije (Mlečana). Po ovom miru granica Bosne je Sava i Una na sjeveru, Venecija dobija Cetinu, Imotski, Herceg-Novi, Risan, Kotor i Budvu. Da bi nadoknadili gubitak Herceg-Novog i Risna, Turci su podigli novu tvrđavu zvanu Banov Vir 1706. god. Oko ove tvrđave će se ubrzo razviti novi grad – Trebinje. A ako smo već ranije spomenuli, prilikom pada Herceg-Novog 1687. pod Mlečane, sve muslimanske porodice napustile su grad i naselile se po Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Najmnogobrojnije su one u istočnoj Hercegovini i neke čemo ovdje spomenuti: Catovići. Solakovići, Bijedići, Kusturice, Erkočevrći, Galijatovići, Ćerimagići, Musovići, Banci i mnoge druge.

Piše: Hamid Tanović, “Divljanje Mlečana u Herceg-Novom”, Islamska misao 26 (1981): 44-47.

Priredio: Resul S. Mehmedović