Dr. Ahmed Smajlović o “osnivaču vehabizma” Muhammedu b. Abdulvehabu

Islamski svijet je u prvih nekoliko stoljeća svoga razvoja postigao veliki uspjeh na svim poljima ljudske djelatnosti. Može se slobodno reći da je navedeni uspjeh ovog svijeta bio presudan za dalji razvoj čovječanstva. Kur'anski čovjek je dobro znao šta hoće da ostvari i šta želi da postigne. Bilo je to rađanje nove kulture koja je cvjetala u izgrađenim svjetskim centrima kao što su Damask, Bagdad, Kairo, Karavijun, Kordova i drugi. U njima se rađao novi svijet nauke, filozofije, kulture, umjetnosti, trgovine, zanatstva i civilizacije.

U ove centre hrlili su ljudi sa svih strana svijeta. Znali su da se tamo živi slobodno, jer je sloboda vjere, riječi i djela bila svakom zagarantovana, dok su u drugim dijelovima svijeta narodi u to doba umirali od nasilja, eksploatacije i pritisaka, dotle su u islamskim zemljama živjeli potpuno ravnopravni.

Nakon tih nekoliko stoljeća uspona, islamski svijet je zadesila nesreća za nesrećom. Najezda krstaških vojni sa zapada i mongolskih hordi sa istoka, porušila je sve nade njegovog daljeg razvoja. Malo kasnije kolonijalističke sile su pokopale i posljednju njegovu nadu porobljavajući skoro čitav islamski svijet. Uzrok ovog pada, pored objektivnih faktora, bili su i faktori unutrašnje, subjektivne prirode. Vjera je bila izgubila svoju revolucionarnost i pretvorila se u najobičniju formalnost. Jednostavno, Islam je izgubio svaku vezu sa dušom, srcem i umom. Tako je islamski svijet zapao u svoj mrtvački san iz koga ga je bilo skoro nemoguće probuditi.

I onda kada to skoro niko nije očekivao, počeli su se javljati nosioci novog duha, reformatori, koji su osjećali bol svojih naroda, shvatali opasnosti koje ih vrebaju i razmišljali o uzrocima bolesti koje su harale. Svaki od njih gledao je na ove probleme iz sopstvenog ugla i pronalazio za njih rješenja sa vlastitog stanovišta. Jedni od njih su pozivali na jednakost među ljudima, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjeresku i rasnu pripadnost. Drugi su zahtijevali reorganizaciju vojske kako bi se pomoću nje mogle ostvariti promjene, treći su težili za osnivanjem predstavničkih tijela, četvrti su se opet zalagali za vraćanje izvornom islamskom učenju. Svi su oni doživljavali svašta, protjerivanje, napad, optuživanje, izdajstvo, pa i zatvaranje. Međutim, bili su uporni i strpljivi. Više su voljeli svoj cilj, nego svoj život. Znali su zašto rade i zašto se bore. Bili su jači od svega i ni pred čim nisu prezali. Mnogi su uspjeli. Napredak koji je islamski svijet u novo doba učinio, rezultat je njihove upornosti i djela.

Prirodno je, što zasve to zaslužuju najveće priznanje, jer su oni bili neposredni izazivači novovjekovnog buđenja islamskog svijeta, koje je bilo od presudnog značaja za njegov dalji razvoj uopće. Jedan od tvoraca ovog novovjekovnog buđenja islama bio je i imam Muhamed b. Abdulvehhab.

Život i školovanje Muhameda b. Abdulvehhaba

Rođen je 1703. godine u mjestu Ujejne, u Nedždu, gdje je proveo i svoje djetinjstvo i započeo prvo svoje naukovanje. Pošto je stekao osnovno obrazovanje otišao je u Medinu da nastavi školovanje. Za jedno kratko vrijeme Abdulvehhab je bio zapažen od svojih učitelja. Međutim, on neće biti potpuno zadovoljan svojim boravkom u Medini, jer je očekivao da će postići daleko više. Zbog toga se odlučio da napusti Medinu i ostavi svoje učitelje. Želio je da nešto više sazna o islamskom svijetu i njegovom duhovnom stanju, pa je proveo četiri godine u Basri, pet godina u Bagdadu, godinu u Kurdistanu, dvije godine u Hemetonu. Potom je otputovao u Isfahan, gdje je izučavao filozofiju iluminizma i sufizam. Zatim odlazi u Kum, poznati šiijski centar i ostaje neko vrijeme. Na kraju svih ovih putovanja, susreta i izučavanja vraća se u svoje rodno mjesto, povlači se nekoliko mjeseci, sređuje svoje utiske, analizira svoje putovanje i svodi rezultate svojih studija, a potom se pojavljuje pozivajući ljude na vraćanje izvornom islamskom učenju Kur'anu i Sunnetu.

Umro je 1791. god. gledajući primjetno otjelovljenje svojih nastojanja u rađanju nove i slobodne islamske države Saudijske Arabije.

Rad i težnja Muhameda b. Abdulvehhaba

Pošto je upoznao islamski svijet i shvatio njegove probleme Abdulvehhab se usmjerio u svom radu na problem vjerovanja. Smatrao je da je ovo osnovno pitanje na kojem se islamski svijet spotakao i zapao u takvo stanje u kojem se više nije mogao prepoznati. Obraćanje evlijama, izabranim ljudima, posjete kojekakvim šejhovima, traženje milosti od umrlih, obilazak turbeta i slično, dovelo je islamski svijet u naričje idolopokolonstva i mnogoboštva. Znao je da je jedini izlaz u ispravnom duhovnom opredjeljenju, originalnom islamskom vjerovanju koje se potvrdilo kroz istoriju i čiji je ispravan put doveo islamski svijet na vrhunac kulturnog razvoja i misaonog progresa. Stoga je Abdulvehhab usmjerio sve svoje snage na prvi osnovni islamski princip “la ilahe illallahu” kojem su pozivali svi Božiji poslanici, a kojeg je Muhamed a.s. imao zadatak da objasni i dovede do kraja. Značenje ovog prvog islamskog principa je da u vidljivom i nevidljivom svijetu nema druge istinske sile koja upravlja svim osim Jednog Boga dž.š. kome se jedino treba klanjati i koga jedino treba obožavati. Osim Njega drugi niko ne zaslužuje da mu se čovjek klanja, moli i obožava. Uostalom, to je suština Kur'ana i osnovni princik islamskog učenja.

Šta se desilo sa islamskim svijetom koji drži Kur'an u ruci a skrenuo je sa pravog puta? Mnogoboštvo! To je bio odgovor imam Muhamed b. Abdulvehhaba. Muslimani idu na hadž evlijama, plaćaju im da im pomognu, traže od njih da im oproste i mole ih da ih zaštite, vjerujući da im oni mogu koristiti i štetiti. Turbetima nema broja. Postavljaju se na svim mjestima i u svim zemljama. Stvorena je čitava vojska evlija koje treba posjetiti, obići i zamoliti za pomoć. Nije li to isto, kao i ono što su govorili arapski idolopoklonici i mnogobošci koji su često ponavljali: “Mi ih obožavamo da se Bogu više približimo.” (Zumer, 3.) i “Ovo su naši zaštitnici i zagovornici kod Boga.” (Junus, 18.)

Kakva je to provalija u koju su muslimani pali? Kako da izađu iz nje? Odgovor je za Abdulvehhaba bio jasan! Onako kako su se iz iste provalije ljudi izvukli i prije toliko stotina godina. Mogu se izvući samo sa Kur'anom i sa Muhamed a.s. Jednostavno sa “la ilahe illallahu Muhamedur-resulullahi”.

Da bude nesreća još veća islamski učenjaci su zatvorili sva vrata idžtihada. Zatvaranje idžtihada bila je druga tragedija koja je zadesila muslimane. Imitacija je carevala, oponašanje gospodarili, a slobodoumnost je ugušivana svugdje gdje god je to bilo moguće. Bilo je potpuno zaboravljeno da Islam traži slobodu misli, proučavanj i riječi. Zatvorenim vratima idžtihada bilo je priključeno još i zatvaranje džihada, borbe za istinu i rad u ime Allaha dž.š.

Jednostavno rečeno, vraćanje Kur'anu i Sunnetu. Otvaranje idžtihada i oživljavanje džihada, bile su osnovne težnje života i rada Muhameda b. Abdulvehhaba. Sva tri navedena principa sproveo je prije svega na sebi, okupljajući još za svog života čitavu generaciju ljudi oko sebe, koji su znali kako dalje nastaviti mukotrpan put oslobađanja, izgradnje i rekonstrukcije islamskog društva i njegovog svijeta.

Začetnik neorenesanse islamskog svijeta

Učeći na djelima čuvenog Ibni Tejmije i njegovog učenika Ibni Kajima, zatim osvježavaljući ova učenja njihovim dovođenjem u sklada sa Kur'anom i Sunnetom, a obzirom na vrijeme u kojem je živio, radio i djelovao, Muhamed b. Abdulvehhab, s pravom, predstavlja začetnika neorenesansnog doba islamskog svijeta. Sva nastojanja nekih teoretičara da opovrgnu ovo shvatanje uzaludna su, jer je očito da su naučno neosnovana. Ovo tvrđenje ima za sobom i istorijske dokaze koje ne želimo ovdje posebno isticati, jer je ovaj rad više upoznavajućeg karaktera i upućen je prije svega svakodnevnom našem čitaocu. Činjenice nam govore da je neorenesansa islamskog svijeta začeta u njegovom krilu, a istorijski momenti idu ovome u prilog.

Uticaj Muhamed b. Abdulvehhaba

Imajući u vidu izloženo, kao i razvoj tendencija moderne islamske misli, stiče se dojam, da je imam Abdulvehhab imao veliki uticaj na znatan broj islamskih mislilaca 18., 19. i našeg stoljeća. Dovoljno je istaći samo to da su pod njegovim uticajem bili mislioci kao što su Afganija, Abduhu, Senusija ii drugi, a i danas se javlja sve više učenjaka islamskog svijeta, kao i teoretičara Zapada, koji ozbiljno proučavaju njegovo djelo, rad i misao.

Ako svemu dodamo još i to da današnja Saudijska Arabija zvanično prihvata njegove ideje revitalizacije islamskog duha na mnogim područjima ljudske djelatnosti, onda nam postaje potpuno jasno koliki je današnji domet njegove misli djela i ideja.

Djela Muhameda b. Abdulvehhaba

Teško je sada reći koliko je ovaj učenjak ostavio djela iza sebe, još je teže u jednom kratkom radu izvršiti analizu njegovih djela, makar onih i najpoznatijih, pa i onih najglavnijih.

I pored ove teškoće, nastojaćemo ovdje ukazati na nekoliko njegovih radova. Uzećemo za primjer samo nekoliko tih djela. Počnimo sa djelom “Usulul-l-iman” – Osnovi vjerovanja- izdato u Kairu. Ovo djelo nam, po svom naslovu, govori koja je njegova centralna problematika. Pitanje spoznaje Boga dž.š. i vjerovanje u Njega, zatim pitanje vjerovanja u sudbinu i slično. Ovdje proučava i problem determinacije uopšte. Nakon proučenih navedenih pitanja, usmjerava svoje proučavanje ka vjerovanju u meleke, zatim pridržavanja Kur'ana, prava Božijeg poslanika a.s. islamskog podstrekavanja na nauku i način njenog traženja, kao i neka druga pitanja koja su u najužoj vezi sa osnovnim zadacima islamskog vjerovanja.

Ovom djelu su prilikom izdavanja pridodata još druga dva njegova djela, kao “Fadlul-islami” gdje proučava značaj, smisao, vrijednost i pojavu Islama uopće i neka druga pitanja u vezi s tim, te “Kitabul-kebairi” u kojem vrši opsežnu analizu problema grijeha, kazni za njihovo činjenje i slično.

Drugo djelo na koje želimo ukazati je “Kešfu-š-šubuhati fi-t-tevhidi”- Otkrivanje sumnji u vjerovanju- izdato također u Kairu prije nekoliko godina. Upoređivanje sa originalnim rukopisom djela izvršio je poznati komentator Muhidin Al-Hatib. Ovdje autor daje najprije definiciju vjerovanja u Jednog Boga dž.š. dokazujući da je to vjera svih Božijih poslanika. Istovremeno proučava problem mnogoboštva, kao i idolopoklonstva. Uglavnom djelo je posvećeno ovom problemu u cjelini.

Treće djelo koje želimo istaći je “Kitabu-t-tevhid”. Komentar ovog djela izvršio je Abdurahman ibni Hasan, koje je zajedno sa komentarom izdato u Rijadu prije tri godine o trošku kralja Fejsala. Treba priznati da ovo djelo predstavlja značajan doprinos akaidskom području i njegovom izučavanju, kao i razrješavanju nekih suštinskih pitanja pomenutog karaktera.

Četvrto djelo koje je potrebno ovdje pomenuti je “medžmuat-t-tevhidi” koje sadrži 16 izabranih traktata od Ibn Tejmije i Muhameda b. Abdulvehaba. Djelo je izdato u Medini i predstavlja jedno od osnovnih djela koja se izučavaju na poznatom Islamskom univerzitetu u Medini.

I na kraju peto djelo na koje skrećemo ovdje pažnju je “Selasetu-l-usuli ve ediletuha”- Tri osnovna temelja i njihovi dokazi- koje je izdavano više puta, kako u Rijadu, tako i u drugim mjestima. Ovo djelo dajemo i u prijevodu kako bi našem čitaocu ukazali na suštinsko razrješavanje problema vjerovanja sa Kur'anskog aspekta. Djelo je kako se vidi po opsegu malo, ali je veliko po svojoj tematici i sadržini. Želimo da dođe do što većeg broja ruku i da ga pročita što veći broj muslimana i prostudira što veći broj imama uzimajući originalne naznačene Kur'anske citate kao osnovu u njegovoj preradi i u svom razmišljanju.

Napomena: Odlomak iz brošure Tri temelja, koju je preveo i priredio dr. Ahmed Smajlović davne 1976. godine, a koju u PDF verziji možete skinuti na sljedećem linku: Muhammed b. Abdulvehab – Tri Temelja.

Priredio: Resul Mehmedović