Dr. Mehmed Begović: Značaj izučavanja šerijatskog prava

Kakav značaj ima izučavanje šerijatskog prava u našoj zemlji?

U prvom redu to ima značaj za islamsku vjersku zajednicu koja se po pravilu upravlja po načelima šerijatskog prava. Ona je dužna da uskladi svoje djelovanje u duhu propisa šerijata.

Poznavanje osnova šerijatskog prava potrebno je i onima koji proučavaju našu pravnu istoriju za vrijeme turske vladavine. Tada je šerijatsko pravo bilo glavni izvor turskog pravnog sistema i poretka, pa se mnoge tadašnje ustanove i postupci ne mogu pravilno shvatiti i ocijeniti bez poznavanja šerijata.

Tako je Turska u smislu šerijatskih propisa priznala drugim vjerskim zajednicama široke samouprave. Te je samouprave priznala 1454. godine zajednicama Grka, Jermena i Jevreja. Docnije takve povlastice priznala je franjevcima u Bosni 1463. a Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1557. po obnavljanju Pećke patrijaršije. Ove zajednice su mogle uređivati svoje vjerske poslove u smislu propisa svoje vjere. Turska im je isto tako priznala široku promjenu njihovih pravnih običaja (adet). Pod običajem podrazumijevalo se svako pravno pravilo koga se narod pridržava bez obzira da li je vjerskog ili svjetovnog porijekla, bez obzira da li je pisano ili nepisano.

Poznavanje osnova šerijatskog prava potrebno je i onima koji proučavaju našu pravnu istoriju za vrijeme turske vladavine. Tada je šerijatsko pravo bilo glavni izvor turskog pravnog sistema i poretka, pa se mnoge tadašnje ustanove i postupci ne mogu pravilno shvatiti i ocijeniti bez poznavanja šerijata.

Predstavnici vjerskih zajednica (sveštenici) i predstavnici mjesnih narodnih vlasti (knezovi i vojvode) su mogli raspravljati sporove privatno-pravne prirode svojih pripadnika.

Ovo ovlaštenje imalo je veliki značaj i posljedice. Tako je stvarno produženo važenje zatečenog običajnog prava u pojedinim našim zemljama koje su potpale pod tursku vlast.

Sem toga, Turska je u svoje zakonodavstvo usvojila mnoge ustanove našeg običajnog prava, pa čak i propise zakonodavstva koje je bilo na snazi u pojedinim našim zemljama u vrijeme turskog osvajanja. To se vidi u turskom zemljišnom, poreskom, rudarskom, vojnom i krivičnom zakonodavstvu od XV do XX vijeka.

Poznavanje šerijata ima izvjestan značaj i za one koji proučavaju međunarodno pravo. Naša zemlja održava odnose sa islamskim zemljama gdje se još i danas u manjoj ili većoj mjeri primjenjuje šerijatsko pravo. Tu može doći, a i dolazi, do sporova i sukoba zakona, pa se postavlja pitanje kako treba riješiti stvar, da li po našem ili po pravu one druge zemlje u kojoj za takav spor važi šerijatsko pravo.

Gdje se danas izučava šerijatsko pravo i na kakav način?

U islamskim zemljama izučavanju šerijatskog prava pridaje se velika pažnja. To je i razumljivo, jer su tu propisi šerijata i danas primjenjuju u većoj ili manjoj mjeri, a to je tokom vjekova ostavilo vidnog uticaja na politički, pravni i kulturni život tih zemalja.

Izučavanje ovog prava obavlja se u medresama, institutima i univerzitetima. U medresama se to izučavanje obavlja na starinski ustaljeni način, uglavnom tumačenjem djela istaknutih pravnika.

Na univerzitetima i institutima izučavaju se ustanove šerijatskog prava u prostoru i vremenu njihova nastanka, nastoji se da se rasvijetli kako su razni društveni činioci uticali na uobličavanje ustanova i načela na kojima one počivaju.

Ovdje valja istaći da se šerijatsko pravo proučava i predaje na univerzitetima i institutima u Turskoj, koja je ukinula nedavno primjenu ovog prava u svojoj zemlji. Ovom prilikom bih pomenuo dvije značajne disertacije koje su tu objavljene prije nekoliko godina: Dr Osman Ozturk, Osmanli hukuk tarihinde, Mecelle, Istanbul 1973; Dr M. Cevat Akssit, Islam ceza Hukuku ve Insanji Esdslari, Istanbul 1976.

U evropskim zemljama izučavanju šerijatskog prava počela se pridavati posebna pažnja tek u XX vijeku, kada se većina zemalja sa muslimanskim stanovništvom nalazila pod kolonijalnom vlasti evropskih metropola. Tu se osnivaju katedre, seminari i instituti za izučavan je šerijatskog prava, pravnih običaja i života islamskih naroda. Tokom vremena objavljena su mnogobrojna djela iz ove oblasti. Neka su temeljito obrađena, a neka su ovlaš rađena i odastrane ljudi koji po svojoj struci nisu bili pravnici, niti su bili u dovoljnoj mjeri upućeni u šerijatsku pravnu nauku.

U staroj Jugoslaviji šerijatsko pravo obrađivalo se u Gazi Husrev-begovoj medresi i drugim tada postojećim medresama, a također i u Šerijatskoj sudačkoj školi koja je 1935. podignuta u rang fakulteta pod nazivom Viša islamska šerijatsko-teološka škola. Na Pravnom fakultetu u Beogradu osnovana je 1926. godine Katedra za šerijatsko pravo.

U novoj Jugoslaviji stvar se mijenja. Odvajanjem vjere od države vjerska prava gube značaj za područje države i svode se uglavnom na područje pojedinih vjerskih zajednica. Od tada šerijatsko pravo izučava se u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, medresi u Prištini i medresi u Skoplju.

No naročiti značaj šerijatskom pravu daje se na Islamskom fakultetu u Sarajevu koji je osnovan 1977. godine. Tu se šerijatsko pravo predaje u toku četiri godine. Islamska vjerska zajednica očekuje da će ova škola opravdati nade koje se u nju polažu.

Koja su šerijatsko-pravna rješenja pobudila kod vas naročitu pažnju?

Ovom prilikom izdvojio bih ona rješenja koja se odnose na sprečavanje zloupotrebe prava i zloupotrebe vlasti.

Šerijat propisuje da pravo treba vršiti na pošten način (bi'l ma'ruf). To je jedno od osnovnih njegovih načela. U smislu toga zabranjena je zloupotreba prava, jer je to jedna vrsta nasilja (zulm) koje valja sprečavati i suzbijati u interesu reda i mira.

Tako, vlasnik zemljišta, robova i životinja ne smije zloupotrebljavati svoja ovlaštenja.

Vlasnik koji bi pretovario svoju tovarnu stoku (konje, deve, mazge, magarad) može biti kažnjen po odluci čuvara javnog reda (muhtesib). Isto tako može i biti kažnjen i onaj koji drži i konje nepotkovane. I vlasnik ne smije zlostavljati svoju stoku glađu i tučom, a čuvari javnog reda dužni su se u takvim slučajevima umiješati i krivce kazniti.

Prema tome vlasnik zemljišta ne bi smio preduzimati u zloj namjeri radnje da time svome susjedu nanese štetu. Naprimjer, podizati gradevineu namjeri da se susjedu zakloni vidik, otvaranje prozora koji gledaju u susjedovo dvorište, kopanje bunara u namjeri da u susjednom bunara presiječe vodenu žicu.

Vlasnik ne smije zlostavljati svoje robove ni svoje životinje. Vlasnik koji bi pretovario svoju tovarnu stoku (konje, deve, mazge, magarad) može biti kažnjen po odluci čuvara javnog reda (muhtesib). Isto tako može biti kažnjen i onaj koji drži konje nepotkovane. Vlasnik ne smije zlostavljati svoju stoku glađu i tučom, a čuvari javnog reda dužni su se u takvim slučajevima umiješati i krivce kazniti. Ovi organi dužni su preduzeti korake protiv robovlasnika koji nečovječno postupa sa svojim robovima.

Otac ima očinsku vlast (velajet ul-eb) nad svojom djecom, ona je odgojne, vaspitne prirode, pa otac ne smije to svoje pravo zloupotrijebiti na štetu djece. Otac koji bi loše postupao sa svojom djecom ili bi zanemario njihov odgoj, može po odluci kadije da bude lišen očinske vlasti. Tada se dijete povjerava drugome na staranje.

Da pomenem još i to. Povjerilac nema ovlaštenja nad ličnosti svoga dužnika. On ne može samovlasno zatvoriti svoga dužnika, niti ga može prodati u dugovinsko ropstvo, kao što je to mogao učiniti po rimskom pravu i mnogim pravima starog i srednjeg vijeka.

Samo se nesavjestan dužnik može pritvoriti po odluci kadije. U slučaju da dođe do prinudne naplate duga, dužniku se mora ostaviti dio imovine koja je potrebna za njegovo nužno izdržavanje.

Šerijat je u ovom pogledu zauzeo čovječniji stav nego rimsko pravo i nego mnoga evropska prava sve do polovine XIX vijeka.

Šerijatsko pravo zabranjuje i zloupotrebu vlasti. Tu postoji posebna ustanova i predviđeni su posebni organi koji su zaduženi da sprečavaju ove zloupotrebe (mezalim). To je dvorski sud kome je predsjedavao halifa. Ovaj sud bio je nadležan da ocjenjuje zakonitost radnji koje izvrše državni organi i donosi odluke o njihovoj valjanosti. Ovo je uticalo na evropske države srednjeg vijeka da u svoj pravni sistem zavedu sličnu ustanovu.

Da li je bilo u šerijatskoj pravnoj praksi (našim krajevima kakvih rješenja koja ukazuju na napredan stav šerijata?

Važno je na ovom mjestu istaći još i ovo nekoliko primjera. Davanje dozvole da se na vakufskom zemljištu koje je u zakup izdato (mukata) može podići crkva ili sinagoga. Ima slučajeva da se izdavala dozvola o podizanju posebnih bazena u vakufskim banjama (hamamima) da bi pripadnici jevrejske vjeroispovijesti mogli obavljati obredno kupanje (tevilla). Opet ima slučajeva da su u nekim karavan sarajima postojala posebna odjeljenja kojima su putnici hrišćanske ili jevrejske vjeroispovijesti mogli obavljati svoje vjerske obrede.

Ima ih, navešću samo nekoliko. U kadijskim zapisnicima (sidžilima) i drugim pravnim spomenicima o tome ima svjedočanstava.

Ima primjera da kadija poništava prelaz u islam ako je to učinjeno pod prinudom (ikrah). Ima primjera da momak i djevojka hrišćanske vjere zaključe brak pred kadijom, a da niko od njih ne mijenja vjeru. Tu valja spomenuti i slučajeve mješovitih brakova, brakova muslimana sa hrišćankom ili jevrejkom gdje one zadržavaju svoju vjeru i mogućnost obavljanja svojih vjerskih obreda.

Isto tako, važno je na ovom mjestu istaći još i ovo nekoliko primjera. Davanje dozvole da se na vakufskom zemljištu koje je u zakup izdato (mukata) može podići crkva ili sinagoga. Ima slučajeva da se izdavala dozvola o podizanju posebnih bazena u vakufskim banjama (hamamima) da bi pripadnici jevrejske vjeroispovijesti mogli obavljati obredno kupanje (tevilla). Opet ima slučajeva da su u nekim karavan sarajima postojala posebna odjeljenja kojima su putnici hrišćanske ili je vrejske vjeroispovijesti mogli obavljati svoje vjerske obrede.

Ovdje valja pomenuti mnogobrojne primjere iz kadijskih sidžila gdje se vakufski novac daje hrišćanima i jevrejima na zajam pod istim uslovima kao i muslimanima.

Na kraju da se dotaknemo pitanja o davanju dozvola za podizanje crkava, manastira i sinagoga.

Kod nas se uvriježilo mišljenje da su se dozvole izdavale jedino kad se radi o podizanju muslimanskih bogomolja.

Međutim, bez dozvole nije se magla podići ni džamija ni tekija. Najrječitiji primjer je podizanje Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Gazi Husrevbeg, iako je bio unuk sultanov i carski namjesnik u Bosni, morao je dobiti niz dozvola da bi mogao podići džamiju u Sarajevu. Prvo, trebalo je da dobije milknamu na zemljište na kojem će se podići džamija. Drugo, trebalo je da se odobri plan građevine. Treće, trebalo je da se građevina podiže pod nadzorom mimar baše (građevinskog nadzornika) koji je mogao obustaviti radove ako se ne izvode po građevinskim propisima. Kupole na džamiji nisu se smjele zidati prije nego se ustanovi da su se zidovi pravilno slegli.

Kad su se radovi na džamiji završili tek nastaje šerijatsko-pravni postupak o uvakufljenju džamije. Postupak se vodi pred kadijom koji je dužan da ispita da li su prethodni uslovi ispunjeni, da utvrdi da li je novac kojim je građevina napravljena, kao i novac namijenjen za njeno održavanje stečen na dozvoljen način (halal mal). Kad se to sve utvrdi onda tek sprovodi konačni postupak o uvakufljenju i odlučuje da je džamija uvakufljena.

Ovdje valja pomenuti mnogobrojne primjere iz kadijskih sidžila gdje se vakufski novac daje hrišćanima i Jevrejima na zajam pod istim uslovima kao i muslimanima.

Ni džamije po selima nisu se mogle podizati kad ko hoće i kako ko hoće, trebalo je i tu pribaviti potrebne dozvole.

Dakle, trebalo je dobiti dozvolu za podizanje bogomolja kako neislimskih tako i islamskih.

Koja su osnovna načela šerijatskog prava?

Ta su načela navedena u početku Medžele, čl. 1 – 100 pod naslovom Kavaidi fikhijje. Prevode ovih članova možete naći u prevodu Medžele na naš jezik.

Kakav je, po vašem mišljenju, doprinos naših muslimana šerijatsko-pravnoj misli?

Naši muslimani dosta su doprinijeli šerijatsko-pravnoj misli. Već od 15. vijeka pa dalje nailazimo na imena naših ljudi koji su pisali rasprave na arapskom, turskom i perzijskom jeziku iz oblasti šerijatskog prava. O tome su dali dosta podataka Mehmed Handžić i Buhi.

Interes za šerijatsko pravo bio je tako živ zbog toga što je cjelokupan vjerski život pripadnika islama počivao na propisima šerijata. I na našem jeziku pojavio se u drugoj polovini 19. vijeka pa do danas priličan broj napisa o šerijatskom pravu. Tu se nalazi pored imena muslimana i izvjestan broj i drugih naših sunarodnika kao Posilović, Šek, Ajzner, Sladović…

Razgovarao: Ibrahim Džananović (objavljeno u Islamskoj misli, br. 121, 1989)

Priredio: Resul Mehmedović