Društvena izolacija – štetnost za cijelu jednu generaciju djece
Držeći zdravu djecu u karantinu mi im okrutno uskraćujemo slobodu igre i društvenu interakciju koja je presudna za njihov razvoj i emotivno blagostanje.
Nedavno sam u Slateu pročitala savjetodavni članak u kojem se mama petogodišnje kćerke javila izražavajući zabrinutost da njezino dijete nije vidjelo nijednog prijatelja u proteklih pet mjeseci, otkako su počele izolacije po domovima u sklopu mjera uzrokovanih pandemijom COVID-19.
Ona je rekla:
“Zbog COVID-a, moj suprug i ja smo odlučili da preskočimo predškolsku nastavu u vrtiću i da je naučimo svemu što bi i tu naučila. Uopće nisam bila zabrinuta za znanje hoće li ga usvojiti, nego sam bila zabrinuta za njen razvoj i društvenu interakciju kroz koju je trebala da prođe u vrtiću i da je iskusi.”
Savjetodavni kolumnista je kazao da nema potrebe za brigu, odgovarajući:
“Ona je dio cijele jedne generacije petogodišnjaka u karantinu. Naravno da će joj biti potrebno neko vrijeme da nadoknadi propušteno nakon što se vrati u društvo, ali svima će trebati.”
Stalne kućne izolacije, beskrajno socijalno distanciranje, obaveze nošenja maski i ograničavanje putovanja, čak i u trenutku kada virus jenjava u SAD-u, je štetno za naše društveno i ekonomsko zdravlje, a posebno može biti problematično za djecu koja su odvojena od roditelja.
Iako neki podaci ukazuju na to da se mladi dobro snalaze izvan obaveznog školovanja, s manje stresa i tjeskobe izazvane školom, isto to istraživanje ukazuje da djeci i tinejdžerima jako nedostaju njihovi prijatelji. Čini se da društvena izolacija uzima danak. Budući da većina velikih gradskih školskih okruga planira učenje na daljinu ove jeseni, izolacija će se vjerovatno nastaviti za mnogu djecu osim ako roditelji ne uskoče da ublaže ovu usamljenost.
U članaku časopisa The Wall Street Journal profesor psihologije s Univerziteta Virdžinija Joseph P. Allen otkriva kakav je utjecaj društvene izolacije povezane s pandemijom na djecu i adolescente: “Od svih uzrasta, ovaj virus je vjerovatno društveno najpogubniji za tinejdžere. Dosadno im je i usamljeni su.”
Još jedan nedavni članak stavio je akcenat na ove nehotične posljedice uzrokovane kućnom izolacijom i društvenim distanciranjem koje ostavljaju na adolescente, a posebno na djevojke: Adolescentne djevojke već su imale rekordno visok nivo usamljenosti, anksioznosti i depresije prije ove pandemije, prema kliničkoj psihologinji i autorici knjige Reviving Ophelia: Saving the Selves of Adolescent Girls…, Mary Pipher: “Sve ono što je prije godinu dana povećavalo depresiju kod djevojaka pogoršalo je pandemija”.
Djeca trebaju drugu djecu
Bez obzira šta mislite o tome da li bi se škole trebale ponovo otvoriti za školovanje uživo ove jeseni ili ne, stvarnost je takva da djeca moraju biti u blizini druge djece da bi se igrala, družila i učila.
Njima nije potrebna predstava druženja i učenja u školama.
U stvari, oni mogu naći mnogo autentičniju, zadovoljavajuću društvenu igru i učenje izvan uobičajene učionice. Peter Gray, profesor psihologije na Bostonskom koledžu, opširno je pisao o važnosti nestrukturirane socijalne igre iz djetinjstva za dječje zdravlje i dobrobit. U junskom intervjuu za NPR, Gray je rekao:
“Igra je presudna za razvoj djece. Veći dio mojih istraživanja govori o tome da su u posljednjih nekoliko decenija naša djeca bila vrlo uskraćena za igru. Ona provode dosta vremena u školi, dosta vremena radeći domaću zadaću nakon škole i dosta vremena u aktivnostima usmjerenim od strane odraslih, a koje nisu u potpunosti igra. Igra je aktivnost koju djeca sama osmišljavaju, gdje djeca preuzimaju kontrolu nad samim sobom i gdje djeca uče da budu samostalna i da rješavaju vlastite probleme.”
Ako im je prije pandemije bilo uskraćena igra, sada je bez sumnje još više, jer su gotovo šest mjeseci odsječeni od svojih vršnjaka. Gray je dokumentovao korelaciju između opadanja igranja i porasta poremećaja mentalnog zdravlja djece i adolescenata. To je nešto što je sada duboko zabrinjavajuće jer su djeca, a posebno adolescenti, još više distancirani od svojih vršnjaka.
Iako nam je tehnologija spasila život tokom pandemije ona je isto tako potrošila dosta veliki dio dječjih života. U novom izvještaju kojeg je ovog mjeseca objavila dječja bolnica u Čikagu stoji da 63 posto tinejdžera koristi društvene mreže više nego što je koristilo prije pandemije, a više od pola njihovih roditelja navodi da upotreba društvenih mreža negativno utječe na njihovu djecu.
Međutim još zastrašujuće je to da je 68 posto roditelja reklo da društvene mreže ometaju sposobnost njihovih tinejdžera da imaju normalne društvene interakcije. Zabrinutost oko upotrebe društvenih mreža i njihovog utjecaja na mentalno i društveno zdravlje tinejdžera bila je široko rasprostranjena i prije pandemije, ali sada bi mogla biti posebno zabrinjavajuća jer društvene mreže još više napreduju dok mnogi tinejdžeri ostaju odvojeni od svojih prijatelja.
Kontinuirano stavljanje zdrave djece i adolescenata u karantin pogrešno je usmjereno i lišava ih igre i društvene interakcije uživo, a što je presudno za njihov rast i razvoj. Jon Miltimore iz FEE-a nedavno je napisao sjajan članak govoreći upravo o tome, pružajući međunarodne podatke o niskom riziku COVID-19 za djecu. Zdravstveni rizici za djecu od virusa mogu biti mali, ali rizici za mentalno i emocionalno zdravlje djece zbog prisilnog odvajanja od vršnjaka nisu. Miltimore piše:
“Najbolji naučni dokazi koje imamo pokazuju da bi se djeca najmanje trebala bojati COVID-19. Kao što CDC ističe, obična gripa je za djecu daleko opasnija od koronavirusa. Društvo koje lišava djecu osnovne slobode okupljanja radi igranja, učenja, istraživanja i druženja čini im tešku nepravdu, koja će za rezultat imati veći štetu od koristi. Srećom, imamo dovoljno dokaza i primjera iz stvarnog života koji pokazuju da su troškovi karantina zdrave djece daleko veći od koristi.”
OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) nedavno je objavila izvještaj u kojem se detaljno opisuje kako globalna šteta, uzrokovana odgovorom na pandemiju, narušava dobrobit, društveno i ekonomsko zdravlje djece, a posebno je izraženo kod siromašne djece. Organizacija preporučuje da bi se država trebala više uključiti u borbu protiv ovih štetnih efekata i to posebno u socijalnu službu, zdravstvo i obrazovanje.
Međutim uplitanje države u rješavanje problema uzrokovanih mjerama borbe protiv pandemije, koje je zapravo sama država donijela, predstavlja bespotrebno skupocjeno rasipanje na nešto što se može ublažiti i samim popuštanjem istih tih mjera.
Šta roditelji mogu uraditi?
Šta to roditelji mogu uraditi? Iako neće moći da otklone donesene mjere u borbi protiv pandemije, roditelji mogu ukinuti neke od svojih samonametnutih praksi društvene distance kako bi pomogli svojoj djeci i tinejdžerima da izbjegnu neprekidnu izolaciju i štetne posljedice koje mogu nastati uslijed odvajanja od vršnjaka.
Povežite svoju djecu s drugom djecom kako bi se igrali i imali društvenu interakciju, a ohrabrite stariju djecu i tinejdžere da se obrate svojim prijateljima kako bi se družili uživo.
Ako škole nisu otvorene za prisustvovanje uživo razmislite ove jeseni o formiranju jedne male pandemijske grupe (engl. “pandemic pod”) djece ili tinejdžera kojoj bi bilo omogućeno da se uživo sastaju, uče, igraju i druže međusobno, ali da izbjegavaju isto takvo sastajanje s drugima i tako smanje mogućnost prenošenja zaraze na druge. Ohrabrite djecu da se sastaju na ovaj način. Oduprite se jezivoj državnoj kontroli porodičnog života i preispitujte političare i eksperte koji vam neprestano govore, a posebno vašoj djeci, da ostanete kod kuće.
Piše: Kerry McDonald (FEE / Dialogos)
S engleskog preveo: A.T.