Ekonomista Muhammed ibn Abdullah (570-632)

Weber i Robert Barro su istaknuli vezu između religija i oblika ekonomke organizacije. Marx i Weber su se prvenstveno bavili kršćanstvom. Barro je proširio fokus istraživanja u koji je uključio i islam. Muhammedov pristup kreiranju bogatstva i struktura tržišta nalazi se u središtu islamske ekonomije. Svrha sljedećih odjeljaka je razjasniti porijeklo Muhammedove ekonomije. (1)

Muhammedovo porijeklo

Arapi su bili poznati kao poduzetni trgovci još od najranijih vremena. Biblija bilježi da su trgovci iz Arabije donosili Izraelićanima “Začine, drago kamenje i zlato” (Ez 27, 19:24). Arheologija potvrđuje da su Arapi kopali zlato barem 1000. godina p.n.e, istodobno sa kraljem Solomonom. (2) Od biblijskih vremena pa nadalje, prekogranična trgovina zlatom i začinima bila je glavno sredstvo arapske trgovine. Trgovine je bila izuzetno značajna. U Muhammedovo vrijeme, karavane su mogle brojiti čak 1.500 do 2.500 deva (Heck, 2003, str. 558). U Muhammedovoj familiji bilo je trgovaca i vlasnika rudnika zlata.

Među Arapima, Mekka je imala dvojaku ulogu, bila je i vjerski i trgovački centar koji je prethodio rađanju islama. Arapska predanja govore da je Abraham boravio u Mekki i da je izgradio Kabu. Hodočasnici mnogih denominacija su u dogledno vrijeme počeli da hodočaste Kabu i područje oko Kabe, haram. Ovakve posjete bile su prilika za razmjenu robe s drugim hodočasnicima.

Čuvanje hrama je bilo važna uloga koja je nosila ogroman prestiž u Mekki. U 5. stoljeću Kusaj, koji su tvrdili da su potomci Abrahama, preuzeli su tu dužnost, i nakon toga je ostala u njihovoj familiji. Kur'an posebno ukazuje na postignuća Kusajevog unuka Hašima i njegovog potomka Abdulmutaliba. Muhammed je bio njihov linijski potomak. Muhammed u Oproštajnom govoru (na Oprosnom hadždžu, op. prev.) spominje još jednog rođaka, svog amidžu Abbasa u kontekstu zabrane kamate.

Muhammedov pristup tržišnoj ekonomiji oblikovala je mekkanska ekonomija i njegova familijska pozadina, tako da je pozicionirao islamsko društvo kao čuvara poduzetničke tradicije.

Porodični biznis

Kusajev unuk Hašim (rođen 464?) donio je prosperitet Mekki sklapanjem trgovačkih sporazuma, ilafa, s beduinskim plemenima i stranim silama. Navedeni ugovori su predviđali siguran prolazak karavana kroz beduinske teritorije. U zamjenu za ovu koncesiju, trgovačke karavane bi djelovale kao posrednici robe koju su slali beduini, a prihodi od prodaje bili bi isporučeni pri njihovom povratku. Tim ugovorima profitirale su sve strane. Hašim je isposlovao da karavane budu sigurne od zasjeda, uzimao je proviziju na veće tovare, i povećao je izvoz plemenskim partnerima. Tako je Mekka, interdenominacionalna zona slobodne trgovine, koja je do sada bila ograničena na harem (harem Kabe, op. prev.), proširena (Ibrahim, 1990, str. 41-43).

Hašim je umro kao bogataš. Njegov pokopni pokrov bio je izvezen sa tri kilograma zlata (Heck, 1999, str. 371). Kur'anska sura 106. (al-Quraysh) pohvaljuje dobrobit ilafa. Ako je Hašim bio Muhammedov uzor u trgovačkoj pronicljivosti, onda je Hašimov sin Abdulmutalib (rođen 500?) bio njegov uzor političkog vođe. Okolnosti koje su testirale njegovo liderstvo su se smjenjivale.

Muslimani nisu bili niti jedina niti prva vjerska denominacija u Arabiji koja je nastojala proširiti utjecaj vojne moći. Oko 570, kršćanski vladar Jemena, Abraha, marširao je na Mekku, želeći da okonča idolopoklonstvo kod Kabe. Abdulmutalib se protivio popuštanju i bio je opravdavan nakon što je epidemija uništila Ebrehinu vojsku. Sure 85 i 105 hvale uspješnu odbranu protiv strane invazije.

Muhammed kao dječak

Abdulmutalibov sin Abdullah (545-570) imao je samo 25 godina kada je dobio smrtonosnu bolest po povratku sa trgovačke ekspedicije. Preživjela je, trudna, udovica Amina koja nije preostalo mnogo godina da razvije dublji odnos sa svojim sirotim sinom; umrla je kad je Muhammedu ibn Abdullahu bilo šest godina.

Abdulmutalib je usvojio unuka nakon Aminine smrti. Tradicija kazuje da je Muhammedova familija tokom obilaska Ka’be držala određenu distancu od familijskih starješina, time iskazujući poštovanje, ali bi se dječak otimao i bježao prema djedu. Možete zamisliti Abdulmutaliba, osamdesetogodišnjeg mekanskog vođu, kako se igra sa malenim siročetom. Brižni djed bi podsjećao Muhammeda da je Abrahamov direktni potomak. Kur’an iskazuje počasti Abrahamu, prvom zagovorniku obožavanja jednog Boga, hanifu, istinskom vjerniku. Muhammed ibn Abdullah je sebe vidio nasljednikom Abrahama, kao i Hašima i Abdulmutaliba.

Muhammed kao poduzetnik

Muhammedova trgovačka škola počela je vrlo rano. Pratio je svog amidžu Ebu Taliba na karavanska putovanja u Siriju kada je imao osam i dvanaest godina. Muhammed je brzo učio. Čini se da mu je glavna trgovina bila trgovanje kožom, koju je zajedno sa partnerom skladištio. (3) Sreća mu se osmjehnula kada je njegova buduća supruga Hatidža investirala u njegove karavanske poduhvate. Muhammed je uživao u bogatstvu; bio je strastveni konjanik (u mladosti se natjecao u utrkama i uživao je u pobjedama), djelimično je odijevao svilenu odjeću (ali nakon poslanstva odrekao se tog luksuza) i koristio je parfeme (užitak kojega se nije odrekao, čak ni u trenucima kada je njegovo bogatstvo u Medini bilo neznatno).

Muhammed kao ekonomski reformator

Kada je navršio 40 godina Muhammed je doživio svoju prvu viziju, iza sebe je imao tri desetljeća trgovačkog iskustva. Muhammed nije prestao trgovati kad je počeo sa pozivanjem. Bilo je potrebno desetljeće da poduzetnik Muhammed postane Poslanik Muhammed.

Muhammed se iselio u Medinu u dobi od 52 godine, s nekih 40 godina poslovnog iskustva. Sa sobom je u Medinu donio ideju kako vjerski žar i dobar poslovni smisao mogu međusobno da se nadopunjuju. U Mekki, njegovi preci su promovirali prosperitet s primjesama diplomatije i poduzetništva. U Medini će ići njihovim stopama.

Poštena trgovina

Mjesto Medina, sjeverno od Mekke, bilo je prikladno za preusmjeravanja i presretanja trgovačkih ruta između Mediterana i Mekke. Po dolasku u Medinu, Muhammed je izgradio mjesto za haram. Tradicija potvrđuje ovo osnivanje riječima: “Ovo je vaša tržišnica; neka se ne smanjuje, i neka se ne naplaćuje nikakav porez” (Kister, 1965, str. 275). Muhammed je izgradio tržnicu značajnih dimenzija. Al-Samhudi izvještava da je tržnica bila dovoljno velika da se sedlo smješteno na sredini tržnice moglo vidjeti iz svih njenih dijelova. (4) Teško je uopće pojmiti da je ovaj koncept djelo nekoga ko je svoj život živio povučeno i skromno. Muhammed je učinio Medinu konkurentnom uspostavljenjem tržnice.

Muhammed je osigurao okvir za poslovno ponašanje. Jedan od stubova bila je politika zaštite potrošača. Islamsku tržnicu su nadgledali inspektori pravednog trgovanja, muhtasibi, koji bi saslušavali pritužbe nezadovoljnih kupaca. Muhtasib je mogao pregledati težinu, davati licence za trgovinu i opozvati dozvole za trgovanje ako je bilo neophodno. Drugi stub islamske ekonomije bila je konkurentna politika. Muhammed je rekao: “Ko god monopolizira, grešnik je”. (5)

Muhammed je zabranio manipulaciju cijenama, osobito u stanju nestašice. Raskinuo je s mekanskom praksom ihtikara, gomilanja žitarica i iznuđivanja cijena tokom gladi (Ibrahim, 1990, str. 78). Muhammed je bio izričit u zagovaranju pobožnosti i trgovačke etike:

“Ko četrdeset dana bude gomilao žitarice, kako bi povećao cijenu, zaboravio je Allaha, i Allah je zaboravio njega”. (6)

Štaviše, zahtijevao je od trgovaca da trguju u reguliranom prostoru za razmjenu – haremu, zabranjujući transakcije izvan javne tržnice. Trgovcima nije bilo dopušteno da susreću dolazeće karavane i na taj način kupuju robu prije dolaska u Medinu. Obavljajući transakcije na javnom mjestu, uvoznici su bili onemogućeni glede zloupotrebe tržišta i zarade monopolskim zakupima (Ibrahim, 1990, str. 87). Muhammed je zabranio druge prakse koje bi mogle narušiti uredno tržište, kao što je mawama, prodaja usjeva nekoliko godina unaprijed (ibid).

Poslovna etika

Temelj Muhammedove poslovne etike bio je njegova razlika između pravedne i nepravedne trgovine. U drugoj kur’anskoj suri jasna je islamska zabrana kamate:

“Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: “Kamata je isto što i trgovina.” A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati; a oni koji to opet učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.” (Sura 2: 275)

Znamo da je ova zabrana bila temeljna za Muhammeda, jer se vratio na ovu temu u jednom od svojih posljednjih govora: “Allah je dokinuo kamatu, a prva dokinuta kamata jeste kamata moga amidže Abbasa ibn Abdulmutaliba.” (Ibn Ishaq, 1955, str 651).

Stoga, važno je potražiti Muhammedove izvore. Doslovni prijevod riba nije lihvarstvo ili kamata, već neumjerenost. Jedan od izvora mogao je biti Mojsijev zakon, koji izvlači slične razliku između pravedne razmjene i lihvarstva. (7) Drugi izvor izvor bio je historija Muhammedove familije. Abbas, predmet ukora ne samo da je bio jedan od najbogatijih mekanskih bankara, već amidža samog Muhammeda.

Muhammed je bio svjedok pogubne prakse zelenaštva u svojoj familiji, kada je jedne prilike Abbas posudio 10.000 dirhem svom bratu Ebu Talibu. Nažalost, Ebu Talib nije mogao izmiriti dugovanje, pa je Abbas kao dio otplate dugovanja primorao svog brata da podnese ostavku na mjestu čuvara Kabe.

Poniženje jednog amidže koje je uzrokovao drugi, mora da je ostavilo neizbrisiv trag na Muhammeda, a njegov javni ukor Abbasa pokazuje da je rana prouzrokovana Ebu Talibovim bankrotom ostala s njim sve do smrti. (Ibrahim, 1990, str. 61).

Muhammedova zabrana lihvarstva nije implicirala zabranu finansijskih transakcija uopće. Muhammed je zabranio kamatu, jer kamata nije isto što i trgovina. Stoga je važno razumjeti razliku. Sam Muhammed više puta je posuđivao zajmove od mekanskih poslovnih partnera (Heck, 1999, str. 369). Na primjer, rani historičar al-Taberi bilježi da je Muhammed u kasnoj fazi svog života posudio 40.000 dirhema od jednog novog preobraćenika kako bi finansirao pohod u Bitki na Hunejnu. Muhammed je vratio zajam sa 100 deva nakon pobjede i uzimanja ratnog plijena (Tabari, XXXIX, str 46).

Muhammed je zabranio zelenaštvo, ali je dozvolio dijeljenje profita. Pravično finansiranje podrazumijeva dijeljenje rizika zajmodavca i zajmoprimca. Muhammedova čista, ali rigorozna distinkcija dovela je do porasta finansijski nagodbi i korporativnih struktura koje su bile nepoznanice izvan islamskog svijeta. Islamski pravnici bi utrošili znatan napor na usklađivanju komercijalnih praksi islamske rastuće ekonomije sa kanonskim ograničenjima. Ovo tijelo pravnog savjetovanja, hijal, zaduženo je za usmjeravanje kapitala bez kršenja šerijata, bez sumnje, nekada su možda prešli granicu između softificiranog i sofistike. Ipak, evolucija islamske trgovačke etike kreirala je inovativne zajedničke strukture. Značajan primjer bio je kirad, oblik ograničenog partnerstva gdje su ulagači i menadžeri imali jasno definirana prava i odgovornosti. Korporativno upravljanje Evropa u to vrijeme nije poznavala.

Neki su iz Muhammedove zabrane zelenaštva zaključili da se protivi bogatstvu i stjecanju istog. Međutim, iako se ne da zaključiti iz njegove karijere, Muhammed je jasno izrazio svoje odobravanje poduzetništva i stjecanja bogatstva: “Ko god želi ovaj svijet i njegova bogatstva na zakonit način kako bi se spasio prosjačenja ili pružio sredstva za život svojoj porodici ili da bude ljubazan prema svojim komšijama, na Sudnjem Danu će se pred Bogom pojaviti lica sjajnog poput punog Mjeseca.” (8)

Muhammedovi ekonomski rezultati

Poslanik Muhammed se odazvao svojoj poslaničkoj misiji nakon nekoliko decenija poduzetničkog iskustva. Njegova lična iskustva i poslovne aktivnosti su oblikovale njegov pristup poslovanju i tržištu, što je potaknulo islamsku ekonomiju. Širenje srednjovjekovnog islama je često opisano samo u religijskom i političkom smislu. Popratno globalno širenje islamske trgovine, koje je povezivalo Kinu, Indiju, Afriku i Evropu je dobijalo manje pažnje. Postoji odbranjiva tvrdnja da ekonomska tranzicija od mediteranske antike do prvog svjetskog trgovinskog poretka potječe od Muhammeda ibn Abdullaha.

Piše: Benedikt Koehler (Economic Affairs, vol. 31, Issue 1, pp. 109-111, 2011.)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Bilješke:

1) Max Weber je započeo rad o tome kako je islam utjecao na razvoj ekonomije, ali je umro i rad je ostao nedovršen. Više o tome pogledati: Barro and MacCleary (2003).

2) Istraživanjima radioaktivnim ugljikom otkrivene su rudarske aktivnost c. 1000 BC, suvremenici Kralja Solomona. Pogledati: Heck (1999).

3) Kister (1972, p. 77) citira al-Shaybanija i navodi da je Muhammed bio trgovac kožom.

4) Quoted in Kister (1965, p. 275).

5) Quoted in Dictionary of Islam, p. 197.

6) Mishkat, Book XII, Ch. X, Hidayah, Vol. IV, quoted in Dictionary of Islam, p. 197.

7) Muhammedova zabrana zelenaštva sukladna je Izl 22, 25 i Lev 25, 35:37, gdje je termin koji korespondira terminu riba- neshec.

8) Mishkat, Book XXII, Ch. XXIII, quoted in Dictionary of Islam, pp. 544/45.

Bibliografija:

– Barro, R. and R. MacCleary (2003) ‘Religion and Economic Growth across Countries’, American Sociological Review, 68, 1, 760–781.
– Dictionary of Islam (1896), London: W. H. Allen.
– Heck, G. W. (1999) ‘Gold Mining in Arabia and the Rise of the Islamic State’, Journal of the Economic and Social History of the Orient, 42, 3, 364–395.
– Heck, G. W. (2003) ‘Arabia without Spices: An Alternate Hypothesis’, Journal of the American Oriental Society, 123, 3, 547–576.
– Ibrahim, M. (1990) Merchant Capital and Islam, Austin, TX: University of Texas Press.
– Ishaq, I. (1955) The Life of Muhammed, Oxford: Oxford University Press.
– Kister, M. J. (1965) ‘The Market of the Prophet’, Journal of the Economic and Social History of the Orient, 8, 3, 272–276.
– Kister, M. J. (1972) ‘Some Reports concerning Mecca from Jahiliyya to Islam’, Journal of the Economic and Social History of the Orient, 15, 1/2, 61–93.
– The History of Al-Tabari (1998), Vol. XXXIX, New York: SUNY Press.