Ekonomske prilike Osmanskog carstva u vrijeme Mehmeda Fatiha

U tradicionalnoj imperiji Bliskog istoka, država se starala o javnim zdanjima, naime o izgradnji i održavanju kanala, nasipa, puteva, mostova i karavan-saraja, jer se smatralo da se unaprjeđenjem trgovine i zemljoradnje obezbjeđuje bogatstvo vladareve blagajne. Muslimanski historičar al-Tabari (umro 923. godine) zabilježio je kako su Sasanidi zastupali mišljenje da je vladreva osnovna dužnost da osniva gradove i sela i gradi puteve i mostove. U islamskom periodu ovu tradiciju je potisnulo shvatanje da je podizanje javnih zdanja izraz pobožnosti i dobročinstva, te se na takve građevine, čak i kada ih je gradio sultan, počelo gledati kao na nezavisne institucije van djelokruga države.

Pridržavajući se tradicije Bliskog istoka, Osmanlije su nastojale da svoja središta — Bursu, Edirne i Carigrad — preobraze u velike gradove, povećavajući broj njihovog stanovništva i omogućujući im da se razviju u trgovačke centre. To se najbolje ogleda na primjeru Carigrada.

Prije osmanskog osvajanja, broj stanovnika u Carigradu bio je pao na trideset do četrdeset hiljada duša. (…) Neposredno nakon osvajanja, Mehmed II je preduzeo korake da Carigrad preobrazi u najveći prestoni grad na svetu.

Prvo, nastojao je da privoli odbjeglice da se vrate, obećavajući im povrat imovine, slobodu vjeroispovijesti i slobodu rada. Oslobodio je one zarobljenike koji su pripali kao dio plijena i naselio ih u Fanaru, poštedevši ih čak izvijesno vrijeme plaćanja dažbina. Drugo, naredio je provincijskim upravama u Rumeliji i Anadoliji da nađu četiri hiljade porodica koje će se nastaniti u Carigradu, objavljujući da će novim prijestolničkim žiteljima pokloniti napuštene kuće. Te porodice nisu morale biti muslimanske, ali je bilo neophodno da bar neko od njihovih članova bude bogat čovjek, trgovac ili zanatlija. Daleko od toga da su ova njegova naređenja bila u potpunosti ispunjena. Fatih je, zatim, vršio odabir među trgovcima, imućnim ljudima i zanatlijama iz značajnih gradova koje je pokorio i dovodio ih u Carigrad. Na taj način je u raznim dijelovima carskog grada naselio kršćane iz Amasre (1459), Stare i Nove Fokeje (1460), Trapezunta (1461), Korinta i Argosa u Moreji (1458, 1463), Karamanije (od 1470. do 1480), Eubeje (1473) i Kafe (1475). Prema riječima jednog savremenika, Dž. M. Anđolela, „za kratko vrijeme novi stanovnici su sebi izgradili prekrasne domove i crkve”. Ovim prinudno naseljenim licima nije bilo dozvoljeno da napuštaju grad, ali ih je zato država oslobađala nekih nameta i radnih usluga.

U pokušaju da Carigradu pribavi značaj svjetske metropole, Mehmed Fatih je zvanično priznao duhovne vođe grčke pravoslavne, armenske i jevrejske zajednice, za čije je središte odredio svoj prijestolni grad. Poslije osvajanja Egipta, Selim I je morao ukinuti funkciju nagida kako se ovaj ne bi sukobio sa glavnim rabinom u Carigradu.

Tokom petnaestog i šesnaestog stoljeća, Turci su podsticali doseljavanje Jevreja iz Evrope, smatrajući ih elementom koji razvija trgovinu i donosi bogatstvo. Za vladavine Mehmeda Fatiha, u Carigradu se naselilo toliko Jevreja da su oko 1477. godine, iza muslimana i Grka, zauzimali treće mesto među gradskim stanovništvom. Da bi obezbijedio prehrambene proizvode neophodne gradu i Saraju, Mehmed Fatih je u trideset pet napuštenih sela oko Carigrada naselio tridesetak hiljada seljaka koje je zasužnjio ratujući sa Srbima i Morejcima i, protivno ustaljenom osmanskom običaju, nametnuo im ropski status, kako bi ih spriječio da napuštaju svoje naseobine.

Popis stanovništva izvršen 1477. godine u Carigradu i Galati sadrži podatke navedene u tabeli ispod.

Zajednica – Broj porodica

Muslimani – 9.486
Grčko-pravoslavni – 3.743
Jevreji – 1.647
Armeni – 434
Grci iz Karamanije – 384
Evropljani nastanjeni u Galati – 332
Nemuslimani iz Kafe – 267
Cigani – 31
Ukupno – 16.324

Ovim zaokrugljenim brojkama svakako nije obuhvaćena vojna klasa. U to vreme ukupan broj stanovnika Carigrada morao je iznositi između osamdeset i sto hiljada.

Izgradnjom imareta — bili su to gradski objekti koji su izdržavani prihodima vakufa — Carigrad je dobio javne službe i tržnice, i ta činjenica imala je značajnog udjela u njegovom razvoju. Imaret, staru instituciju Bliskog istoka, Osmanlije su oživjele prilikom izgradnje Burse, Edirna i ostalih gradova. U pitanju su zdanja koja se mogu svesti na džamije, medrese, bolnice, hanove, vodovodne instalacije, puteve i mostove, i koja su osnivana i podizana iz vjerskih ili humanitarnih pobuda. U njihov sklop su ulazile i one institucije i objekti koji su obezbjeđivali njihovo održavanje, kao što su gostionica, čaršija, karavan-saraj, hamam, vodenica, bojadžinica, klanica ili aščinica. Vjerske i humanitarne ustanove obično su bile u blizini džamije, dok su se trgovačke zgrade nalazile u njenoj najbližoj okolini ili na nekom drugom podesnom i prometnom mjestu. Imareti su bili bitan dio u planovima svih osmanskih gradova, dajući im osobeni karakter, a donedavno su dominirali vidikom i velikih i malih gradova u Anadoliji i na Balkanu.

Osnivači su svoje imarete najčešće organizovali kao vakufe. Vakifija (vakuf-nama), dokument o osnivanju zadužbine, sastavljala se u prisustvu kadije, koji ju je uvodio u svoj registar, a sultan potvrđivao. Činjenica je da su u islamskom društvu gotovo sve zadužbine osnivane kao vakufi. Na taj način su trajno obezbjeđivana sredstva za izdržavanje neke javne građevine ili institucije, jer su se prihodi vakufa, ostvarivani iz raznih izvora, redovno trošili u dobrotvorne svrhe, pri čemu se nije krnjio kapital. Prema nekoj vrsti pravne fikcije, jedino je Bog imao vlasnička prava nad vakufom, od trenutka njegovog osnivanja, te je, čak i kada su se vlade i države mijenjale, trajnost takve javne službe bila zagarantovana. U vakfiji, koju je kadija unosio u svoj registar, osnivač je određivao namenu svog vakufa, uslove i način na koji će se njime upravljati imenujući muteveliju, glavnog staratelja. Međutim, u Osmanskom carstvu država je kontrolisala i potvrđivala sve ustanovljene vakufe, jer su oni imali karakter slobodne imovine.

Vakuf je finansijski i administrativno bio autonomna fondacija. Darodavac je imenovao muteveliju, a ako je vakuf bio veliki, obično i nazira, glavnog nadzornika. Mutevelija je snosio odgovornost za sva pitanja povezana s vakufom, preduzimao je korake za prikupljanje i uvećavanje prihoda, a ostvarena sredstva koristio za ispunjavanje darodavčevih uslova, za plaćanje osoblja zadužbine i njeno održavanje i opravku. U svojstvu inspektora, nazir je utvrđivao da li se poštuju odredbe prema kojima je osnovana zadužbina, a jedanput godišnje glavni opunomoćenici i činovnici vakufa sastajali su se da razmotre da li su ispunili svoje dužnosti propisane vakfijom. Ovo tijelo je moglo postaviti zahtjev za uklanjanje mutevelije. Država je kadiji, ili posebno imenovanom inspektoru, povjeravala zadatak da pregleda račune svakog vakufa, a sve te mjere predostrožnosti imale su za cilj da se trajno sačuva prava uloga ove institucije.

Sistemom vakufa stvarali su se kulturni i trgovački kompleksi zgrada u Carigradu. Svaki važniji osmanski grad imao je veliku džamiju i bezistan, te je stoga, posle osvojenja Carigrada, kada je Aja Sofija pretvorena u glavnu džamiju prijestolnice, Mehmed Fatih naredio da se podigne bezistan kao sastavni dio njegove zadužbine. Sa svojim kamenim kupolama i gvozdenim vratima koja su odolijevala vatri i pljački, Mehmedov bezistan je bio monumentalna građevina gde se čuvala ne samo skupocjena trgovačka roba već i novac i nakit gradskih bogataša. Nad čuvarima vrata ovoga bezistana, nad noćnim stražarima i trgovačkim posrednicima, vodila je nadzor Porta. Dućani su bili izgrađeni sa spoljašne strane centralnog bezistana, a niz radnji raspoređenih duž obe strane ulice i bočno sačinjavao je jedinstvenu čaršiju gde su poslovali majstori jednog zanata i trgovci koji su prodavali istu vrstu robe. Čaršija je obično bila prekrivena kamenim svodom — takva je bila i tržnica u Carigradu — ili su se dućani nizali duž staza pod vedrim nebom i u sjenci drveća.

Bezistan Mehmeda Fatiha imao je 118 radnji sa magazama, a na okolnim pijacama bilo je izgrađeno još 984 dućana. Sve je to sačinjavalo glavni poslovni centar Carigrada, danas poznat pod nazivom Kapali-čaršija (Pokriveni trg). Bezistan u kojem su trgovci mogli da se okupljaju i pohranjuju svoju skupocjenu.robu obično je zauzimao središnje mjesto u razvoju gradova. Orhan Gazi je još 1340. godine podigao takav jedan bezistan u Bursi, koji je do danas ostao trgovačko središte ovoga grada. U svakom velikom naselju na Balkanu, kao što su bili Beograd, Tatar Pazardžik, Plovdiv, Sarajevo, Sofija, Skoplje, Bitolj, Cep i Solun, trgovački centri su se razvijali oko bezistana. Evlija Čelebija, putopisac iz sedamnaestog stoljeća, podijelio je gradove na dvije kategorije, prema tome da li imaju ili nemaju bezistan.

Mehmed Fatih je 1459. godine pozvao vodeće ljude svoga carstva i svakom od njih naložio da izgradi imaret u onom dijelu grada u kojem sam to želi. Veliki vezir Mahmud-paša i, kasnije, ostali veziri podigli su veoma lijepe imarete u centru Carigrada i oko Zlatnoga Roga. Zadužbine namijenjene dobru naroda podizane su oko džamije i nosile su darodavčevo ime, a ubrzo potom gradski žitelji bi počeli da se naseljavaju u blizini imareta i da osnivaju nove četvrti. Tako je Carigrad stekao svoj turski izgled.

Između 1463. i 1470. godine Mehmed Fatih je izgradio Veliku džamiju i oko nje osam medresa, osnovnu školu, biblioteku i bolnicu, dva hana i javnu kuhinju. Da bi ovim javnim institucijama obezbijedio sredstva za izdržavanje, u neposrednoj blizini je podigao veliki trg sa 318 radnji. U medresama je učilo šest stotina polaznika, dok su hanovi mogli da prime 160 putnika dnevno. Putnici, đaci, sluge na vakufu i sirotinja iz okoline dobijali su obroke u javnim kuhinjama. Dvojica ljekara, od kojih je jedan bio specijalista za očne bolesti, a drugi hirurg, kao i jedan apotekar, radili su u bolnici, kojom su rukovodili upravnik i njegov zamjenik. Dva bolnička kuhara gotovila su hranu pod nadzorom ljekara. U bolnici su bila zaposlena još dva pomoćnika, koje su odredbe vakfije obavezivale da se lijepo ophode prema bolesnicima. Bolnice su primale one bolesnike koji nisu imali novaca da pozovu ljekara kući ili da kupe lijek. Kasnije su izgrađene još dvije bolnice, jedna za žene, druga za nemuslimansko stanovništvo. Jedanput sedmično ljekar je obilazio siromašne bolesnike u njihovim domovima i određivao im lijekove. Ukupni dnevni troškovi bolnice, koji su iznosili oko pet zlatnih dukata, podmirivani su prihodima fondacije.

Mehmed Fatih je osnovao još neke imarete u Carigradu. Doseljenici iz Burse i drugih anadolskih gradova nastanili su se oko njegove zadužbine izvan gradskih zidina u Ejupu, i tako se razvila velika varoš čiji su vakufi imali devet džamija s odgovarajućim institucijama. Da bi ove zadužbine imale od čega da se izdržavaju, Mehmed je u Carigradu izgradio nekoliko trgova (u Galati je postojalo 260 radnji, a u Carigradu 783, ne računajući dućane u bezistanu i oko njega), trinaest hamama, izvjestan broj bojadžinica, pekara, magaza, voskarnica, radionica za ceđenje ulja i pedeset četiri mlina. Godišnji prihodi samo onih vakufa koji su deo svojih sredstava odvajali za održavanje Aja Sofije iznosili su trinaest hiljada dukata.

„Sultan Mehmed je”, tvrdi savremeni historičar Nešri, „stvorio Carigrad.”(1) Njegovi nasljednici na prijestolu, Bajazit II i Sulejman I, pored niza sultanija i princeza, državnika, uleme i trgovaca onoga doba, doprinijeli su da se Carigrad brzo razvije, osnivajući imarete u ostalim dijelovima grada. U jednom zvaničnom popisu iz 1546. godine zabilježeno je da su 2.517 vakufa osnovala lica koja nisu imala veze sa carskom porodicom, a tokom narednog pola stoljeća taj broj je uvećan za 1.600 novih vakufa.(2) Osmanskim sultanima je pošlo za rukom da razviju Carigrad u veliku carsku metropolu. Carigrad je bio najveći grad u Evropi u prvoj polovini šesnaestog stoljeća, kada se broj njegovih stanovnika popeo na četiri stotine hiljada, a po nekim pretpostavkama, u drugoj polovini toga stoljeća njegovo stanovništvo je poraslo na osam stotina hiljada.(3)

Snabdijevanje grada hranom i vodom predstavljalo je krupan problem. Stoga je Porta pribjegavala mjerama kojima je sprječavala priliv doseljenika, pa je u sedamnaestom stoljeću broj carigradskih žitelja ostao nepromijenjen. U to vrijeme, stanovnici koji nisu bili muslimani činili su 40 odsto carigradskog stanovništva, i Galata, gde je Evropljanima bilo dozvoljeno da se nastanjuju, postala je središte međunarodne trgovine. Sredinom sedamnaestog stoljeća, Carigrad je imao 152 džamije, 126 medresa, sto karavansaraja i oko hiljadu javnih zdanja koja su osnovali sultani, paše i pojedinci nižeg ranga.(4) Redovno snabdijevanje grada, dvora i vojske prehrambenim proizvodima i obezbjeđivanje sirovina neophodnih zanatlijama bili su krupan činilac u određivanju krutog monopolističkog karaktera privrede Osmanskog carstva, gde je Porta strogo kontrolisala trgovinu ovom vrstom proizvoda.

Da bi spriječila profiterstvo i inflaciju, kao i zloupotrebljavanje uvezene robe, država je regulisala i nadziravala sve, od udaljenog proizvođača do maloprodavca u Carigradu. Cijene prehrambenih proizvoda utvrđivane su u trenutku proizvodnje; jedino oni posrednici kojima bi država dala to pravo, kupovali su ovu vrstu robe; i, najzad, zavođene su stroge mjere za sprječavanje krijumčarenja. Namirnice su prebacivane do posebnih kapana na mjerenje i potom razdjeljivane predstavnicima trgovačkih esnafa. Krupnim trgovcima i vlasnicima brodova konfiskovani su roba i lađe ukoliko bi bili uhvaćeni u krijumčarenju ili nezakonitom stjecanju dobiti. Trgovac kome bi država dala povlasticu da u određenoj oblasti kupuje ovce ili žito za Carigrad obavezivao se, imenujući svog jemca, da će svake godine isporučiti određenu količinu ove robe.

Usljed neophodnosti da se Carigrad snabdijeva prehrambenim proizvodima, različite poljoprivredne oblasti Osmanskog carstva vezivale su se samo za jedno središte, i ovaj činilac je imao utjecaja pri obrazovanju integrisane privrede. Činjenica da se sredinom sedamnaestog stoljeća u carigradskim furunama svakodnevno peklo hljeba od 250 tona žita, pokazatelj je obima potreba ovoga grada. Kabasti prehrambeni proizvodi, kao što su žitarice, ulje, so ili ovce, lahko su transportovani do Carigrada, tako da se broj lađa koje su prevozile hranu u carigradske dokove povećao na dvije hiljade godišnje. U Carigrad su neprestano stizali transporti pšenice, pirinča, šećera i začina iz Egipta, stoke, žitarica, jestivih masnoća, meda, ribe i kože iz oblasti sjeverno od Crnog mora, žitarica i kože iz Tesalije i Makedonije, pored vina i ostalih sredozemnih proizvoda iz Moreje i sa Egejskih ostrva. Oblasti u neposrednoj okolini prijestolnice također su zavisile od carigradskog tržišta. Iz Tekirdaga je dopremana tračka pšenica, iz Konstance i Mangalije dobrudžansko žito. Drvna građa se uvozila iz Izmita. Dobrudža, ničija zemlja u srednjem veku, postala je žitnica Carigrada, i u njoj je osnovano stotine sela, a u njenim su lukama izgrađena državna skladišta za žito. Pirinač iz doline Marice i zapadne Trakije bio je osnovna namirnica koja se isporučivala dvoru i vojsci. Iz ravničarskih krajeva Bugarske, Makedonije i istočne Trakije, trgovački posrednici slali su za carigradsku klanicu redovne isporuke ovaca i goveda.

Carigrad je predstavljao ekonomsku spojnicu između pojedinih oblasti ne samo kao tranzitni i posrednički centar nego i kao izvoznik manufakturne robe. Moglo bi se zaključiti da je razmjena pamuka iz Merzifona, Tosija, Tira, Bergame, Denizlija, Larendea, Bora i Nigdea u Anadoliji za prehrambene proizvode iz Rumelije i sjevernih krajeva države namijenjene Carigradu, podsticala proizvodnju pamučnih tkanina u ovim oblastima. Istovremeno se u Carigradu razvila proizvodnja gotovih odijela, vunenih i svilenih tkanina. Trgovački trougao koji oivičavaju sjeverni dio crnomorske oblasti, Carigrad i Anadolija bio je stjecište ogromnih svota novca koji je priticao u osmansku prijestolnicu i oticao iz ovoga grada. Država je znatan dio svog dohotka trošila na dvor i vojsku u Carigradu, a velike količine tog novca odlazile su u Anadoliju i na Balkan.

Odlomak iz djela: Halil Inalcik, Osmansko carstvo – Klasično doba 1300-1600, str. 217-226.

Priredio: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) I. Neshri (izd. Fr. Taeschner), 182.
2) Vidi Ö. L. Barkan — E. H. Ayverdi (izd.), istanbul Vakıfları Tahrir Defteri, Istanbul, 1970. Valja istaći da je veoma mali broj vakufa zasni-vao nove verske i humanitarne institucije s trgovinskim ustanovama koje su ih izdržavale. Ovi vakufi su, uglavnom, bili malih razmera.
3) R. Mantran, Istanbul dans la seconde moitié du XVII siècle, Paris, 1962, 44-7.
4) Ove brojke navodi Hüseyin Hezarfen (види Barkan-Ajverdi, Увод). Uporedi s neosporno preteranim ciframa koje daje Evlija Čelebija, R. Mantran, 353-7.

Povezani članci

Back to top button