Esej o nacionalizmu: Biti nacionalista znači biti idividuum bez obaveze
Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, on je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprječava kao individu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovjek akcije, narodni tribun, privid individuuma…
Ovaj i ovakav portret, primjenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredjeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam.
Treba li reći da je on, po opredjeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovjek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čovjeku uopšte, prema historiji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija svijeta”…. Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lahko, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredjeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano.
Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija…. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša historija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opće vrijednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče…
Ciljevi nacionalizma uvijek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze.
Piše: Danilo Kiš (Esej o nacionalizmu)