Fetva iz 1958. o zabrani dovišta Djevojačka pećina
Legenda kaže da su nekada davno na nekome sijelu, a neki kažu u kafani, seoski muškarci napravili opkladu, ko će smoći hrabrosti te otići do pećine i s izvora iz njenog središta, donijeti vrč studene vode. Kako niko od prisutnih muškaraca nije pokazao hrabrost, javila se jedna djevojaka. Kako bi uvjerila prisutne da će uistinu ispuniti dogovorenu opkladu, sa sobom je ponijela vreteno koje će zabosti pored vrela u pećini. Sama u mrkloj noći otišla je u pećinu, sagevši se, u nepažnji vreteno zabode u haljinu. Natočivši vodu, u trenutku kada je htjela da krene, vreteno povuće haljinu, uslijed čega od straha na mjestu pade mrtva. Na mjestu na kojem je umrla, navodno je i ukopana i od tada se svake godine u posljednjoj nedjelji u augustu svetkuje kult „anonimne bošnjačke heroine“.
Bez okolišanja, ovakve priproste svetkovine nemaju nikakve veze s islamom, štaviše, u direktnom su sukobu s islamom kao vjerom razuma i trezvenosti, jer toga u cijeloj ovoj priči – nema. Običan mit zaogrnut plaštom vjere.
U svemu ovome, zanimljiva je jedna fetva Ulema-medžlisa iz 1958. godine koja žestoko kritizira kult mrtvih (turbeta) i pohođenje ovakvih svetkovina, jasno dajući na znanje da je takva praksa protivna islamu. Naime, na upit tadašnjih muslimana ili vjerskih službenika iz Kladnja, prije više od šezdeset godina, da li je dozvoljeno održavati dove po selima i po kojekakvim pećinama (aludirajući na Djevojačku pećinu), dobili su sljedeći odgovor. Upit i odgovor prenosimo u cjelosti.
Vakufsko povjerenstvo Kladanj i druga mjesta u BiH
broj 145/58
29.05.1958. godine.
U kome se traži objašnjenje u vezi učenja dova po selima i kod izvjesnih pećina i na drugim mjestima.
Odgovor
Ulema-medžlis u Sarajevu
broj 1015/58
11.08.1958. godine.
Ovaj Ulema-medžlis u smislu šerijarskih propisa načelno nema ništa protiv učenja dova jer u Tirmizinoj zbirci hadisa stoji: “Dova, tj. molba je ibadet.”
Međurim učenje dova kod nekakve stijene ili kod nečijeg kabura, Ulema-medžlis smacra da se kosi sa šerijacskim propisima jer je sam Muhammed, a.s., za svoj kabur rekao: “Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom, tj. nemojte u određeno vrijeme, u određeni dan naročito sakupljanje i naročite obrede vezivati za moj kabur.”
Alejhisselamov kabur je bez sumnje najuzvišeniji kabur na svijetu. Pa kada je stvar sa Alejhisselamovim kaburom ovakva, zar treba misliti da bi svetkovine vezane za kabure drugih osoba i za neke pećine mogle biti dozvoljene. Ovo je opširno obradio naš uvaženi alim rah. hadži Mehmed Handžić u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva u godištu I Glasnika (1933. godina, strana 13-18).
Prema tome, ovaj Ulema-medžlis smatra da dove u raznim prilikama: hatma-dova, mevludske dove, tevhidske dove, kišne dove, sakal-dova i druge treba održavati u džamijama i mesdžidima, uz dužno poštovanje i u pobožnosti a ne na drugim mjestima.
Uostalom, vršenje vjerskih obreda i po propisima Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u FNRJ dozvoljeno je samo u džamijama i mesdžidima.
Prednje vam se dostavlja radi znanja i ravnanja.
Zamjenik predsjednika Ulema-medžlisa Zufer Bešlić
Unatoč svemu, ostaje nejasno zašto se umjesto prosvjetiteljstva i demitologiziranja bošnjačkog uma svjesno ustrajava u priprostim svetkovinama koje, osim što su simbol zaostalosti, nedvosmisleno protivne islamskom nauku.
Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)