Friedrich Nietzche: “Mir, prijateljstvo sa islamom”
Kšćanstvo nas je lišilo žetve antičke kulture, docnije nas je opet lišilo žetve islamske kulture. Čudesni svijet maurske kulture Španije, u osnovi najsrodniji nama, izražajniji po duhu i senzibilnosti nego Rim i Grčka, bio je pregažen (— da ne kažem čijim nogama —). Zašto? Jer je držao do sebe, jer je svoj nastanak zahvaljivao muževnim instinktima, jer je životu govorio da i to je govorio sa rijetkom i dragocjenom istančanošću maurskog života! … Docnije, krstaši su se borili protiv nečega pred čim je bilo priličnije da su padali ničice u prašinu — protiv kulture pred kojom bi čak i naš devetnaesti vijek morao da se osjeća vrlo ubogim, veoma “poznim”. — Razumije se, oni su htjeli da pljačkaju: Istok je bio bogat… A ipak bez predrasuda! Krstaški ratovi — piratstvo visokog stila, i ništa više! Njemačko plemstvo, u osnovi vikinško plemstvo, bilo je tamo u svom elementu: Crkva je odviše dobro znala sa čim se pridobija njemačko plemstvo… Njemačko plemstvo, uvijek “Švicarci (garda)” Crkve, uvek u službi svih hrđavih instinkata Crkve — ali dobro plaćeno… Upravo uz pomoć njemačkih mačeva, njemačke krvi i hrabrosti Crkva je mogla da vodi svoj rat i provodi u djelo svoje smrtno neprijateljstvo prema svemu što na zemlji drži do sebe! U ovoj tački postoji mnoštvo bolnih pitanja. Njemačkog plemstva bezmalo nema u historiji visoke kulture: i za to postoji razlog… Kršćanstvo, alkohol — dva velika sredstva za kvarenje… Samo po sebi ne bi trebalo da postoji više ikakav izbor između islama i kšćanstva, koliko između Arapina i Jevrejina. Odluka je donesena: u ovoj stvari niko više nema mogućnosti da bira. Ili je čandala ili to nije… “Rat do poslednjeg daha sa Rimom! Mir, prijateljstvo sa islamom”: tako je osjećao, tako je djelovao onaj veliki slobodarski duh, genije među njemačkim carevima, Fridrih II. Kako? to da neki Nijemac mora da bude najprije genije, najprije slobodan duh da bi pristojno osjećao? Ne shvatam kako je ikada Nijemac mogao da bude prožet kršćanskim osjećanjima…”
Odlomak iz djela: Friedrich Nietzche, Anitkrist, str. 61.