“Fundamentalizam” u Sarajevu 1983.

Manifestacija muslimanskog ekstremizma u kakvom javnom obliku, u Jugoslaviji nije bilo do agresije na BiH.

Ali islamisti su sustavno progonjeni. Posljednji predratni lov na njih počeo je hapšenjem skupine ljudi u Sarajevu 23. ožujka 1983. I dok je istraga bila pravno na početku, “Oslobođenju” je već sve jasno i pod naslovom “Nacionalističke zablude i iluzije” (10. travnja) predvodi medijski linč.

Slogani u tom tekstu kazuju sve: “mračni ciljevi”, “kleronacionalistička mržnja”, “fanatizam”, “agresivnost”, “izdaja”, pa čak i “jame i noževi”, tvrdi se da uhapšeni “rade o glavi naših narodnosti, svih nas”. Pet dana kasnije “Oslobođenje” već zna kako je “osnovno polazište uhapšene neprijateljske grupe bilo stvaranje etnički čiste Bosne i Hercegovine”.

A optužba o etnički čistoj Bosni i Hercegovini nije ni napisana u optužnici, pa se od nje pred sudom nitko nije branio. I dok je istraga trajala, hajka u medijima se nastavljala. Već iz naslova je sve trebalo biti jasno:

“Duboki korijeni, opasni planovi” (“Svijet”, 18.4), Scila prošlosti, Haribda budućnosti” (“Svijet”, 2.5) ‘Četa mala, ali zatrovana’ (“Svijet” 16.5. 83), ‘Prljava čistoća’ (“Oslobođenje 18.5.), ‘Podrivali društveno uređenje’ (“Oslobođenje” 16.7), ‘Protiv ustava u ime Kur'ana’ (“Start’ 30.7), ‘Mračne misli naivnog teoretičara’ (“Svijet” 1.8), “Sijanje mržnje na školskim časovima” (“Oslobođenje” 5.8), ‘Stare veze, bajate ideje’ (“Svijet” 8.8), ‘Deklaracija mraka i mržnje’ (“Oslobođenje” 9.8), ‘Mračne poruke’ (“Večernje novine” 9.8), ‘Crni refreni neprijateljske grupe’ (“Oslobođenje” 13.8), ‘Istorija izopačenih shvatanja’ (“Večernje novine”, 13.8), ‘Aveti prošlosti u teroristčkom plaštu’ (“Oslobođenje” 14.8), ‘Razdorom do mračnih ciljeva’ (“Večernje novine” 17.8), ‘Rasturači mržnje’ (“Večernje novine” 17.8).

To je samo dio poplave defamacija objavljenih ponajviše u sarajevskim novinama. Dakako i mediji u ostalim sredinama pridonosili su klevetama, iako nisu davali toliko prostora tom slučaju. Dopisnik “Ilustrovane politike” javio je kako je Alija Izetbegović bio 1949. osuđen na 15 godina zatvora zbog neprijateljske djelatnosti, mada se on te godine zaposlio i radio sve do 1983. Pismo njegove obitelji redakciji, u kojem se taj podatak opovrgava, kao ni druga sličnim povodom (dva puta “NIN-u” nisu objavljena. “Vjesnik” je 14.7. dotjerao do tvrdnje da su optuženi zagovarali “oružanu revoluciju”, istog dana “Oslobođenje” već piše o nastojanjima da se formira Bosna i Hercegovina kao država Muslimana, “Start” i “Osmica” o težnji da se stvori “Velika republika Islama od Slavonskog Broda i obala Jadrana uključujući dijelove susjednih republika i pokrajina SFRJ”. “Islamska deklaracija” A. Izetbegovića navođena je kao krunski dokaz najcrnjih namjera.

U sudnicu nisu smjeli ući predstavnici “Amnesty Internationala”, premda su ih odvjetnici odveli predsjedniku suda.

Novine i elektronska sredstva priopćavanja o obranama optuženih, koje su odvjetnici iznosili gotovo dan i pol, nisu objavile ni retka.

Presuda je izrečena 20.8. 1983. godine. “Oslobođenje” je javilo: ‘Neprijateljima 90 godina zatvora’, a “Svijet” ‘Bog u službi bratoubistva’.

U napisima novinara nerijetko su optuženi prikazivani i kao nastavljači terorističke (antikomunističke, nacionalističke, antisemitske, ustaške itd) organizacije MM ili “Mladi muslimani”.

Postanak “Mladih muslimana”

Pred drugi svjetski rat muslimanska đačka omladina Sarajeva okupljala se u društvu “Trezvenost”. Jedan od njih, Ešref Campara se sjeća: “Razgovarali su o razlozima stalnih nasrtaja na islam sa raznih strana (…) Pitali su se šta je to tako loše u islamu pa ga tako žučno napadaju (…)” Spoznaja do koje su došli: “valja učiti, istraživati i ostati vjeran svome narodu.” Budući da su bili vjernici i mladi, (najstarijem je bilo dvadeset godina) naziv “MM” sam se nametnuo. Tada, ujesen 1940. na skupove su dolazili uglavnom učenici sarajevskih gimnazija. “Moram s ponosom reći” – bilježi E. Čampara “da su skoro svi ti mladići bili odlični učenici, najbolji u svojim razredima.” (“Lov bez lovostaja”).

U prvom krugu Mladih muslimana bili su npr. i Alija Izetbegović, i dr. Nedžib Šaćirbegović, otac predstavnika BiH u UN.

Do rata pokret nije registriran, ali je djelovao. Ustaška vlast 1941. uvjetovala je registraciju uključenjem u Ustašku mladež, što Mladi muslimani nisu htjeli, pa su istupali polulegalno kao omladinska sekcija duhovnog udruženja “El Hidaje” a tijekom rata su organizirano djelovali na zbrinjavanju izbjeglica od četničkih pokolja i prikupljanju hrane, odjeće i novca za njihove potrebe.

U prvom tomu edicije “Sarajevo u socijalističkoj Jugoslaviji” netko dobro upoznat s policijskim spisima piše o ideologiji organizacije “MM” na temelju onoga što se saznalo za vrijeme policijskih isljeđivanja: “Osnovna im je parola bila vezana na okupljanje muslimana i pridržavanje islama kao životne filozofije”. Definicija dosta precizna, jugo-policajcima dovoljna za neprestane progone!

Kada je 1945. formirano, uz spsko i hrvatsko i muslimansko kulturno društvo “Preporod” (sva tri kasnije ukinuta), u njemu se okupio i dio Mladih muslimana. Svi su 1946. pohapšeni, među njima i A. Izetbegović, koji je osuđen na tri godine. U to vrijeme jei i svaki rajonski šef policije mogao ljude trpati u zatvor i ondje držati koliko ga je volja, pa i poslati na prinudni rad bez ikakva suđenja. Usto su zatočenicima pretrpanih zatvora, uz redovne, vojne i tzv. “Sudovi narodne časti” izricali presude kao na tekućoj vrpci i za najbezazlenije kritike vlasti ili SSSR-a. Ateizacija je forsirana na svim razinama, Mladi muslimani su se organizirali u dubokoj ilegalnosti. Po svoj prilici UDB je među njih ubrzo ubacila uhode i provokatore, jer ih je na stotine pozatvarano početkom 1949, a skupini organizatora priređeno spektakularno javno suđenje u kolovozu.

Šou suca Jokanovića

lako tužilac Krzić nije naveo nijedan ispaljen metak, ubod nožem, pa čak ni udarac pesnicom, ni najmanje nasilje optuženih nad bilo kim, u sudnici je na stolovima bilo izloženo nekoliko pušaka (navodno pronađenih u podrumu Gazi Husrev-begove medrese), pištolja, noževa pa čak i sjekira – kakve je u to vrijeme zbog priprema ogrjeva imala gotovo svaka kuća! Ti su izlošci trebali svjedočiti o “terorističkoj djelatnosti”, slika im je objavljena u novinama. Tužilac je optužene obasipao grdnjama u najboljem boljševičkom stilu, a zapravo dokazivao samo ilegalno organizirano okupljanje na vjerskoj osnovi i neke zaplijenjene brošure u kojima se ističu islamski principi. Mladić koji je navodno bio umiješan u skrivanje pušaka u podrum nije ni izveden pred sud, nestao je bez traga kao i još neki zatočeni MM. Četvorica su uz to osuđena na smrt, (kazna je izvršena), ostali na višegodišnju robiju.

Gotovo godinu dana poslije sarajevskog procesa iz 1983. (8.5.1985), u partijsko-policijskom aparatu veoma moćni Stane Dolanc u osobito gledanoj emisiji TV Zagreb koju su prenosile i stanice u BiH, Srbiji i Crnoj Gori, ponavlja optužbu da su osuđeni sarajevski islamisti “tražili etnički čistu BiH i etnički čisto Kosovo. Dvije etnički čiste države u Jugoslaviji.”

“Neprijatelji po mentalitetu i naravi”

A. Izetbegović je tada napisao pismo Dolancu i objasnio da ni optužba, ni sud, ni optuženi, etničku čistoću nisu spomenuli. Pismo je predao upravi zatvora u Foči. “Poslije dva dana vratili su mu prazan listovni omot i rekli da se to ne može poslati. Uzalud se pozivao na Kućni red prema kojem osuđeni imaju pravo da se pismom obraćaju zvaničnim organima. Pismo mu nikad nije vraćeno.

Kasnije je, povodom žalbi, Savezni sud preinačio presude Okružnog suda i Vrhovnog suda BiH kojom su otpali “organizirana djelatnost i kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja”, a djela kvalificirana kao “verbalni delikt” (zloglasni član 133 Krivičnog zakona SFRJ) i kazne, ponešto smanjio. Nijedan list u zemlji (osim NIN-a ukratko) nije o tome objavio ni retka.

A nešto ranije Vrhovni sud BiH je zaključio kako A. Izetbegović nije osuđen zbog toga što je napisao i objavio “Islamsku deklaraciju” nego baš zato što je stvarao “grupu za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog poretka”(!)

Već u sami sumrak socijalizma i SFR Jugoslavije, u proljeće 1990, kada je bilo opće poznato da je Sarajevski proces montiran, “Oslobođenje” ga je serijom napisa nastojalo opravdati. Konačno je sve objasnio i bivši visoki funkcionar SK Hamdija Pozderac, kojega su beogradske novine također optuživale za fundamentalizam (u aferi “Agrokomerc”). Ustvrdio je da su kazne bile sasvim opravdane, jer su osuđeni po svom odgoju, obrazovanju, mentalitetu i naravi neprijatelji “socijalističke stvarnosti” i zbog toga – društveno opasni.

Mada je sada cijelom svijetu jasno tko se u međuvremenu spremao za etničko čišćenje, sva ona rijeka laži, kleveta, mržnje, neminovno je utjecala ne samo na Srbe ili Hrvate, nego i na Muslimane, neupućene u islamske političke aktualnosti, mnogo toga je ostalo nejasno.

Važna su stajališta islamista uopće i optuženih u Sarajevu prema svećenstvu, državi, naciji i političkom djelovanju.

Odlomak iz djela: Zija Sulejmanpašić, Islamski fundamentalizam – Što je to?, Zagreb: KAJ, 1993, str. 15-20.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)