Gabor Mate: Prelijepi san o Izraelu postao je noćna mora
Kao jevrejsko dijete koje je odraslo u Budimpešti, kao beba koja je preživjela Holokaust, godinama sam bio progonjen pitanjem koje je odjekivalo u mojoj glavi s tolikom snagom da bi mi se ponekad zavrtjelo: “Kako je bilo moguće? Kako je svijet mogao dopustiti takve užase?”
To je bilo naivno pitanje, pitanje djeteta. Sad znam bolje: takva je stvarnost. Bilo da se radi o Vijetnamu, Ruandi ili Siriji, čovječanstvo stoji po strani, ili je saučesnik, ili nesvjesno, ili bespomoćno, kao što uvijek čini. Danas u Gazi nalazimo načine opravdavanja bombardiranja bolnica, uništavanja porodica dok večeraju, ubijanja djece koja igra fudbal na plaži.
U Izraelu i Palestini većina je uspjela sebe prikazati kao žrtvu, dok oni koji su ubijeni i osakaćeni postaju počinitelji. “Njima nije stalo do života, nama jeste”, kaže izraelski premijer Benjamin Netanyahu, uz podršku Obama i Harpera ovog svijeta. Netanyahu, ti koji s hirurškom preciznošću ubijaš nevine, mlade i stare, ti koji surovo blokiraš Gazu već godinama, izgladnjujući je osnovnim potrepštinama, ti koji Palestincima uskraćuješ sve više njihovu zemlju, vodu, usjeve, drveće – tebi je stalo do života?
Gazu se ne može razumjeti izvan konteksta – Hamasove rakete ili neopravdani teroristički napadi na civile – a taj kontekst je najduže trajajuća operacija etničkog čišćenja u prethodnom i sadašnjem stoljeću, neprestani pokušaj uništenja palestinskog nacionalnog identiteta.
Palestinci koriste tunele? To su radili i moji heroji, slabo naoružani borci Varšavske četvrti. Za razliku od Izraela, Palestincima nedostaju Apache helikopteri, dronovi, mlazni lovci s bombama, laserski vođena artiljerija. Iz nemoćne pobune ispaljuju neefikasne rakete, uzrokujući teror među nevinim Izraelcima, ali rijetko fizičku štetu. S tako velikom neravnotežom moći, nema ravnoteže krivnje.
Izrael želi mir? Možda, ali kako je veteran izraelski novinar Gideon Levy istaknuo, ne želi pravedan mir. Okupacija i postupno pripajanje, neljudska blokada, uništavanje maslinika, proizvoljno zatvaranje hiljada ljudi, mučenje, svakodnevna ponižavanja civila, rušenje kuća – ovo nisu politike kompatibilne s bilo kakvom željom za pravednim mirom. U Tel Avivu Gideon Levy sad se kreće s tjelohraniteljem. To je cijena kazivanja istine.
Posjetio sam Gazu i Zapadnu obalu. Vidio sam palestinske porodice kroz generacije kako plaču u bolnicama oko kreveta svojih ranjenih, na grobovima svojih mrtvih. To nisu ljudi koji imaju malo obzira prema životu. Oni su poput nas – Kanađana, Jevreja, kao i bilo ko drugi: slave život, porodicu, rad, obrazovanje, hranu, mir, radost. I sposobni su za mržnju, mogu nositi osvetu u srcima, baš kao i mi.
Mogli bismo raspravljati o pojedinostima, povijesti i sadašnjosti, nadugo i naširoko. Još dok sam bio mladi cionista i kasnije kao član Jevreja za pravedan mir, često sam to činio. Nekad sam vjerovao da ako ljudi znaju činjenice, otvorit će se istini. I to je bilo naivno. Ova tema je predugo zatrpana emocijama. Kako je duhovni učitelj Eckhart Tolle istaknuo, akumulirana međusobna bol na Bliskom istoku toliko je akutna da “značajan dio populacije zapao je u beskonačni vrtlog napada i odmazde.”
“Vođe naroda bili su zloupotrebljivači, pa su i vođeni bili zbunjeni”, riječi su proroka Jeremije. Glasovi pravde i zdravog razuma nisu uslišani. Netanyahu ima svoje razloge. Harper i Obama imaju svoje.
A što bismo mi obični ljudi trebali učiniti? Nadam se da možemo slušati svoja srca. Moje srce mi govori da “nikad više” nije plemenski slogan, da ubistvo mojih baka i djedova u Aušvicu ne opravdava neprestanu otimačinu Palestinaca, da pravda, istina i mir nisu plemenske povlastice. Izraelsko “pravo na samoodbranu”, samo po sebi, ne opravdava masovna ubistva.
Prije nekoliko dana sreo sam se s jednim od mojih najdražih prijatelja, saborcem iz cionističkih vremena, a sad profesorom emeritusom na jednom izraelskom univerzitetu. Govorili smo o svemu osim o svakodnevnom divljaštvu koje se prikazuje na našim TV ekranima. Obojica smo se plašili zlobe koja će se pojaviti.
Ali, želim da kažem svom prijatelju, zar ne možemo zajedno da budemo tužni zbog toga u šta se pretvorio taj lijepi stari san o spasenju Jevreja? Zar ne tugujemo zbog smrti nevinih? Tužan sam ovih dana. Zar ne možemo bar da tugujemo zajedno?
Piše: Gabor Mate (Dr Gabor Mate)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)