George Bernard Shaw bio je opijen socijalizmom, toliko da je zagovarao genocid kako bi ga unaprijedio

U odlomku iz svoje nedavno objavljene knjige Why Women Have Better Sex Under Socialism (Zašto žene imaju bolji seks pod socijalizmom), Kristen Ghodsee slobodno citira iz djela dramskog pisca i fabijanskog socijaliste, Georgea Bernarda Shawa, kako bi ojačala svoj argument da je kapitalizam inherentno seksistički. Slobodno tržište prisiljava žene da se oslanjaju na muškarce, piše Shaw, pretvarajući seks u virtualno mito zarad finansijske sigurnosti. Na osnovu Shawove analize, Ghodsee zaključuje da kapitalizam čini žene robovima koje bi, u socijalizmu, navodno bile sretne i slobodne.

VELIČANJE ZLA

U najmanju ruku, navođenje Shawa je čudan izbor ako se zalažemo za veću slobodu i nezavisnost. Apologeta najbrutalnijih i najtvrdokornijih diktatora na svijetu, Shaw, imao je strastvenu mržnju prema slobodi, pisao je:

“Musolini, Kemal, Pilsudski, Hitler i ostali mogu zavisiti od mene da ih prosuđujem po njihovoj sposobnosti da isporuče robu, a ne (…) udobnim pojmovima slobode.”

Za Shawa, “roba” se mogla isporučiti samo ako su ljudi bili svjesni ropstva države. Ovo porobljavanje bilo je neophodno za dobrobit ljudi; većina stanovništva su bili grubijani koji, kada su prepušteni sami sebi, nisu mogli da se bore za sebe i na taj način zahtijevali su da država “reorganizuje” njihove živote za njih. U Shavovim očima, Sovjetski Savez dostigao je vrhunac civilizacije.

Tokom “hodočašća” 1931. godine u Staljinovu zemlju čuda, Shaw je dobio uvid u ono što je on nazvao “zemljom nade”. Porekao je da je režim zatvorio značajan broj političkih disidenata, opisujući gulage kao popularne destinacije za odmor. “Po onome što sam saznao, oni mogu ostati tamo koliko god žele”, rekao je on.

To ne znači da je namjerno bio neobaviješten o Staljinovim zločinima. Umjesto toga, on ih je branio. Slijepo prihvatajući komunističku propagandu, Shaw je tvrdio da je diktator bio prinuđen da organizuje masovna pogubljenja kako bi zemlju čuvao od “eksploatatora i špekulanata”. Masovna ubistva su takođe bila neophodna za održavanje sposobne radne snage. Kao što je Shaw napisao 1933. godine, “nesretni komesar” mora pucati na svoje radnike, a sve “kako bi impresivnije pokazao ostatak radnika da naređenja moraju biti izvršena”.

Ali ubistvo neposlušnog i neefikasnog bio je samo prvi korak u izgradnji boljeg društva. Shaw se također zalagao za dalekosežni eugenički program. “[Ako] želimo određenu vrstu civilizacije i kulture”, piše on, “moramo istrijebiti ljude koji se ne uklapaju u njega.” To je uključivalo čitav niz “defekata”.

U dokumentarcu iz 1931. godine, uzbuđeno je ponovio nacističke tvrdnje, navodeći: “Ako ne možete opravdati svoje postojanje, ako ne nosite svoje breme (…) doista, mi ne možemo koristiti organizacije društva u svrhu da vas održimo u životu, jer nam vaš život ne koristi i zbog toga što vaš život ne koristi nama, ne može biti od koristi ni vama samima.”

No, njegovi ubilački impulsi nisu stali tamo. Značajan broj ljudi, tvrdio je Shaw 1948. godine, nikada neće stati na liniju i stoga neće koristiti ostatku društva. “Neukrotivi, divlji, bezobzirni, idioti, sebičnjaci i moroni, šta sa njima?”, pita retorički. „Nemojte ih kažnjavati. Ubijte, ubijte, ubijte, ubijte, ubijte ih.”

SOCIJALIZAM PO SVAKU CIJENU

Iako su mnogi intelektualci početkom 20. stoljeća bili zaljubljeni u eugeniku, vjerovatno nijedan nije bio posvećen masovnom pokolju miliona kao što je George Bernard Shaw. Decenijama, Shaw je bio nepokolebljivi zagovornik genocida, odbijajući da ublaži svoje poglede čak i nakon što su užasi nacističkih logora smrti izašli na vidjelo. Ipak, danas ima mnogo ljevičara koji i dalje gledaju ka Shawu tražeći političku mudrost.

Pišući za The Irish Times, Fintan O'Toole izjavljuje: “Svijetu nikada nije bio potrebniji George Bernard Shaw.” Koristeći prikladno metaforu sile, O'Toole hvali način na koji je Shaw njegovao svoj mitraljez poput duha u vrijeme “pobožne viktorijanske kraljevske patrijarhije”.

Kao i Kristen Ghodsee, O'Toole hvali Shawa zbog polemike protiv rodne nejednakosti i “tiranije” porodičnog života. Ne spominje se njegova naklonost prema eugenici. Drugi pisci stali su u Shawovu odbranu, priznajući da je ponekad govorio neukusne stvari, ali u krajnjoj liniji, pravdajući ga, njegove najekstremnije izjave su puka “satira”. Međutim, s obzirom na to da je Shawova sklonost promovisanju totalitarizma nastavljena decenijama, teško je vjerovati da je bilo nešto “satirično” u tome. Čini se da je njegova krvožedna politička filozofija bila suviše iskrena.

Bez obzira na to, Shaw je bio i čvrsti kritičar kapitalizma i “viktorijanskih” društvenih vrijednosti. Njegova žestoka osuda o nejednakosti bogatstva i tradicionalne seksualne moralnosti dobrano odzvanjaju među modernim progresivcima. Za njih je privrženost pojedinca socijalističkoj ortodoksiji dovoljna da ga oslobodi skoro svakog zločina.

Od relativno tihog i “respektabilnog” antisemitizma Ilhane Omar do brutalnog i ubilačkog radikalizma Che Guevare, socijalisti nisu samo bili voljni da ignorišu idiote i autoritarce u svojim redovima, već su otišli ​​tako daleko da su ih prihvatili. A veoma malo ih je više štovano od ekscentričnog dramaturga i neumoljivog staljiniste Georgea Bernarda Shawa.

Piše: Tyler Curtis (FEE)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović