Hafiz Ibrahim Mehinagić (1929): “Sposobnost”, a ne “klerikalizam” i “podobnost”

Bog vam zapovijeda da povjerene vam stvari i poslove predajete i podjeljujete onome, kome pripadaju. (Kur'an)

Jedan od temeljnih principa šeriatskih u pogledu ovozemskog života jest citirani ajet Kur'ani kjerima. Po tom principu podjela rada među članovima islamske zajednice ima da se izvršava tako, da svaki posao pripadne onome, ko je osposobljen i dostojan za dotični posao, Takova podjela rađa među članovima islamske zajednice jest dužnost, kojom je Islam zadužio svoje sljedbenike,

Današnji vijek kulture traži za svaki posao stanovitu sposobnost i stručno obrazovanje, a za izvjesne poslove i savršeno stručno poznavanje stvari. To pravilo, koje danas vrijedi za sve grane posla među kulturnim i naprednim narodima, isto je ovo pravilo, kojeg bi se mi muslimani morali pridržavati slijedeći šeriatske propise.

U početku Islama, kada su se udarali temelji islamskoj državi i kasnijem njenom gospodstvu, toga se principa pridržava svugdje, gdje se cijeni vrijeme, intenzivan rad i stručna sposobnost. Sam Muhamed (a. s.) vršio je podjelu rada među svoje drugove (ashabe) na taj način, da je postavljao na razne položaje lica, koja su svojom spremom i vrlinama dostojna bila tih položaja. Pri tome nije nikada odlučivala familijarna pripadnost, niti vanjska forma (kijafet), pa ni doba života. U potkrepu toga navešćemo jedan primjer:

Kada je Resulullah s islamskim članovima osvojio Meku, centar dotadašnje idolatrije, podijelio je tamošnjem svijetu opću amnestiju, učinio potrebite mjere sigurnost i postavio na razne položaje dostojne osobe. Pri povratku u Medinu, u to veoma kritično doba, kada su se nezadovoljni elementi mogli ponovno organizovati i zaprijetiti novom poretku u državi, postavlja on valijom Meke jednog mladića iz porodice Omejevića, amidžića hazreti Osmanova. To je bila novost i iznenadenje za elitu: mekansku. Ali sprema i radinost, spretnost i pravičnost toga mladića odlučilo je, da padne na njega tako važan izbor. I kroz kratko vrijeme taj je valija svojim čestitim i savjesnim radom pribavio opće simpatije Mekelija.

Postavijanja oslobođenih robova na važne položaje najbolji su dokaz, kako se konsekventno držalo principa ehlijieta. Toga su se strogo pridržavali i prva dvojica halifa hazreti Ebu-Bekr i Omer.

Ali već za vrijeme trećeg hatife hazreti Osmana islamski princip o podjeli rada, naročito važnih državnih funkcija bi uskoleban. Počeli su se bili postavijati na važne državne položaje ljudi, koji svojim sposobnostima i zaslugama nijesu odgovarali tim položajima, Pri tom je više puta odlučivala i pripadnost onoj porodici, kojoj je pripadao halifa Osman. To nije moglo dugo potrajat, a da ne izazove revolt u narodu. Tako i bi. h. Osman pade žrtvom toga revolta. Nasta kasnije bratoubilački građanski rat sa svim onim strašnim posljedicama. To bješe uzrokom da padne žrtvom h. Alija i da se kašnje islamski svijet razdvoji u sunije i šije. | do dana današnjega, uza sva nastojanja, nije uspjelo velikanima islamskim, da te opreke izglade.

To nam je najbolji primjer, do čega dovodi slučaj, kada se ogriješi o ona temeljna pravila i principe, bez kojih nema stvarna rada niti napretka u jednoj društvenoj zajednici.

Život bosansko hercegovačkih muslimana u zadnjih nekoliko decenija isprepleten je mnogim događajima, koji su ostavili duboke tragove u nazorima i u životu njihovu. Ti su događaji uzburkali dotada mirni i jednostavni život muslimana i počeli buditi u njima uljuljane i uspavane energije. Na tom buđenju sudjelovala je i radila intelegencija i vjerska i svjetovna. Ali taj rad intelegencije nije bio sistematski organizovan, i za to uspjesi ne mogu da zadovolje. Jedan letimičan i površan pogled dovoljan je, da se dobiju podatci i dokazi, zašto je rad inteligencije slabo uspijevao pa i danas slabo uspijeva.

Inteligencija, vjerska i svjetovna, podijeljena je u dva tabora. Razlika u njihovu mišljenju velika je. Nazori na svijet u tolikoj su opreci, da se to jasno osjeća i u privatnom životu i saobraćaju, pogotovo u javnome radu. I onda nije nikakovo čudo, da se taj nesklad i oprečnost u mišljenju i nazorima osjeća i u njihovu djelovanju u narodu.

U zadnjih nekoliko godina tretiraju se u štampi razna pitanja, koja zasijecaju u život muslimana. Traže se načini, kako da se udesi rad i pospješi napredak. Mnogi novinski članci, brošure i rasprave dovoljan su dokaz, da nema skladna i staložena mišljenja niti među ulemom, a niti među svjetski obrazovanom inteligencijom. Svi osjećaju, da je potrebno raditi, intezivno raditi na buđenju i pridizanju masa. Svi se slažu u tome, da bez napretka u prosvjetnom pogledu nema uspješna rada ni u drugim pravcima. Ali ko da radi, šta i kako da radi? U tome se mišljenja razilaze. A o sistematskoj podjeli rada vrlo malo, skoro nikako se ne vodi računa.

Pri svemu tome najgore je to, da se mnogi inteligenat, i vjerski i svjetovni, miješa u one stvari, za koje niti je po svojoj stručnoj spremi niti po svom zanimanju pozvan, da u tim stvarima daje svoja mišljenja i savjete. Hoće svako da imade riječ i da se njegovo mišljenje kao ispravno usvaja. A ovamo svaki taj inteligenat, kada se neki laik i nepozvan miješa u njegov posao, spreman je da odbrusi: “Stoj, nijesi za to osposobljen, to nije tvoja struka niti fah, i zato nemoj da se pačaš u te stvari!”

Tako bi i trebalo da bude! Gdje je još mogao da liječnika zamijeni u praksi jedan sudija, ili veterinara jedan šumar, bankara jedan hodža, učitelja jedan težak, advokata jedan zanatlija i t. d.?! To, naravna stvar, ne bi smjelo da bude, ali mi kao da hoćemo i takova probu napraviti, dok na mnoge položaje postavljamo ili izabiremo lica, koja svojim obrazovanjem i stručnim znanjem nijesu dorasla za tih položaja.

Kod nas je redovna pojava, da se svjetovna inteligencija miješa i u one stvari, koje traže stručnu vjersku naobrazbu, a vjerski obrazovana inteligencija i u one poslove, o kojima, vrlo malo ima ili uopće nejma stručnoga znanja. Kod nas se dešavaju i takovi paradoksi, da jedan hodža bez ikakove bankarske ili trgovačko-privredne spreme sjedi u upravnom odboru jedne veće banke, a bankovni činovnik opet da daje savjete, kako se imade riješiti naše autonomno, te vjersko-prosvjetno i vakufsko-mearifsko pitanje. Pri tom se ide tako daleko, da se i stručno obrazovanom staležu niječe stručna sprema i zagovara sudjelovanje laičkih elemenata i ondje, gdje im uopće ne bi smjelo biti mjesta. Kao da naše vrhovno autonomno i vakufsko-mearifsko tijelo nije vrvilo tim laičkim elementima! Kao da baš laicizam u pojedinim strukama rada nije jedan od glavnih uzročnika našoj stagnaciji.

Najglavnije pitanje, koje je na tapet izbačeno, a o kojem se mnogo govoti, raspravlja i piše, jest pitanje naše vjersko prosvjetne autonomije, neorganizacije vakufsko-mearifskih tijela i vjersko prosvjetne ustanove. I u tim pitanjima mišljenja su oprečna, jedni bi tu reorganizaciju izveli ovako, drugi onako, a imade i takovih mišljenja, da bi se ostavilo sve po starom, pa nek vrijeme pokaže, što je najbolje i najkorisnije da se uradi.

Velimo, da Islam ne poznaje klerikarizma. Prema tome onda nema po Islamu ni laicizma kao pojma nasuprot klerikalizmu. Pa zašto onda zastupati mišljenje i insistirati na tome, da se u upravljanju s vakufskim dobrom dade vlast i laičkim elementima?

Islamska šeriatsko-pravna nauka je tačno fiksirala, na koji način se imade upravljati pojedinim vakufima, te kako i u što se imadu trošiti prihodi pojedinih vakufa. Kao i u svakom poslu tako i ovdje ima da vrijedi princip ehlijjeta. U rukovanju jetimskim i vakufskim dobrom taj se ehlijjet naročito naglašava. Iskustvo nas je valjda naučilo, koliku su štetu vakuf i islamska zajednica pretrpjeli, što su se, iz bilo kojih razloga, važne vjersko-prosvjetne i vakufsko-mearifske funkcije povjeravale nespremnim, neiskusnim, nestručnim pa i nepoštenim licima.

Islam poznaje ehlijjet, a ne poznaje klerikalizma i laicizma. Pogotovu Islam ne dozvoljava, da se pojedinci dovedu na visoke položaje protekcijom ili radi uhljeblja. Islamska inteligencija je po Islamu dužna, da među sobom izvrši raspodjelu rada tako da svakom zapadne onaj posao, za koji imade najviše znanja i stručne spreme.

Islamska zajednica treba za sve grane javnih poslova poštene spremne, iskusne i valjane ljude. Takove ljude dužna je islamska zajednica da nađe i povjeri im te poslove, ako neće da ostane griješna kršeći propis Kur'ana: Innallahe jemurukjum entueddul-emanati ila ehliha.

Piše: Hafiz Ibrahim Mehinagić* (Novi Behar, br. 9, 1. septembar 1929)

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

* Hafiz Ibrahim Mehinagić, bio je šerijatski sudac i glavni imam iz Gračanice. Umro je 30. jula 1976. godine.