Hiro Onoda – Posljednji japanski vojnik iz II svjetskog rata, koji se predao 1974. godine

Drugi svjetski rat je završio 8. maja 1945. godine, međutim, jugoistočna Azija i Okeanija su završetak Drugog svjetskog rata zaključile tek 2. septembra iste godine, obzirom da Japan sve do tada nije htio potpisati kapitulaciju. Ali, to nije sve, posljednji japanski vojnik iz Drugog svjetskog rata predao se tek 1974. godine.

Hiro Onoda, rođen je 19. marta 1922. godine, a u japansku armiju je stupio kao 18-ogodišnjak, 1940. Japanska armija je u periodu između 1942-1945. godine držala pod okupacijom Filipine, gdje je i službovao Onoda, no, kapitulacijom Japana 1945. godine, Onoda nije kapitulirao, nego se sa trojicom prijatelja odmetnuo u filipinska brda. Nekoliko puta su dolazili u okršaj sa policijom, čak je filipinska vlada avionima bacala letke na kojima je pisalo „15. augusta Japan je kapitulirao, siđite sa brda“, ali, četverica vojnika na čelu sa Onodom, nisu namjeravali da se predaju. Bili su ubijeđeni da je to neprijateljska propaganda.

Krajem 1945. godine štampani su i avionima bacani letci sa naredbom generala Tomoyuki Yamashita, da se predaju i da je rat gotov, ali čak, ni generalova naredba nije uspjela da ih navede na predaju. Nakon međusobnog vijećanja, donijeli su zaključak da je i taj letak lažan.

Tek krajem 1949. godine, Yuichi Akatsu, jedan od četverice vojnika, prvo je napustio grupu, a zatim, nakon šest mjeseci lutanja, sišao je sa brda i predao se filipinskoj policiji. Ostalo ih je još trojica i postali su još obazriviji. 1952. godine avioni su ponovo bacali letke, ovoga puta sa slikama i pismima porodica, pozivajući ih da se predaju, ali, ni ovoga puta „nisu nasjeli na neprijateljski trik“. Sedam godina je prošlo od kraja rata, a trojica vojnika su i dalje odbijali da se predaju.

U junu 1953. godine jedan od vojnika, Shimada, u okršaju sa ribarom, ranjen je u nogu, ali ga je Onoda uspio da izliječi, no, 7. maja u okršaju sa ljudima koji su tragali za njima, Shimada je ubijen, ali Onoda i jedini preostali vojnik, Kozuka, nisu se predavali. Kozuka je ubijen 19. oktobra 1972. godine u okršaju sa policijom prilikom gerilske akcije pri čemu su spaljivali prikupljenu rižu lokalnih farmera. Hiro Onoda, ostao je sam.

20. februara 1974. godine, na otok na kojem se skrivao Onoda stigao je bjelosvjetski putnik Norio Suzuki, koji je na otok i došao sa namjerom da pronađe i upozna Onodu. Nakon četiri dana pronašao je Onodu, s kojim se brzo i sprijateljio, ali, Onoda i dalje nije namjeravao da se preda. Na upit zašto se konačno ne preda, Hiro Onoda je odgovorio da čeka naredbu svog zapovjednika.

Norio Suzuki se fotografisao sa Onodom, kako bi vlastima Japana priložio dokaze da se susreo sa njim i objasnio im razloge zbog kojih Onoda ne želi da se preda, nakon čega su pronašli Onodinog nadređenog, majora Yoshimi Taniguchia, kojega su u 9. marta 1974. godine poslali da se susretne sa Hirom Onodom, čime je održao obećanje dato vojnicima: „Šta god da se desi, vratit ćemo se po vas“ – glavni razlog zbog kojega se Onoda nije predavao.

Major Yoshimi Taniguchi saopćio je Onodi da:

1. Prema carskoj naredbi, 14. pješačka brigada završila je sa vojnim dejstvima

2. U skladu sa odredbama Vojnog vrha, Specijalna eskadrila ga oslobađa vojne službe

3. Jedinice ili pojedinci, koji se nalaze pod zapovjedništvom Specijalne eskadrile, dužni su da se stave u službu najbližih nadređenih, a u slučaju nepostojanja japanskih vojnih nadređenih, dužan je kontaktirati američke ili filipinske snage i slijediti njihova uputstva.

Nakon što je čuo naređenja svog nadređenog, Hiro Onoda se predao. Razdužio je pušlu Tip 99, 500 komada metaka i nekoliko granata, kao i bodež, koji mu je poklonila majka 1944. godina, kojim treba da se ubije u slučaju da bude zarobljen.

Iako je učestvovao u višedecenijskim neredima i u nekoliko ubistava, filipinski diktator Ferdinand Markos ga je pomilovao, nakon čega se kao slobodan čovjek vratio u Japan.

Po povratku u Japan napisao je autobiografiju „Nema predaje – Mojih trideset godina rata“, međutim u autobiografiji je izbjegao da spomene ljude koje je ubio na otoku Lubang, prilikom tridesetogodišnjeg skrivanja.

Po povratku u Japan nije mu se mnogo dopala medijska pažnja, pa je krenuo stopama starijeg brata Tadaa, koji je ranije odselio u Brazil. U Brazilu se i 1976. godine i oženio, a bavio se uzgojem stoke. Nakon što je čuo da je tinejdžer u Japanu 1980. godine ubio svoje roditelje, vratio se u Japan i osnovao nekoliko škola „Onoda Shizen Juku“ (Onodina prirodna škola), riječ je o edukativnim kampovima za omladinu.

1996. godine posjetio je otok Lubang, na kojemu je proveo trećinu svog života, a lokalnoj školi darovao je 10.000 dolara. Njegova supruga Mačie Onoda bila je pred upravitelj konzervativne Japanske ženske asocijacije 2006. godine.

Hiro Onoda je umro 16. januara 2014. godine u Tokiju kao posljedica upale pluća.

Piše: Resul S. Mehmedović