Husein Đozo o fetišizaciji i trgovini Kur'anom
Rahmetli, Husein Đozo, za kojeg profesor Enes Karić kaže da je bio najdosljedniji i najodaniji sljedbenik ‘Abduhuove metodologije ne samo tumačenja Kur’ana, već i metoda mišljenja i promišljanja islama i islamskog svijeta u proteklom stoljeću, bio je veliki kritičar mnogih priprostih praksi koje su se uvriježile u našem narodu, kao i slijepog slijeđenja (taklida), o kojem je uvijek govorio s podozrenjem. S obzirom da je pripadao modernističkoj školi Muhammeda ‘Abduhua (u. 1905), bez ustručavanja je kritizirao ili pak reinterpretirati određene prakse ovdašnjih muslimana. Jedna od njih je svakako i kritika uvijek aktuelnih hatmi i tevhida, koje su, u to doba bile mnogo osjetljivija tema, negoli je to slučaj danas. Iz prostog razloga što je većina imama u bivšoj Jugoslaviji, ali i periodu prije ‘45, bila na rubu egzistencije i doslovno su bili primorani posezati za takvom rabotom kako bi “sastavljali kraj s krajem”. Unatoč takvim okolnostima, Husein Đozo je bio najžešći kritičar fetišizacije i trgovine Kur’anom, kao i učmale i sklerotične prakse taklida (slijepog slijeđenja) među tadašnjim muslimanima širom svijeta. Tako o fetišizaciji i trgovini Kur’anom u jednoj od u svojih fetvi, kaže sljedeće:
“Stvar ispravljanja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tako lahka i jednostavna. Mi smo svjesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuđuje. Učenje Kur’ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur’anu. (…) Kur’an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kući radi berićeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, učimo ga mrtvima. Uživamo i u njegovoj muzici i dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi čega je objavljen. Bit će mnogo poteškoća u mijenjanju ove koncepcije. Već je u toku proces mijenjanja, ali će on dugo trajati. Za hator istine, htjeli bismo reći da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima i kod priznatih fakiha i autora, uopće ne postavlja pitanje učenja Kur’ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti učenja Kur’ana mrtvima bez novca: da li od takvog učenja ima koristi umrli ili nema. Učenje Kur’ana mrtvima dozvoljava se, isključivo, pod uvjetom da učač ne naplaćuje to učenje.” (Fetve, I tom, str. 335)
Dalje, Husein Đozo o učenju Kur'ana za novac kaže:
“Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur’anom ne može ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur’anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur’anu najoštrije se osuđuje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja ‘gotovih hatmi’ spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur’an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebičnih materijalnih interesa.” (Fetve, I tom, str. 98)
Također, nastavlja:
“Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema učenju Kur’ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje plaća u hedije je najobičnija priča i nedopustiva špekulacija. Gledali smo sličnu špekulaciju i vrlo prozirnu hilei-šer’ijju kod prodaje Kur’ana u Turskoj. Umjesto riječi cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalističkog i primitivnog shvaćanja, istodobno predstavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobađanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra počiva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporučujemo da se umjesto hatmi i tevhida šalju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u čije se ime šalje, ne zahtijevajući od medrese učenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa učenjem islama. Od ovog priloga umrli će zaista imati veliki sevap. Njemu će trajno teći dio sevapa od svih dobrih djela medrese i učenika, koja su omogućena ovim prilozima.” (Fetve, II tom, str. 83)
Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)’