Ibn Rušd (1126-1198), čuveni islamski znanstvenik i filozof

Ebu-l-Velid Muhammed ibn Ahmed, poznat kao Ibn Rušd, a na zapadu Averoes, rođen je 520. g. po H. u starom španskom gradu Kordobi. Od Ibn Badže (umro 533. g. po H.) učio je nauku i filozofiju. Ibn Rušdov otac je bio poznati učenjak na polju fikha i usula, a umro je u godini prije njegovog rodenja. Ibn Rušd je bio izuzetno učen i u fikhu i u vjerskim znanostima. Bavio se sudstvom (bio je kadija) i postao je Vrhovni kadija Kordobe. U islamskom svijetu, a posebno na zapadu, postao je poznat po filozofiji i medicini. Njegova najpoznatija knjiga iz oblasti medicine je El-Kullijat fit-Tibb, a o njoj ćemo još govoriti u dijelu o medicini.

Što se filozofije tiče, možda je poznatiji od svih islamskih filozofa jer su se zapadni znanstvenici sa grčkom filozofijom upoznali preko njegovih prijevoda na latinski i hebrejski jezik. Njegova poznata djela iz kelam i filozolije su: 1) Faslul-mekal ima bejne eš-Šeriah vel-Hikmeh minel-Ittisal, čiji je motiv približavanje filozofije i vjere; 2) El-Kešf an menahidži'l-edilleh anaidil-milleh ve ta'rif ma vekaa hha bi’ hasbit-ta'vil mineš-šuhhi vel-bid'i el-Mudi'lleh, djelo štampano u Evropi i Bejrutu; 3) lil-Masail fil- Mantik; 4) Tehafutut-tehafut, napisan kao odgovor na Tehaliitul-felasifeh Ebu Hamida Gazalija. Ibn Rušd u ovom djelu opetovano navodi da je većina stvari koje je Gazali napisao u svom Tehafutu daleko od dokaza i sigurnosti. Na kraju knjige piše: “Nema sumnje da je Gazali uništio i šerijat i vjeru i pogriješio put“, a u Fususul-Mekalu ponovo optužuje Gazalija za “nesređenost misli”, te da je usko vezan za trenutak, pa kaže:

“Ovaj čovjek je sa sufijama bio sufija, sa mutekellimima mutekellim, a sa filozofima filozof. Sa svakom osobom govori u skladu sa vjerovanjem te osobe i nema stalne metode ni jasne doktrine…”

Ukratko, njegova djela su vrlo korisna. Premda su lišena ljepote književnog izraza, i na tom planu ga je Gazali jasno nadmašio, ipak u mudrosti ljepota izraza nije uvjet, već osnovu čini dokaz te je stoga u historiji “islamske mudrosti” malo ko ravan Ibn Rušdu. U tom kontekstu, njegova filozofska djela, naročito predstavljanje Aristotelove filozofije muslimanima i njen komentar i tumačenje, poznatiji su od svih islamskih filozofa, a neki strani učenjaci su ga nazvali i komentatorom “par excellence”. Kao što je spomenuto, većina njegovih djela je prevedena na latinski, hebrejski, njemački, francuski i engleski jezik.

Ibn Rušd je vjerovao da je vjera kodirano tumačenje filozofskih istina, odnosno ono što filozofi shvataju u obliku racionalne spoznaje i filozofskih istina, Uzvišeni Bog je značenje toga za narodne mase u Kur'anu časnom izrazio u kodiranom, simboličnom obliku spominjući voće, mlijeko, med, hurije, mladost i druge užitke kako bi to mogli lakše shvatiti.

Na taj način je htio da pomiri vjeru i filozofiju. Pozivajući se na 125. ajet sure Nahl, on spoznaju dijeli na hikami (mudrost), džedeli (do koje se dolazi raspravom) i vazi (koju postižemo lijepim savjetom, govorom), te kaže: Svaka od ovih triju kategorija spoznaje veže se za posebnu grupu ljudi: mudraci podučavaju mudrosti, oni koji se bave raspravom, radit će to lijepom raspravom (kelam), a običan svijet će, slušajući vazove i lijepe savjete, ispravljati svoje stanje i djela. Sa ovog aspekta on posebno slijedi Gazaliju u pitanju zašto teška filozofska pitanja staviti nadohvat ruke običnom svijetu i biti uzrok njihovog lutanja i toga da ustanu protiv hikmeta (mudrosti, odnosno filozofije). On kaže: On je zaboravio riječi vjerskih autoriteta, a posebno hazreti Alija koji kaže: “Sa narodom razgovarajte na način da mogu shvatiti i razumjeti. Zar želite da poreknu Allaha i Njegovog Poslanika?”

Odlomak iz djela: Ali Halabi, Historija islamske civilizacije, str. 123-124.

Priredio: Resul Mehmedović