Ibn Taymiyye o porezima i utaji poreza
Ibn Taymiyye osuđuje nepravdu, kako prikupljača poreza, tako i poreskih obveznika, o čemu kaže: ,,Vrlo često i vlasti i njihovi podanici čine zulm (nepravdu), pri čemu prvi zahtijevaju ono što nije opravdano, dok drugi odbijaju ono što je obavezno.” Savjetuje obje strane da ispune svoje obaveze: ,,I jedni i drugi moraju ispuniti svoje obaveze. Sultan i njegovi službenici treba da daju svakoj osobi ono što joj pripada, a prikupljač poreza i zaduženi službenik treba da predaju iznos koji im se plati.” Zabranjuje izbjegavanje poreza, posebno kada se porez nameće kolektivno na grupu ili zajednicu, čak i kada je porez nepravedan. Razlog za to leži u tome što, ukoliko jedno lice ne plati svoj dio poreza, taj dio će pasti na leđa drugih u zajednici, koji će, u tom slučaju, morati da snose čak veći i nepravedniji teret. Takve poreze naziva al-mazalim al-mushtarakah (kolektivna tiranija ili nepravda). On kaže da ljudi u grupi koji su tako nepravedno prisiljeni da plate izvjestan iznos moraju to uraditi. Pojedinac treba ili da plati svoj dio da bi postupio pravedno, ili da dobrovoljno plati više od svog dijela da bi se smatrao velikodušnim. On ne bi trebalo da odbije plaćanje svog dijela, ili da zahtijeva njegovo smanjenje putem podmićivanja, jer bi tako povećao teret drugih. Ibn Taymiyye objašnjava svoj stav primjerom poreza za sultana koji se nametao selima. Pretpostavimo da jedno selo treba platiti 10.000 dirhama. Ukoliko bi neko lice, koje ima određena sredstva ili veze sa gospodarom ili šejhom uspjelo da izbjegne plaćanje poreza, ono bi time prisililo svoje suseljane da plate više. To je čista nepravda koju nanosi drugima.
Pravda u nepravdi
Ibn Taymiyye savjetuje poreske vlasti da budu pravedne pri oporezivanju, pa čak i onda kada je porez nezakonit. Oni bi trebalo da nameću porez svakome ko je obavezan da plati i ne bi trebalo da prave izuzetke zbog koristi ili bilo čega sličnoga. Riječi koje on koristi su zanimljive: ,,Čak i kada je porez u osnovi nepravedan, (poreska vlast) mora biti pravedna u toj nepravdi.” On ne bi trebalo da povećava nepravdu naplaćujući od jedne osobe, a od druge ne, povećavajući time poresko opterećenje prvoga. Razlog koji leži iza ovog savjeta je psihološko-ekonomske prirode: ,,Ljudi bi možda prihvatili da se neka stvar nepravedno oduzme od njih jedino ako se podjednako oduzima od svih. Ali oni to ne prihvataju ako se neki od njih izuzimaju od toga.” Po mišljenju Ibn Taymiyye, ako se dopuštaju nepropisni izuzeci, slabiji članovi društva, koji nemaju utjecaja i potpore, morat će plaćati sve poreze, dok će se jači izvlačiti ne plaćajući ništa, čak i ako je njihova imovina veća od imovine onih koji plaćaju. Ibn Taymiyye upozorava da bi zloupotreba mogla dovesti do nereda, čiji je obim poznat samo Allahu, dž.š. On je, u stvari, vidio da se takvi neredi već dešavaju u njegovo vrijeme.
Ibn Taymiyye je napisao Al-Siyasah al-Shar’iyah u formi uputstva na zahtjev tadašnjeg sultana. U ovom radu daju se kategorije prihoda i rashoda islamske uprave. Nismo bili u stanju da otkrijemo koliko je sultan bio pod utjecajem ove knjige i koliko je reformirao svoju državnu blagajnu po njenim uputstvima. Ali poznato je iz historije tog perioda da je sultan Nasir ukinuo izvjestan broj nepropisnih poreza i izvršio sveobuhvatnu zemljišnu reformu.
Odlomak iz djela: Abdul Azim Islahi, Ibn Taymiyyina ekonomska misao, Multi, Tuzla, 2018., str. 240-241.
