Ibn Tejmijje (2025)

 “Jedna od prvih stvari koje čitatelji njegovih djela primjećuju jeste difuzan i ad hoc karakter njegovih spisa. Nije sastavljao opsežne sistematske priručnike iz teologije, pravne teorije, materijalnog prava ili duhovne prakse, niti je napisao komentar Kur’ana ajet po ajet. Umjesto toga, Ibn Tejmijje je pisao kako bi odgovorio na izazove trenutka. Njegova djela predstavljaju direktan odgovor na kontroverze i pitanja njegovog vremena, izražena kroz stotine fetvi, rasprava i knjiga. Pri tome je usvajao terminologiju tema o kojima je raspravljao ili tekstova koje je pobijao, prilagođavajući svoj jezik publici i svrsi.

      S obzirom na ovakav pristup pisanju, nije uvijek lahko povezati ono što Ibn Tejmijje kaže na jednom mjestu s njegovim izjavama na drugom. Njegovi radovi često ne mogu biti precizno datirani, što otežava praćenje eventualnog razvoja njegove misli. (…) Zbog toga neki zaključuju da Ibn Tejmijje nije bio dosljedan i sistematičan mislilac.

      Ipak, pomna analiza njegovog opusa potvrđuje da on ima prepoznatljivu i dosljednu poruku. Određene teme i obrasci mišljenja ponavljaju se kroz njegova djela, pokazujući jasnoću svrhe i namjere. Iako svoje ideje izražava kroz široku lepezu termina i u različitim stepenima složenosti i tehničke preciznosti, njegovo promišljanje ostaje konzistentno.”

(Jon Hoover, Ibn Tejmijje, str. 59-60)