Ibrahim Pirić-Pjanić (1896-1977), komandat Muslimanske milicije u Posavini

PIRIĆ – PJANIĆ, Ibrahim (Soko kod Gračanice, 1896 – München, 1977), komandant Muslimanske milicije u Posavini u Drugom svjetskom ratu.

Rođen je u Sokolu kod Gračanice. U Prvom svjetskom ratu borio se u 2. bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti K. und K. vojske (austrougarske vojske – car i kralj, njem. Kaiser und König iz kuće Habsburgovci) i stekao čin narednika (Feldwebel). Između dva svjetska rata bio je aktivista Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).

Početkom Drugog svjetskog rata formirao je Muslimansku miliciju, nazvanu „Ibrahimova straža“ u svom rodnom mjestu Sokolu kod Gračanice, čiji je zadatak bio da štiti Bošnjake (muslimane) od jugoslovenske vojske, četnika i srpskih ustanika s planine Trebave.

Četnici su često napadali bošnjačka naselja. Pjanićeva jedinica se veoma uspješno borila protiv četnika, posebno su bili uspješni 3. 11. 1941. godine kada su odbranili Soko. U martu 1942. godine oslobodili su Gračanicu od četnika. U aprilu 1942. godine oslobodili su od četnika Gornju i Donju Međeđu i Gornju i Donju Zelinju. U decembru 1943. godine odbranili su sela Sladnu, Dobogovce, Džakule i Vranoviće koja su napadali partizani, te oslobodili Čekaniće.

Ibrahim Pirić-Pjanić je pregovarao s partizanima o prelasku u partizane, ali su oni tražili njegovu glavu. Upozoren od strane Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) iz Gračanice na takvu opasnost, izbjegao je sigurnu smrt. Kasnije je KPJ iz Gračanice, radi toga, kažnjena i raspuštena.

Na kraju Drugog svjetskog rata (u aprilu 1945. godine), pošto je bio na strani gubitnika, povlači se sa svojom jedinicom na sektor Doboj-Derventa, a potom preko Odžaka u dolinu rijeke Save i dalje sve do Bleiburga. Tu su brojni pripadnici njegove jedinice uhapšeni i ubijeni od strane jugoslovenskih partizanskih jedinica. Ibrahim Pirić-Pjanić je izbjegao smrt probivši se do američke okupacijske zone u Italiji. Proglašen je ratnim zločincem, svakako bez razloga. U toku rata zalagao se za zaštitu Srba i preostalih Židova u Gračanici. Prilikom njemačke racije sakrio je židovsku liječnicu Jolandu Rauhnic i staru udovicu gospođu Kallman spasivši ih na taj način od sigurne smrti. Oslobodio je neke komuniste koje su Nijemci zatvorili. U aprilu 1945. godine spriječio je ulaz ustaša sa Plehana u srpsko selo radi odmazde.

Službenici SDB-a ponudili su mu slobodan povratak u Jugoslaviju i garantirali sigurnost (preko općinskih vlasti u Gračanici) nakon Brionskog plenuma i pada Aleksandra Rankovića, ali je on to glatko odbio. Već tada je otvoreno komunicirao sa porodicom i rođacima u Sokolu i Gračanici. Ostao je u kolektivnoj svijesti Bošnjaka Posavine u najljepšoj uspomeni kao svojevrstan narodni junak.

Piše: Nazif Veledar