Ilan Pappe: Cionistički pokret je prvenstveno kršćanska ideja

Teološke i vjerske pobune Reformacije od 16. stoljeća pa nadalje, proizvele su jasnu povezanost, osobito među protestantima, između ideje kraja milenija i obraćenja Jevreja i njihovog povratka u Palestinu. Thomas Brightman, engleski klerik iz 16. stoljeća, zastupao je ove ideje kad je napisao: “Hoće li se oni ponovo vratiti u Jerusalem? U to nema sumnje: Proroci to svugdje potvrđuju i pričaju o tome.” Brightman ne samo da se nadao ispunjenju božanskog obećanja; on je također, kao i mnogi drugi nakon njega, priželjkivao da se Jevreji preobrate na kršćanstvo ili svi zajedno napuste Evropu. Sto godina kasnije, Henry Oldenburg, njemački teolog i prirodnjački filozof, napisao je: “Ako se sadašnje stanje uslijed ljudskih okolnosti promijeni, (Jevreji) mogu čak podići svoje carstvo i (…) Bog ih može izabrati po drugi put.” Charles-Joseph od Ligna, austrougarski feldmaršal, izjavio je u drugoj polovini 18. stoljeća:

Vjerujem da je Jevreje nemoguće asimilirati, i da će stalno konstituirati narod unutar naroda, gdje god on bio. Najjednostavnija stvar za napraviti, po mom mišljenju je, vratiti im njihovu domovinu, odakle su ih protjerali. Kao što je vrlo jasno iz ovog posljednjeg teksta, postojala je jasna veza između prvobitne ideje cionizma i dugotrajnog antisemitizma.

François-René de Chateaubriand, poznati francuski pisac i političar, napisao je u isto vrijeme da su Jevreji bili “legitimni gospodari Judeje”. Utjecao je na Napoleona Bonapartu, koji se nadao da će potaknuti pomoć jevrejske zajednice u Palestini, kao i ostalih naseljenika zemlje, u svom pokušaju da zauzmu Bliski istok početkom 19. stoljeća. Obećao im je “povratak u Palestinu” i stvaranje države. Cionizam, kao što možemo vidjeti, bio je kršćanski projekat kolonizacije prije nego je postao jevrejski.

Zloslutni pokazatelji kako se naoko vjerska i mitska uvjerenja mogu pretvoriti u pravi program kolonizacije i otimačine koja se pojavila u viktorijanskoj Britaniji već 1820-ih. Javio se snažan teološki i imperijalni pokret povratka Jevreja u Palestinu, čiji je strateški cilj preuzeti Palestinu i preobraziti je u kršćansko područje. U 19. stoljeću, ova ideja postaje sve popularnija u Britaniji i utječe na službenu imperijalnu politiku: “Tlo Palestine (…) samo čeka povratak svoje protjerane djece, i pokretanje industrije u skladu s poljoprivrednim mogućnostima, da ponovno rasprsnu univerzalnu raskoš i bude sve ono što je bila u danima Solomona.” Tako je napisao škotski plemić i vojni zapovjednik John Lindsay. Ova misao odjeknula je riječima Davida Hartleya, engleskog filozofa, koji je napisao: “Izgledno je da će se Jevreji ponovno nastaniti u Palestini.”

Proces nije bio u potpunosti uspješan sve dok nije dobio podršku Sjedinjenih Američkih Država. I ovdje, također, postojala je historija podržavanja ideje o jevrejskoj naciji koja ima pravo na povratak u Palestinu i izgradanju Ciona. Istovremeno s protestantskim vezivanjem u Evropi, isti stavovi glede toga pojavili su se u sličnom obliku s onu stranu Atlantika. Američki predsjednik John Adams (1735-1826), izjavio je: “Želim Jevreje ponovno u Judeji kao jednu nezavisnu naciju.” Jednostavna historija ideja vodi ravno od propovijedajućih zagovornika ovog pokreta sve do onih koji imaju moć da promijene sudbinu Palestine. Najveći među njima bio je gospodin Shaftesbury (1801-1885), vodeći britanski političar i reformator, koji je aktivno učestvovao u kampanji za jevrejsku domovinu u Palestini. Njegovi argumenti za veću britansku prisutnost u Palestini bili su dvojaki: vjerski i strateški.

Kao što ću sad pokazati, ova opasna mješavina vjerske žudnje i reformističkog žara vodit će od Shaftesburyjevog napora sredinom 19. stoljeća do Balfourove deklaracije 1917. godine. Shaftesbury je shvatio da to neće biti dovoljno za povratak Jevreja, i da će im Velika Britanija morati aktivno pomagati u početku kolonizacije. Takav savez treba započeti, tvrdio je, pružajući materijalnu pomoć Jevrejima da putuju u osmansku Palestinu. Uvjerio je anglikanski biskupski centar i katedralu u Jerusalemu da osiguraju početne finansije za ovaj projekat. Vjerojatno se to ne bi ni dogodilo da Shaftesbury nije uspio pridobiti svog punca, britanskog ministra vanjskih poslova, a kasnije premijera, gospodina Palmerstona, da djeluje. U svom dnevniku od 1. augusta 1838, Shaftesbury je napisao:

“Večerao s Palmerstonom. Nakon večere ostao sam sa njim. Predložio sam mu moje sheme, koje su izgleda zagolicale njegovu maštu. Postavljao je pitanja i odmah je obećao da će razmotriti (Program pomoći Jevrejima da se vrate u Palestinu i preuzmu je). Kako neobičan slijed sudbine. Neobičan, ako se gleda ljudskim očima. Palmerston je od Boga izabran da bude instrument dobra Njegovom drevnom narodu, da iskaže počast njihovom naslijeđu i prizna njihova prava bez vjerovanja u njihovu sudbinu. Čini se da će učiniti još više. Iako je zamisao dobra, krhka je. Ja sam prisiljen uvjeravati politički, finansijski, trgovački. Ne plače, kao njegov Učitelj, nad Jerusalemom, niti se moli da sad, naposljetku, može obući njezino lijepo odijelo.”

Kao prvi korak, Shaftesbury je uvjerio Palmerstona da njegovog kolegu restauratora (koji vjeruje u povratak Palestine Jevrejima), Williama Younga, imenuje za prvog britanskog vicekonzula u Jerusalemu. Kasnije je u svom dnevniku zapisao: “Kakav je to divan događaj! Drevni grad božijeg naroda uskoro će zauzeti mjesto među narodima; a Engleska je prvo od paganskih kraljevstava koje prestaje da je gazi.” Godinu dana kasnije, 1839, Shaftesbury je napisao članak na trideset stranica za The London Quarterly Review, pod naslovom: “State and Restauration” (sic) Jevreja, u kojem je predviđao novu eru od Boga izabranom narodu. On je insistirao na tome da:

“Jevreji se moraju ohrabriti da se vrate u još većem broju i ponovo postanu zemljoradnici Judeje i Galileje (…) iako (su Jevreji, op. ur.), doduše, tvrdoglavi, mračnih srca i potonuli u moralni ambis, mračan i okrenute glave od Evanđelja, ne samo da su dostojni spasenja, već i neophodni za kršćansku nadu u spasenje.”

Shaftesburyevo blago lobiranje Palmerstona pokazalo se uspješnim. Iz političkih razloga, više nego iz vjerskih, Palmerston je, također, postao zagovornik jevrejske obnove. Među ostalim faktorima koji su došli do izražaja u njegovim razmišljanjima bio je “stav da bi Jevreji mogli biti korisni u sprječavanju urušavanja Osmanskog carstva, pomažući tako da se ostvari ključni cilj britanske vanjske politike na tom planu.”

Palmerston je pisao britanskom ambasadoru u Istanbulu 11. augusta 1840. u vezi obostrane koristi i za Osmanlije i za Britaniju u dopuštanju povratka Jevreja u Palestinu. Ironično, obnova Jevreja viđena je kao važno sredstvo za održavanje statusa quo i izbjegavanje raspada Osmanskog carstva. Palmerston je napisao:

“U današnje vrijeme među Jevrejima rasutim po Evropi postoji snažna predodžba da se približava vrijeme kad će se njihova nacija vratiti u Palestinu (…) Sultanu bi bilo od izuzetne važnosti da ohrabri Jevreje da se vrate i nastane u Palestini jer bi bogatstvo koje bi donijeli sa sobom povećalo resurse sultanovog carstva; a jevrejski narod, ako bi se vratio pod sankcijama i zaštitom i na poziv sultana, bio bi provjera svih budućih zlih zamisli Muhameda Alija ili njegovog nasljednika (…) Moram da ukažem Vašoj Ekselenciji da snažno ohrabruje (tursku vladu) da uloži svaki napor u poticanju evropskih Jevreja da se vrate u Palestinu.”

Mohamet Ali, poznatiji kao Muhamed Ali, bio je guverner Egipta koji se odvojio od Osmanskog carstva u prvoj polovini 19. stoljeća. Vrijeme u kojem je Palmerston ovo pismo napisao svom ambasadoru u Istanbulu, bilo je deceniju nakon što je egipatski vladar umalo srušio samog sultana. Ideja da bi jevrejsko bogatstvo izvezeno u Palestinu ojačalo Osmansko carstvo od potencijalnih unutrašnjih i spoljnih neprijatelja naglašava kako je cionizam povezan s antisemitizmom, britanskim imperijalizmom i teologijom.

Nekoliko dana nakon što je lord Palmerston poslao svoje pismo, glavni članak u Timesu pozvao je na plan “da se jevrejski narod smjesti u zemlji svojih očeva”, tvrdeći da je to “ozbiljno političko razmatranje”, pohvalivši napore Shaftesburyija kao autora plana, koji je, tvrdi se, bio “praktičan i državnički nastrojen”. Lady Palmerston je, također, podržala stav svog muža. Napisala je jednom prijatelju: “Na našoj strani su fanatični i vjerski elementi, i sami znate kakve sljedbenike imaju u ovoj zemlji. Oni su apsolutno odlučni da Jerusalem i cijela Palestina budu rezervisani za povratak Jevreja; ovo je njihova jedina čežnja za obnovom Jevreja.” Tako je grof od Shaftesburyija opisan kao: “Vodeći zagovornik kršćanskog cionizma u 19. stoljeću i prvi političar koji je pokušao da pripremi Jevrejima put za uspostavljanje domovine u Palestini.”

Ovaj trenutak entuzijazma britanskog establišmenta za ideju obnove valja pravilno označiti kao proto-cionizam. Iako bismo trebali biti oprezni pri čitanju savremene ideologije i ovog fenomena iz 19. stoljeća, on je ipak imao sve elemente koji bi ove ideje pretvorili u buduće opravdanje za brisanje i uskraćivanje osnovnih prava autohtonog palestinskog stanovništva. Naravno, postojale su crkve i svećenici koji su se identificirali s lokalnim Palestincima. Među njima je bio istaknut George Francis Popham Blyth, svećenik engleske crkve koji je, zajedno s nekim visokopozicioniranim anglikanskim kolegama, razvio snažne simpatije prema palestinskim težnjama i pravima. Godine 1887, Blyth je osnovao koledž St. George, koji je danas vjerovatno još uvijek jedna od najboljih srednjih škola u Istočnom Jerusalemu (koju pohađaju djeca lokalne elite, koja će igrati ključnu ulogu u palestinskoj politici u prvoj polovini 20. stoljeća). Moć su, međutim, imali oni koji su podržavali jevrejsku stvar, da bi kasnije postala cionistička.

Prvi britanski konzulat u Jerusalemu otvoren je 1838. U svom kratkom tekstu bilo je neformalno ohrabrivanje Jevreja da dođu u Palestinu, obećanje da će ih štititi, a u nekim slučajevima i pokušaj njihovog preobraćenja na kršćanstvo. Najpoznatiji od prvih konzula bio je James Finn (1806-1872), čiji je karakter i direktan pristup onemogućio da se od lokalnih Palestinaca sakriju implikacije ovog kratkog izvještaja. Otvoreno je pisao, i vjerovatno je to prvi uradio, o vezi između povratka Jevreja u Palestinu i mogućeg raseljavanja Palestinaca kao posljedice toga. Ova veza bit će u središtu kolonijalnog projekta cionističkih doseljenika u stoljeću koje je uslijedilo.

Finn je bio stacioniran u Jerusalemu između 1845. i 1863. Kasniji izraelski historičari su ga pohvalili jer je pomagao Jevrejima da se nasele u zemlji svojih predaka, a njegovi memoari prevedeni su na hebrejski. On nije jedina historijska ličnost koja se pojavila u panteonu jedne i na stubu srama druge nacije. Finn je prezirao islam u cjelini, a posebno uglednike Jerusalema. Nikad nije naučio arapski i komunicirao je putem prevodioca, ne čineći bilo šta da izgladi svoj odnos s lokalnim palestinskim stanovništvom.

Finn je potpomognut otvaranjem Anglikanske biskupije u Jerusalemu 1841. godine, na čijem je čelu bio Michael Solomon Alexander (preobraćenik s judaizma), kao i inauguracijom Kristove crkve, prve anglikanske crkve, u blizini kapije Jaffa, u Jerusalemu, 1843. godine.

Iako su kasnije ove institucije razvile snažan afinitet prema palestinskom pravu na samoopredjeljenje, u to vrijeme podržavale su Finnove proto-cionističke težnje. Finn je radio više nego bilo koji drugi Evropljanin na uspostavljanju stalnog zapadnog prisustva u Jerusalemu, organizirajući kupovinu zemljišta i nekretnina za misionare, trgovinske interese i vladina tijela.

Važna karika koja povezuje ove rane, uglavnom britanske, kršćanske cionističke veze s cionizmom bio je njemački crkveni pijetistički pokret (kasnije poznat kao Crkvenjaci), aktivan u Palestini od 1860-ih do izbijanja Prvog svjetskog rata. Luteranski pokret u Njemačkoj koji se proširio po cijelome svijetu, uključujući i Sjevernu Ameriku (gdje se njegov utjecaj na kolonijalizam ranih doseljenika osjeća do danas). Njegovo interesovanje za Palestinu razvilo se oko 1860-ih. Dvojica njemačkih svećenika, Christoph Hoffman i Georg David Hardegg, osnovali su 1861. Crkveno društvo. Imali su snažne veze s pijetističkim pokretom u Vurtembergu, u Njemačkoj, ali su razvili vlastite ideje o tome kako najbolje promovirati svoju verziju kršćanstva. Za njih je obnova jevrejskog hrama u Jerusalemu bila suštinski korak u božanskom naumu otkupljenja i oslobođenja. Što je još važnije, bili su uvjereni da će, ako se sami nastane u Palestini, ubrzati drugi Mesijin dolazak. Iako nisu svi u odgovarajućim crkvama i nacionalnim organizacijama pozdravili njihov poseban način pretvaranja pijetizma u doseljenički kolonijalizam u Palestini, ugledni članovi pruskog dvora i nekoliko anglikanskih teologa u Britaniji s oduševljenjem su podržavali njihovu dogmu.

Kako je pokret crkvenjaka postajao sve istaknutiji, naišao je na proganjanje od strane većine uspostavljenih crkava u Njemačkoj. Međutim, svoje ideje su pretočili u praktičniju fazu i nastanili se u Palestini － usput se boreći međusobno, kao i stječući nove članove. Osnovali su svoju prvu koloniju na planini Karmel u Haifi 1866. godine i proširili se na druge dijelove zemlje. Zagrijavanje odnosa između Kajzera Wilhelma II i sultana na samom kraju 19. stoljeća, dodatno je unaprijedio njihov projekat naseljavanja. Crkvenjaci su ostali u Palestini pod britanskim mandatom do 1948. godine, nakon čega ih je protjerala nova jevrejska država.

Kolonije i metode naseljavanja crkvenjaka oponašali su rani cionisti. Dok je njemački historičar Alexander Scholch opisao nastojanja crkvenjaka u kolonizaciji kao “Tihi krstaški rat”, prve cionističke kolonije osnovane od 1882. pa nadalje, bile su sve samo ne tihe. U vremenu kad su se crkvenjaci širili Palestinom, cionizam je već postao značajan politički pokret u Evropi. Cionizam je ukratko bio pokret koji je tvrdio da će se problemi Jevreja u Evropi riješiti kolonizacijom Palestine i stvaranjem jevrejske države. Ove ideje nastale su 1860-ih na nekoliko mjesta u Evropi, inspirisane prosvjetiteljstvom, “proljećem nacija” 1848, a kasnije i socijalizmom. Cionizam se iz intelektualne i kulturne vježbe pretvorio u politički projekat kroz vizije Theodora Herzla, kao odgovor na izuzetno podao talas antijevrejskog progona u Rusiji krajem 1870-ih i početkom 1880-ih, i na uspon antisemitskog nacionalizma u Zapadnoj Evropi (gdje je zloglasno suđenje Dreyfusu otkrilo koliko je antisemitizam duboko ukorijenjen u francuskom i njemačkom društvu).

Herzlovim naporima i naporima jevrejskih vođa istomišljenika, cionizam je postao međunarodno priznat pokret. U početku nezavisni, grupa istočnoevropskih Jevreja razvila je slične predstave o rješenju jevrejskog pitanja u Evropi, i nisu čekali međunarodno priznanje. U Palestinu su se počeli naseljavati 1882. godine, nakon što su pripremili teren radeći u komunama u svojim matičnim zemljama. U cionističkom žargonu nazivaju se Prva Aliya － prvi talas doseljavanja cionista koji je trajao do 1904. godine. Drugi talas (1905-1914) bio je drugačiji, jer je uglavnom uključivao frustrirane komuniste i socijaliste koji su sad na cionizam gledali ne samo kao na rješenje jevrejskog problema, već i kao predvodnike komunizma i socijalizma kroz kolektivno naseljavanje u Palestini. U oba talasa, međutim, većina se radije nastanila u palestinskim gradovima, s tim da je samo manji broj pokušao obrađivati zemlju koju su kupili od Palestinaca i odsutnih arapskih zemljoposjednika. Isprva su se oslanjali na pomoć jevrejskih industrijalaca iz Evrope, tek kasnije su posegnuli za stvaranjem nezavisne ekonomske egzistencije.

Dok se cionistička veza s Njemačkom na kraju dana pokazala beznačajnom, ona s Britanijom postala je ključna. Zaista, cionističkom pokretu bila je potrebna snažna podrška jer su stanovnici Palestine počeli uviđati da ovaj oblik imigracije ne sluti na dobro njihovoj budućnosti u zemlji. Lokalni lideri smatrali su da bi to imalo vrlo negativan efekat na njihovo društvo. Jedna od takvih figura bio je jerusalemski muftija Tahir al-Hussayni II, koji je jevrejsku imigraciju u Jerusalem povezao s evropskim ispitivanjem muslimanske svetosti grada. Neki od njegovih starješina već su primijetili da je ideja Jamesa Finna bila da dolazak Jevreja poveže s vraćanjem krstaške slave. Nije ni čudo što je muftija poveo otpor protiv imigracije, s posebnim naglaskom na potrebi da se uzdrže od prodaje zemlje takvim projektima. Shvatio je da posjedovanje zemlje ključno za opstanak, jer imigracija bez naseljavanja bit će kao prolazno hodočašće.

Tako se, na više načina, strateški imperijalni impuls Britanije da iskoristi jevrejski povratak u Palestinu kao sredstvo za povećanje umiješanosti Londona u “Svetu zemlju” poklopilo s pojavom novih kulturnih i intelektualnih vizija cionizma u Evropi. I za kršćane i za Jevreje kolonizacija Palestine je stoga viđena kao čin povratka i iskupljenja. Podudarnost ova dva impulsa proizvela je snažan savez koji je antisemitsku i hiljadugodišnju ideju o prebacivanju Jevreja iz Evrope u Palestinu pretvorio u pravi projekat naseljavanja na račun domaćeg naroda u Palestini. Ovaj savez postao je poznat javnosti objavljivanjem Balfourove deklaracije 2. novembra 1917. godine － pisma britanskog ministra vanjskih poslova vođama anglo-jevrejske zajednice u kojem je, u stvari, obećao punu podršku u stvaranju jevrejske domovine u Palestini.

Zahvaljujući pristupačnosti i efikasnoj strukturi britanskih arhiva, danas smo blagoslovljeni mnogim odličnim naučnim radovima koji istražuju pozadinu deklaracije. Ipak, među najboljima među njima nalazi se esej Mayera Vertea s Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu iz 1970. On je posebno ukazao kako su britanski zvaničnici pogrešno tvrdili da jevrejski članovi u boljševičkom pokretu imaju slične aspiracije s cionistima, stoga bi, procionistička deklaracija otvorila put dobrim odnosima s novom političkom moći u Rusiji. Ono što je još važnije bila je pretpostavka tih kreatora politike da će ovakav gest pozdraviti američki Jevreji, za koje su Britanci smatrali da imaju veliki utjecaj u Vašingtonu. Postojala je i mješavina milenarizma i islamofobije: David Lloyd George, tadašnji premijer i pobožni kršćanin, zalagao se za povratak Jevreja na vjerskoj osnovi, a strateški su i on i njegove kolege više voljeli jevrejsku koloniju nego muslimansku, nakon što su vidjeli Palestince u Svetoj zemlji.

U skorije vrijeme, imali smo pristup još sveobuhvatnijoj analizi, napisanoj 1939. godine, ali izgubljenoj dugi niz godina, prije nego što se ponovo pojavila 2013. Ona je djelo britanskog novinara, J.M.N. Jeffriesya, Palestine: The Reality (Palestina: Stvarnost), koje je napisano na više od 700 stranica koje objašnjavaju šta se krije iza Balfourove deklaracije. Otkriva, kroz Jeffriesove lične veze i pristup širokom spektru dokumenata koji više ne postoje, upravo ko je u britanskom uredu, vojsci i vladi radio za deklaraciju i zašto. Čini se da su procionistički kršćani u njegovoj priči bili daleko sretniji od samih cionista idejom o britanskom sponzorstvu procesa kolonizacije Palestine.

Zaključak svih dosadašnjih istraživanja o deklaraciji je da su različiti donosioci odluka u Britaniji vidjeli ideju o jevrejskoj domovini u Palestini kao podudarnost s britanskim strateškim interesima na tom području. Nakon što je Britanija okupirala Palestinu, ovaj savez je dozvolio Jevrejima da izgrade infrastrukturu za jevrejsku državu pod britanskim pokroviteljstvom, pod zaštitom vladinih bajoneta Njegovog Visočanstva.

Ali, Palestinu nije bilo lahko zauzeti. Britanska kampanja protiv Turaka trajala je skoro čitavu 1917. godinu. Počela je dobro, britanske snage su ušle kroz Sinajsko poluostrvo, ali im se ispriječio rovovski rat između Pojasa Gaze i Beršebe. Kad je ovaj zastoj prekinut, stvari su postale lakše － u stvari, Jerusalem se predao bez borbe. Vojna okupacija koja je uslijedila donijela je sva tri diskretna procesa － pojavu cionizma, protestantskog milenarizma i britanskog imperijalizma － na palestinske obale, kao snažan spoj ideologija koje su uništile zemlju i njen narod u narednih trideset godina.

Ima onih koji bi htjeli da se zapitaju da li su Jevreji koji su se doselili u Palestinu kao cionisti poslije 1918. godine zaista potomci Jevreja koje je Rim prognao prije 2.000 godina. Počelo je popularnim sumnjama koje je postavio Arthur Koestler (1905-1983), koji je 1967. napisao The Thirtheenth Tribe (Trinaesto pleme) u kojoj je iznio teoriju da su jevrejski doseljenici poticali od Hazara, turske nacije s Kavkaza koja se preobratila na judaizam u 8. stoljeću i kasnije bila primorana da se preseli zapadnije. Izraelski naučnici su od tada pokušavali da dokažu da postoji genetska veza između Jevreja iz rimske Palestine i onih iz današnjeg Izraela. Ipak, rasprava i danas traje.

Ozbiljnija analiza došla je od biblijskih naučnika koji nisu bili pod utjecajem cionizma, kao što su Keith Whitelam, Thomas Thompson i izraelski učenjak, Israel Finkelstein, a sva trojica odbacuju Bibliju kao činjenični prikaz od bilo kakvog značaja. Whitelam i Thompson također sumnjaju u postojanje bilo čega poput nacije u biblijskim vremenima i, poput drugih, kritikuju ono što oni nazivaju “izumom modernog Izraela”, kao djelo procionističkih kršćanskih teologa. Posljednja i najnovija dekonstrukcija ove ideje došla je u dvije knjige Shlomo Sanda, The Invention of the Jewish People i The Invention of the Land of Israel. Poštujem i uvažavam ovaj naučni napor. Politički, međutim, mislim da je to manje značajno od teze koja negira postojanje Palestinaca (iako je to dopuna te teze). Narod ima pravo na samoopredjeljenje, kao što su to učinili mnogi nacionalni pokreti u trenutku svog nastanka. Ali, problem postaje akutan ako priča o genezi vodi do političkih projekata poput genocida, etničkog čišćenja i ugnjetavanja.

U konkretnom slučaju, za tvrdnje cionizma iz 19. stoljeća, nebitna je historijska tačnost tih tvrdnji. Nije važno da li su sadašnji Jevreji u Izraelu autentični potomci onih koji su živjeli u rimsko doba, već državno izraelsko insistiranje da predstavlja sve Jevreje u svijetu i da sve što radi, radi zbog njih i u njihovo ime. Do 1967. godine ova tvrdnja bila je od velike pomoći državi Izrael. Jevreji širom svijeta, posebno u Sjedinjenim Državama, postali su njihove glavne pristalice kad god se njihova politika dovela u pitanje. U mnogim aspektima, isti je slučaj i danas u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i tamo, kao i u drugim jevrejskim zajednicama, ova jasna povezanost danas je dovedena u pitanje.

Cionizam je, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, izvorno manjinsko mišljenje među Jevrejima. Iznoseći argument da su Jevreji nacija koja pripada Palestini i da im se zbog toga treba pomoći da se vrate u nju, morali su se osloniti na britanske zvaničnike, a kasnije i na vojnu moć. Čini se da Jevreji i svijet, uopće nisu bili uvjereni da su Jevreji narod bez zemlje. Shaftesburyju, Finnu, Balfouru i Lloyd Georgeu svidjela se ideja, jer je pomogla Britaniji da nogom kroči u Palestinu. Ovo je postalo beznačajno nakon što su Britanci silom zauzeli Palestinu, a zatim su morali s novog polazišta odlučiti da li je zemlja jevrejska ili palestinska － pitanje na koje nikad nisu mogli pravilno odgovoriti, pa su morali drugima prepustiti da ga riješe nakon trideset godina frustrirajuće vladavine.

Odlomak iz knjige: Ilan Pappe, Deset mitova o Izraelu