»IN MEMORIAM« – Dr. Ahmed Smajlović (1938-1988)

Sutra, 11. agusta 2018. godine navršava se 30 godina od smrti dr. Ahmeda Smajlovića, velikog bošnjačkog alima, predavača na ITF-u, vjersko-kulturnog djelatnika, koji je po povratku sa studija iz Kaira godinama bio šef kabineta reis-ul-uleme Sulejmana ef. Kemure, a zatim i predsjednik Starješinstva Islamske zajednice za područje BiH, Hrvatske i Slovenije. Na Islamskom teološkom fakultetu (današnji FIN) predavao je akaid i islamsku filozofiju sve do svoje smrti, a također, nosi velike zasluge zajedno sa rahmetli Huseinom Đozom za njegovo osnivanje. 1. decembra 1978. godine osnovao je Islamsku misao i nekoliko godina bio njen urednik, a članke je objavljivao sve do svoje smrti. Posljednji njegov rad (prijevod) Kitab et-tevhid – Rasprava o vjerovanju u Božiju jedinost (Ibn Taymiyye) objavljen je 2-3 mjeseca prije preseljenja. S obzirom da su muslimani Balkana u vrijeme komunizma uveliko oskudijevali s vjerskom literaturom., dr. Ahmed Smajlović je uz pomoć arapskih donacija, tadašnju štampariju Islamske zajednice – El-Kalem, opremio najsavremenijim mašinama za štampu i pokrenuo proces prevođenja i štampe raznih djela sa arapskog, engleskog i francuskog. U to doba, ovakav potez dr. Smajlovića bio je revolucionaran, a cijenu toga i svog predanog rada za islam i Bošnjake platio je nekoliko godina kasnije u montiranom procesu koji je protiv njega vođen, a kojem je kumovao sam tadašnji reis-ul-ulema Naim ef. Hadžiabdić. Jedna od bestijalnosti za koje je optužen bila je i optužba da je pronevjerio 22.000 dolara za prevođenje svoje doktorske disertacije na arapski jezik, što je običan nonsens, jer je doktorska disertacija rađena na arapskom jeziku i nije bilo potrebe za njenim prevođenjem. O zakulisnim radnjama komunista i izdajnika iz redova muslimana možete pročitati OVDJE. Njegovim nesebičnim trudom i zalaganjem izgrađena je džamija u Zagrebu, a gimnazija u Zagrebu nosi njegovo ime, također, bio je prvi čovjek koji je krajem 70-ih Bošnjake u dijaspori počeo da organizira u džemate i povezuje sa IZ u Jugoslaviji.

Dr. Ahmed Smajlović preselio je 11. augusta 1988. godine, iza njega je ostala supruga, djece nisu imali. Kao naslijeđe svom narodu ostavio je 52 rada (prijevoda, a pisao je na bosanskom, arapskom i engleskom), nekoliko prijevoda manje obimnih djela s arapskog jezika, kao i briljantni prijevodi romana Derviš i smrt Meše Selimovića (zajednički prijevod s Egipćaninom dr. Husejnom Abdullatifom) i prijevod balade Hasanaginice svakako da plijene pažnju. Njegova doktorska disertacija Filozofija orijentalistike i njen utjecaj na suvremenu arapsku književnost prevedena je i štampana na bosanskom jeziku 2013. godine. Pri izradi doktorske disertacije dr. Ahmed Smajlović koristio je preko 600 bibliografskih jedinica, što govori o kakvom pothvatu je riječ. (Resul Mehmedović)

Reci koji slijede su odlomci iz djela Bilala Hasanovića, 40 godina islamske misli (autobiografski zapis), objavljenog u Sarajevu 2016.

DR. AHMED SMAJLOVIĆ (1938-1988)

“Početkom 1975. god. na ahiret je preselio reisul-ulema Sulejman ef. Kemura. Njega je odlukom Sabora IZ Jugoslavije na tom položaju zamijenio dotadašnji predsjednik Starješinstva Islamske Zajednice BiH Naim ef. Hadžiabdić. Na čelo Starješinstva Islamske zajednice BiH kojem su pripadale IZ Hrvatske i Slovenije, tada je odlukom Vrhovnog sabora IZ, postavljen mladi i izuzetno obrazovani teolog dr. Ahmed Smajlović (1938), kojem je to bila prva zvanična dužnost u Islamskoj zajednici, ako se izuzme kraće vrijeme na dužnosti šefa kabineta reisul-uleme Kemure. Dr. Smajlović je, dolazeći na čelo Islamske zajednice BiH, Hravatske i Slovenije, želio postepeno da osvježi rad pojedinih službi, dovodeći u njih, uglavnom, mlađe kadrove. U tom smislu prvo je reorganizovao izdavačku djelatnost, koja je za relativno kratko vrijeme postigla više nego u prethodnih nekoliko decenija. Njegov osobni angažman u toj oblasti ostao je skoro neprevaziđen. Skoro da nije bilo broja Glasnika IZ, Preporoda ili Islamske misli (koju je on dolaskom na čelo IZ pokrenuo), a da se nisu našli njegovi članci, prijevodi, prikazi i polemike. On je svojim entuzijazmom, intelektualnom energijom,visokim retoričkim darom i moralnim autoritetom, uspio značajno Muslimanima Bosne i Hercegovine, pa i šire, vratiti pouzdanje u njihovu povijest, kulturu i tradiciju, najavljujući nova vremena i nove iskorake u predstojećim društvenim tokovima.

Islamski teološki fakultet

Islamska zajednica u Jugoslaviji je u septembru 1977. god. uspješno realizovala dugo zagovaranu ideju osnivanja Islamskog teološkog fakultet u Sarajevu. Tih dana Sarajevo je bio kulturni centar cijelog islamskog svijeta. Na otvaranje Fakulteta pozvni su predstavnici većine islamskih zemalja, kao i mnoge druge ličnosti iz vjerskog, političkog, kulturnog i javnog života Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Beogradski muftija Hamdi ef. Jusufspahić i ja, bili smo zaduženi za doček gostiju i delegacija na Beogradskom aerodromu i njihov ispraćaj u Sarajevo. Među 21 delegacijom iz islamskih zemalja, koje su bile predvođene ministrima za vjerska pitanja, direktorima vakufskih direkcija i vrhovnim muftijama, najbrojnija delegacija bila je Râbite (Svjetske islamske lige) iz Rijada, Saudijska Arabija, koju je predvodio njen generalni sekretar, Safvet Sekâ Emîni, a brojala je 23 člana. Među delegacijama je posebno bila zapažena delegacija Islamske zajednice Republike Turske, koju je predvodioreisul-ulema Turske, Sulejman Ateš. To je bila prva zvanična posjeta muslimanima Jugoslavije nakon povlačenja Turske uprave iz Bosne i Hercegovine odlukom Berlinskog kongresa 1878. god. nakon punih sto godina. Tim povodom ambasador Republike Turske u Beogradu sa suprugom priredio je u svojoj rezidenciji svečanu večeru kojoj smo, pored reisul-uleme Turske i njegove supruge, prisustvovali muftija Jusufspahić i ja. U tom uskom krugu prijatelja bilo je govora o raznim temama i pitanjima. U jednom momentu muftija Jusufspahić je u (polu) šaljivom tonu rekao, aludirajući na ponovni dolazak zvanične turske delegacije nakon stogodišnjeg odlaska Osmanlija iz ovih krajeva, kako je ovo „yeni feth“ (novo osvajanje), na što je turski ambasador, smiješeći se, gestikulacijom stavio do znanja da i zidovi ovdje „imaju uši“. Fakultet je vrlo svečano otvoren. Takav skup i nivo organizacije Islamske zajednice do tada nije zabilježen. Nema sumnje da je za sve to najveće zasluge imao predsjednik Starješinstva IZ BiH, dr. Ahmed Smajlović.

Odlazak dr. Ahmeda Smajlovića

Augusta 1988. na ahiret je relativno mlad, u pedesetoj godini života, preselio dr. Ahmed Smajlović, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih alima. Spletom okolnosti 1985. god. Vrhovno Starješinstvo IZ Jugoslavije razriješilo je dr. Smajlovića dužnosti predsjednika Starješinstva IZ BiH, nakon čega je on nastavio dalje obavljati jedino dužnost profesora na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, na kojem je od osnutka (1977) predavao predmete Akaid i Islamsku filozofiju. Bilo je, zaista, tužno gledati po strani dr. Smajlovića na svečanom otvaranju novosagrađene džamije u Zagrebu (1987), a bjelodano je poznato da je on bio najzaslužniji funkcioner Islamske zajednice što se vjerski objekat takvih razmjera i sadržaja napravio toga vremena u Zagrebu. Takvi smo mi, nažalost; kad smo na funkciji značimo nešto, bez funkcije smo ništa! A bio je red da mu se oda priznanje i zahvali. To je najmanje što se moglo učiniti…Tako bi, bar, trebali da postupe oni koji se zaklinju Allahom! Kažu da je poznati alim i muderris Gazi Husrev-begove medrese, Ahmed ef. Burek (1876-1948), imao običaj ponekada, vjerovatno u afektu, reći: „Znam ja nas, j…m ja nas!“ Njega je na dužnosti predsjednika Starješinstva IZ BiH (1985), po odluci Vrhovnog Sabora IZ, zamijenio Ferhat ef. Šeta, dotadašnji direktor Gazi Husrevbegove medrese. Dr. Ahmed Smajlović će ostati upamćen po nenadmašnoj energiji i dinamici koju je unio u Islamsku zajednicu i kao jedan od glavnih protagonista otvaranja Ženskog odjeljenja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, u saradnji sa Rijasetom IZ BiH, organizovao je 23. 12. 2008. god. omaž (sjećanje) na kojem su svoja izlaganja podnijeli njegovi bliski saradnici, prijatelji i studenti. Ta izlaganja su objavljena u trinaestom broju Zbornika, časopisa FIN-a, koji je u cijelosti posvećen dr. Ahmedu Smajloviću. Podsjetit ću ovdje na jedan insert u izlaganju prof. Mahmuta Karalića, našeg istaknutog muhaddisa i izvrsnog prevodioca najpoznatijih hadiskih zbirki (Kutubu sitte), u kojem on govori o dr. Smajloviću kao alimu koji je bio cijenjen u visokim krugovima islamske uleme. „Bio sam redovni student Islamskog univerziteta u el-Medini el-Munevveri u Saudijskoj Arabiji, kada je na njemu 1976. god. organiziran Prvi kongres o islamskoj da’vi i edukaciji da’ija. Pokrovitelj tog kongresa bio je Islamski univerzitet u Medini. Bio je to impozantan naučni skup. Na njemu su uzeli učešća svi u to vrijeme najveći islamski alimi i mislioci svijeta, poput šejha Abdul-Aziza bin Baza, šejha Nasruddina el- Albanija, Muhammeda Kutba, Muhammeda el-Gazalija, Ebul-A’la el- Mevdudija, šejha Hasana en-Nedevija i dr. Kongresom je rukovodio šejh Abdul-Aziz bin Baz, rektor Islamskog univerziteta u Medini, koji će kasnije postati vrhovni muftija Saudijske Arabije. Šejh Abdul-Aziz b. Baz bio je izuzetna ličnost i jedan od najvećih islamskih moralnih autoriteta svijeta toga vremena. On je bio takva ličnost da nije nikada nikome prešutio na nečemu što je netačno i pogrešno izgovoreno, pa makar se radilo samo o gramatičkoj grešci. O kakvoj se ličnosti radi govori i podatak da je on javno pred svijetom reagovao na gramatičku grešku koju je saudijski kralj Fejsal učinio tokom svoga izlaganja. Pred njim su mogli govoriti samo istinski autoriteti i alimi koji su bili sigurni u sebe. Pored aktivnog učešća prof. dr. Ahmeda Smajlovića u radu kongresnih komisija, jednog dana najaviše da će on i na plenumu uzeti učešća u diskusiji. Kad je došao taj dan, prof. dr. Ahmed Smajlović je u prepunom amfiteatru Islamskog univerziteta u Medini, u kome su, pored učesnika kongresa i uleme, bili prisutni i studenti, bez ikakvog koncepta, govorio punih 20 minuta. Sve vrijeme dok je on govorio čistim književnim arapskim jezikom, šejh Abdul-Aziz b. Baz, koji je sjedio pored njega, tiho je uzvikivao: Bârekellâhu fîke jâ dr. Ahmed Smajlović, bârekellâhu fîke jâ dr. Ahmed Smajlović! (Allah te blagoslovio, dr. Ahmede Smajloviću…!). Svi prisutni su bili oduševljeni. Posebno su njegovim nastupom bili oduševljeni studenti Univerziteta koji su u pismenoj formi tražili od rektora Univerziteta da im prof. dr. Ahmed Smajlović održi nekoliko predavanja. Ono što je mene posebno oduševilo je činjenica da je on svojim govorom zasjenio sve prisutne alime i mislioce, poput Ebul-’Ala el- Mevdudija, Hasana en-Nedevija, Muhammeda Kutba, Muhammeda al-Gazalija i dr. Studenti su između njih svih od rektora Univerziteta tražili isključivo njega da im održi nekoliko predavanja. Ovo ističem zbog toga ne bi li se Uzvišeni Allah smilovao da shvate i oni koji neće da shvate o kakvom se kapacitetu, alimu i misliocu radilo“.

Pisma Hrvatskoj i BiH TV

Možda bi bilo interesantno spomenuti jedan primjer kako se režim ponašao kada su u pitanju bili njegovi ljudi, odnosno u ovom slučaju književni i filmski „stvaraoci“, na jednoj strani i predstavnici Islamske zajednice, na drugoj. Naime, početkom osamdesetih godina Televizija BiH je duže vrijeme emitovala u nastavcima dramu Derviša Sušića „Tale“. I moglo se primijetiti da je bila relativno popularna u narodu. U jednom nastavku te serije, koji sam i ja gledao, glavni „junak“ drame Tale (zapravo gumac Miralem Zupčević) u jednom dijalogu sa svojom partnerkom (čijeg se imena ne sjećam) izveo je jednu bestidnu scenu koja je, vjerujem, duboko povrijedila osjećaje većine muslimana. Naime, u jednom emotivnom trenutku dotična glumica se obraća Taletu i kaže mu da je on „kao hazreti Fatima“, a on se baca na nju s uzvikom: „Ja ću tebi pokazati ko je hazreti Fatima!“… Poruka je bila jasna; trebalo je muslimanskoj (i drugoj) javnosti predstaviti „i drugu stranu“ kćerke Božijeg Poslanika, a.s. Prekinuo sam dalje gledanje i odmah ujutro, s obzirom da je predsjednik Starješinstva, dr. Smajlović, bio odsutan, u inostranstvu, nazvao režisera te emisije, Miodraga Žalicu i, predstavivši se, upitao ga da li mu je poznato ko je bila hazreti Fatima? Da li je svjestan da je time povrijedio ne samo muslimane Bosne i Heregovine, nego i cijelog svijeta, njih više od milijarde…? Bilo je oko toga duže polemike pa i oštrih tonova. Žalica se na kraju, ipak, učtivo izvinuo, tvrdeći da mu je žao ako je to imalo negativan efekat na muslimansku publiku. Tvrdio je da je u samom djelu „Tale“ bilo i drugih izazovnih scena koje je on „isčistio“. Rekao sam mu da će Starješinstvo Televiziji BiH u vezi s tim dostaviti i zvaničan pismeni stav, koji se neće mnogo razlikovati od iznesenog i tražiti da se izvinu vjernicima zbog ove uvrede. Ovo smo, zapravo, bazirali na primjeru Hrvatske televizije, koja je kratko vrijeme prije toga, također, emitovala jednu emisiju, u kojoj je gost te emisije, koju je uređivao i vodio u to vrijeme popularni Saša Zalepugin, govoreći o Muhammedu, a. s. ustvrdio „kako je on bio epileptičar“. Vrlo promptno smo dopisom Televiziji Hrvatske reagovali na tu blasfemiju i zatražili da se gledaocima izvinu. I, zaista, već u narednom terminu, urednik emisije Zalepugin se javno izvinuo svima koji su time bili povrijeđeni, ističući da je emisija „išla“ uživo i da oni tu ništa nisu mogli učiniti, obećavajući da se tako nešto ubuduće neće ponoviti. Nadali smo se da će se i naša, Bosanska televizija, poput Hrvatske, izvinuti građanima-vjernicima, kao što je to pravilo svih ozbiljnih televizijskih kuća u svijetu, ali nije bilo tako. Nakon povratka predsjednika Smajlovića s puta, upoznao sam ga s tim slučajem i on je zatražio da sastavim dopis. Nakon čitanja koncepta, sjećam se da je na nekim mjestima upotrijebio čak i oštrije izraze, dodavši na kraju da će se Starješinstvo, u suprotnom (ako se ne izvinu), obratiti i Međunarodnom sudu. BH TV, međutim, ne samo da se nije izvinula, nego je dopis proslijedila svim relevantnim političkim i bezbjednosnim faktorima Republike. Nisu, međutim, u medijima, u vezi s tim, po običaju, vodili nikakvu političku kampanju, ali smo kod predsjednika Smajlovića imali priliku da primijetimo neraspoloženje i bukvalno zakrvavljene oči, što je nama, njegovim najbližim saradnicima, bio znak da je tih dana imao težak dijalog sa predstavnicima SDB-a. On nam o tome nije ništa govorio. Preko jedne nezvaniče linije saznali smo da je na dr. Smajlovića vršen veliki pritisak da se odrekne navoda u tom pismu i da izjavi kako je njegov potpis falsifikovan od strane nekih ljudi u Starješinstvu, jer bi to, u suprotnom, moglo po njega imati vrlo negativne reperkusije, što je dr. Smajlović odbio.”

Kako je nakon toga skončao dr. Ahmed Smajlović i kakve komunističke golgote je prošao, možete pročitati u kazivanju dr. Halila Mehtića – OVDJE.