Istina o 6. januaru i kako dalje

Sudeći prema ljevičarskom propagandnom narativu koji možete pročitati u New York Times, Washington Post, CNN i sličnim medijima, nasilje u Kongresu koje se dogodilo 6. januara bilo je kulminacija niza sramotnih poreza predsjednika Donalda Trumpa. Kada je izgubio novembarske izbore od Josepha Bidena, nije mogao prihvatiti poraz. Nastavio je iznositi besmislene tvrdnje da je on zapravo dobio izbore i optuživati Bidenove pristalice za korištenje lažnih glasačkih listića i namještene glasačke aparate koji su dodavali glasove Bidenu. Nizao je formalne optužbe kako bi preokrenuo rezultate izbora, ali ih je sud sve odbacio. Mislio je da još uvijek ima šansu 6. januara kada se elektorski glasovi zvanično broje u Kongresu. Želio je da potpredsjednik Mike Pence prekrši Ustav. Iako je Penceova uloga čisto ceremonijalna u smislu predsjedavanja zajedničkom sjednicom, on je želio da Pence ne prihvati elektore koji su se protivili Trumpu ili da ih bar pošalje nazad u savezne države na ponovno potvrđivanje. Pence je odbio prekršiti Ustav. Kada je Trump za to saznao, bio je toliko bijesan da je pozvao jedan dio demonstranata da nasilno uđu u zgradu Kongresa i prekinu sjednicu. Zbog njega je nekoliko ljudi ubijeno. On je očajni gubitnik koji bi momentalno trebao biti uklonjen iz ureda i poslan u zatvor zbog pobune.

Svaka riječ ovog narativa je pogrešna. Uzmimo jednu stvar iz hronološkog reda, jer je ona privukla tako mnogo pažnje. Navedeno je da je Trump bio ljut na Pencea jer je Pence odbio prekršiti Ustav. Zapravo, to što je Trump tražio od Pencea je sasvim legitimno. John Yoo i Robeert Delahunty su prošlog oktobra u časopisu American Mind istakli sljedeće:

Smatramo da uloga potpredsjednika nije samo ceremonijalna u smislu otvaranja glasačkih listića i predavanja istih (kome?) na prebrojavanje. Iako 12. amandman opisuje brojanje kao pasivno glasanje, čini se da jezik (kako je on napisan) predviđa jedinstven, kontinuiran proces u kojem potpredsjednik i otvara i broji glasove.

Provjera grešaka ili prevara u prebrojavanju ogleda se u tome da se aktivnosti potpredsjednika obavljaju javno, “u prisustvu” Kongresa. I ako je brojanje elektorskih glasova odgovornost potpredsjednika, onda je i odgovornost za prosuđivanje valjanosti tih glasova također njegova.

Ako je to tumačenje tačno, onda je Akt o brojanju elektorskih glasova neustavan. Kongres ne može koristiti zakonodavnu vlast da diktira kako će bilo koja pojedina grana vlasti obavljati svoje zasebne zadatke: Kongres ne može propisati kako će budući sazivi Senata postupati u slučajevima eventualnog opoziva, na primjer. Slično tome, smatramo da je bolje tumačenje da bi potpredsjednik Pence odlučio između suprotstavljenih grupa elektora koje su izabrali državni zakonodavci i guverneri, ili odlučio da li će brojati glasove koji su predmet spora.

Yoo je kontroverzna ličnost, ali nema sumnje da je stručnjak za ustavno pravo.

Pa, možete reći, kakvo je pravo imao Trump da se okomi na Pencea samo zato što Pence nije dijelio njegovo razumijevanje Ustava? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan? Pence je uvjerio Trumpa da je prihvatio njegove tvrdnje o postojanju neregularnosti pri glasanju. On je to rekao na skupu u Džordžiji 4. januara, samo dva dana uoči brojanja, da će slučaj o širokoj izbornoj prevari biti predstavljen američkom narodu kada se Kongres sastane kako bi potvrdio Bidenovu pobjedu nad Trumpom.

„Svi imamo sumnje u vezi posljednjih izbora. Dijelim zabrinutost miliona Amerikanaca o neregularnostima pri glasanju,“ rekao je Pence na skupu u Milneru, Džordžiji, održanom u znak podrške republikanskim kandidatima Kelly Loeffler i Davidu Perdueu na izborima za senat u toj saveznoj državi.

Pence, koji po zakonu ima dužnost da proglasi pobjednika nakon brojanja elektorskih glasova, po svemu sudeći je ostavio mogućnost da Trump ostane na vlasti i za drugi mandat.

„Dođite ove srijede,“ rekao je, referirajući se na predstojeću potvrdu izbornih rezultata, „imaćemo svoj dan u Kongresu. Saslušaćemo dokaze.“

Izbori su zapravo pokradeni. Lahko je hakovati glasačke aparate, poput onih koje je proizveo Dominion, i promijeniti zbir glasova. Kada ovo kažem, ne pozivam se na izvore koje Ljevica odbacuje kao fantazije i teorije zavjere. Prema priči koju je prošle godine objavio NBC, ti sistemi su dizajnirani da učvrste povjerenje javnosti o načinu kako Amerika glasa: Glasački aparati „nisu povezani na internet.“

Tada aktuelni podsekretar za sajbersigurnost i komunikacije pri Odjeljenju za nacionalnu sigurnost, Jeanette Manfra, izgovorila je ove riječi 2017. godine, svjedočeći pred Kongresom dok je bila odgovorna za sigurnost nacionalnog sistema glasanja.

Mnogi drugi vladini zvaničnici ponavljali su slične stvari posljednjih godina tako da je to opšteprihvaćeno poput evanđelja kod većine Amerikanaca. U pozadini je uvjerenje da ako sistemi nisu povezani na internet, hakerima će biti teže da ih kompromituju.

Međutim, prema mišljenju tima od deset nezavisnih stručnjaka za sajbersigurnost koji su se specijalizovali za glasačke sisteme i izbore, to je precjenjivanje. Iako glasački aparati nisu predviđeni da budu online, veći dio glasačkih sistema u mnogim državama je zapravo završio online, dovodeći time glasačkih proces pod rizik.

„Otkrili smo da je više od 35 glasačkih sistema ostavljeno online i nastavljamo tragati za drugima,“ rekao je Kevin Skoglund, tehnički savjetnik u Koaliciji za odbranu nacionalnih izbora, za NBC News.

„Stalno čujemo od izbornih zvaničnika da glasački aparati nikada nisu bili povezani na internet,“, rekao je. „Ali znamo da to nije tačno. Zato nastavljamo potragu kako bismo otkrili da li su aparati na internetu, a posebno pozadinski sistemi na koje su se glasački aparati u okruzima povezivali kako bi izvijestili o svojim rezultatima.”

 Tri najveće kompanije za proizvodnju glasačkih aparata – Election Systems&Software, Dominion Voting Systems i Hart InterCivic – priznale su da ugrađuju modeme u neke od svojih tabulatora i skenera. Razlog? Kako bi nezvanični rezultati brže bili dostupni javnosti. Ti modemi povezuju se na mobilne mreže, koje su, naravno, povezane na internet.

Trump, stoga, ima svako pravo da bude sumnjičav. Zar nije trebala biti provedena puna istraga od strane priznatih stručnjaka kako bi se utvrdilo da li je zaista bilo izbornih prevara? Ako je Bidenova strana uvjerena da su izbori bili pošteni i časni, zar ne bi trebala dopustiti punu istragu? No, ona to nije željela. I to je samo jedan segment među mnogima, poput onoga o kamionima glasačkih listića u korist Bidena koji su stigli tek nakon što je izgledalo da Trump pobjeđuje i u tačno onom broju koji je Bidenu bio potreban.

Kada pogledamo Trumpove žalbe, jednu važnu činjenicu moramo imati na umu. Kako je Mike Davis primijetio u New Left Review (novembar-decembar 2020, str. 5), „Biden je ostvario tijesnu pobjedu, u nekim državama uz mikroskopsku razliku, koja mu je donijela 306 izbornih glasova, tačno onoliko koliko je Trump imao prije četiri godine. Tek 256.000 glasova razlike u pet ključnih država donijelo mu je 73 elektorska glasa.“ Zato je Trump u pravu: zato što samo male promjene u broju glasova mogu promijeniti konačan ishod i zato što je bilo elemenata očigledne prevare, sveobuhvatna istraga je bila potrebna.

No, neki opet mogu reći, to svejedno ne opravdava Trumpa. Zar nije pozvao ljude na skup kako bi upali u svete prostorije Kongresa? Kao prvo, prostorije Kongresa nisu „svete“. One pripadaju narodu. Kao drugo, Trump nije inicirao nasilje uopšte. On je želio mirne proteste i to je dobio, i pored toga što je nekoliko antifa aktivista upropastilo proteste. Oni su u Washington bili dovezeni ranije.

Prema pisanju American Thinker magazina od 7. januara, događaji od 6. januara su bili shvaćeni kao nešto što može promijeniti igru u potpunosti i dovesti do poziva za aktiviranjem 25. amandmana – zahtjeva za opoziv i uklanjanje predsjednika Trumpa, pokušaja da se diskredituje on, njegove pristalice i konzervativizam uopšte. Ti događaji su skrenuli pažnju sa pitanja legitimnosti izbornih procedura u nekoliko ključnih država i potvrdili glasove elektora u korist Bidena i Harris nešto prije 4 sata ujutro.

Primjenjujući klasično pravno pitanje cui bono (ko ima koristi?), jasno je da su demokrati, antitrampovski establišment-republikanci, ljevičarski mediji i TDS-ovci (Trump derangement syndrome) svi pobjednici.

Uznemirujući video dostupan (za sada) na Twitteru prikazuje kako policija na Kapitolu dopušta demonstrantima da uđu na Kapitol. Drugdje na Kapitolu, policija koja je poslana da drži perimetar nije uspjela zadržati rulju.

Zašto je nacionalni Kapitol ostao toliko ranjiv?

Nakon što su demonstranti ušli unutra, policajac je ubio ženu iz neposredne blizine. Policija i Tajna služba su prekinule sjednicu Kongresa, a ne miroljubivi demonstranti. Kako bi sebi dali opravdanje, infiltrirali su nekoliko antifa agitatora.

Zašto su ovo učinili? Vjerujem da su to učinili iz razloga koji će postati veoma jasan ukoliko se zapitamo šta se dešavala neposredno pred demonstracije? Članovi Kongresa su upravo bili pred otvaranjem rasprave o prigovorima na rezultate izbora u swing državama (državama koje su glasale drugačije nego prethodni put). Američki građani mogli bi sami čuti sve iskaze. To se moralo spriječiti. Zaustavljanjem sjednice za oko šest sati, rasprava je nastavljena kasno naveče 6. januara i rano ujutro 7. januara, kada je samo manji broj ljudi i dalje pratio sjednicu. Osim toga, tada je već sva pažnja bila posvećena protestima, a ne raspravi o eventualnim izbornim prevarama.

Šta sada? Predsjednik Trump ne bi trebao urgirati da svi „stanemo zajedno“. Umjesto toga, trebao bi podržati secesiju. Države i zajednice koje podržavaju Trumpa previše su odvojene od pristalica Biden-Harris i Black Lives Matter pokreta da bi živjeli u ujedinjenoj državi. „Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom?“ (Druga poslanica Korinćanima, 6:14)

Piše: Llewellyn H. Rockwell Jr. (Mises)

S engleskog preveo: Amir Krpić (Dialogos)