Iz posljednjih dana boravka muslimana u Španiji

Interesantan je predmet proučavati posljednje dane boravka muslimana u Španiji i promatrati na kakav se način postupalo sa kulturnim i tolerantnim Arapima Španije. O tome imademo vrlo interesantnih podataka u djelu el-Enuarun-nebevijje fi abai hajrilbenjie od Muhamed b. Abdurrefij el-Eaddmje koji je umro u redžebu 1062. (1642) godine, dakle trideset i pet godina poslije zadnjeg progona muslimana iz Španije. Prema tome, on je očevidac događaja koji su se tada zbivali i učesnik u patnjama koje su muslimani Španije podnosili. Stoga ću ja ovdje prevesti nekoliko odlomaka spomenutog njegova djela. On kaže:

Mnogi od naše braće u ovim afričkim zemljama iz Tunisa i drugih zemalja predbacuju nama šerifima (šerifi su ljudi koji vuku porijeklo od Poslanika, s.a.v.s) iz Španije govoreći: “Odakle da oni budu šerifi, a stanovali su u nevjerničkoj zemlji od toliko stotina godina! Nema niko ko bi to znao i pamtio iz islamskog doba. Oni su se pomiješali sa kršćanima. Ovakve i slične riječi oni izgovaraju, a ja ne želim da o tome duljim, jer volim da i njihovu čast sačuvam kad ih iskreno volim. Ali ću se ovdje osvrnuti na samu stvar: Ja sam bio malehan kada smo došli u ovu zemlju – Bog je islamom okitio! Za islam sam saznao preko svoga merhum oca kada mi je bilo šest godina i još manje. Tada sam išao u kršćansku školu i učio kršćansku vjeru. Kad bih se vratio kući, otac bi me poučavao islam. Tako sam usporedo obje vjere učio. Četiri mi je godine bilo kad su me prisilili da idem u kršćansku školu. Moj je otac nabavio jednu tablicu od orahova drveta. Sjećam je se kao da je sada gledam: bijaše glatka bez mrlja. Na njoj mi je ispisao alfabet, pa bi me pitao o pojedinim kršćanskim slovima, pa kad bih mu ga spomenuo, on bi mi napisao to slovo arapskim pismom i rekao bi: Ovako je naše pismo. Tako me je poučio cijelom arapskom alfabetu, i to u dva puta. Kada me je prvi put učio, preporučio mi je da nikome ne kazujem i da to krijem i od majke i od strica i od brata i sve rodbine. Zatim mi je još priprijetio i tajno slao moju majku da me o tome pita, pa bi me ona pitala: “Šta te otac poučava?” A ja bih odgovorio: “Ništa”. Ona bi mi rekla: “Kaži mi, a ne boj se, jer ja znam, šta te on naučava”. Ja sam uvijek odgovarao da nema ništa i da me otac ne naučava. Neprestano sam išao u kršćansku školu, a otac bi me kod kuće poučavao. Nakon nekoliko vremena pošalje mi otac jednog svog iskrenog prijatelja, ali ja ni njemu ne priznam. Sa ovakvim postupkom se je moj otac bio izvrgnuo velikoj opasnosti, jer da sam kome kazao, ne bi mu preostalo drugo nego da bude na lomači spaljen. Ali Bog nas je pomagao i olakšao nam da ga se sjećamo, da mu zahvaljujemo i lijepo mu ibadet činimo medu neprijateljima prave vjere.

Moj otac – Bog mu se smilovao! – naučavao bi me, što ću reći kad vidim kipove i rekao bi mi: Kad odeš u kršćanske crkve i vidiš kipove prouči u sebi tajno ovo kur'ansko aje: “O ljudi, evo vam lijep primjer, pa ga saslušajte! Oni, koje vi osim Boga u pomoć dozivate nijesu u stanju stvoriti nijedne mušice, pa makar se radi toga svi sakupili. Ako im mušica nešto uzme, nijesu kadri ni to joj oduzeti. Slab je i onaj koji traži i onaj kojega traže”. (Sura el-Hadždž, ajet 73) Također bi mi preporučivao suru: “O nevjernici, ja ne obožavam što vi obožavate…” (Sure el-Kafirun) i druge ajete između kojih još: “Prokleti su zbog njihova bezvjerstva i potvaranja Merjeme velikom potvorom i zbog toga što govore: Mi smo ubili Mesiha, Isata, sina Merjemina, Božijeg poslanika. A nijesu ga ni ubili ni objesili, nego im se radi sličnosti pričinilo. I oni, koji se oko toga prepiru, u sumnji su, nemaju o tom pouzdanog znanja, nego samo slijede sumnju i neosnovano mišljenje. Oni ga zaista nijesu ubili, nego ga je Bog sebi digao. Bog je uzvišen i mudar”. (Sure en-Nisa’, ajeti 156-158) Pa pošto se moj otac uvjerio da ja krijem islamske stvari i od rodbine, a nekamoli od drugih, rekao mi je da mogu slobodno reći da sam musliman svojoj majci, stricu i samo još nekima njegovim vjernim prijateljima. Oni bi dolazili u našu kuću i razgovarali o vjeri, a ja bih slušao. Pošto je otac vidio da sam ja u vjeri čvrst i odlučan, to ga je sasvim veselilo i upoznao me je sa svojim prijateljima, poznanicima i braćom u vjeri, te sam se sastao s njima jednim po jednim.

Putovao sam nekoliko puta da se sastanem sa dobrim muslimanima iz Džejjana, grada Ibn Malikova, putovao sam u Granadu, Kordovu, Sevillu, Toledo i druge gradove ovog zelenog poluotoka – Bog ga islamu u okrilje povratio! Iz poznanstva s njima dobio sam to što sam upoznao sedmericu ljudi koji su mi pričali o Granadi i šta je u njoj bilo za vrijeme muslimanskog gospodstva i o onom što ću kasnije govoriti. Prema tome, moja veza sa islamskim dobom je bliza, jer između mene i islamskog gospodstva u Granadi ne postoji nego samo jedna generacija ljudi. Iz sastanka s njima ja sam mnogo dobra postigao. Oni su svi učili pred jednim od šejhova Granade, koji se zvao el-Fakih el-Luturi – Bog mu se smilovao! Bio je dobar čovjek, pravi evlija, pobožan i učen, sa mnogo kerameta, o kojima svijet priča. Kur'an je učio u muslimanskoj školi u Granadi prije nego su je neprijatelji zauzeli. Tada mi je bilo osam godina. Fikh i druge nauke učio je pred odličnim šejhovima ukoliko je mogućnost dopuštala, jer je vrijeme bilo tijesno radi borbe i opsada i njegovih mladih godina. Iza toga do malo istrgnuta je Granada iz ruku naših djedova muslimana i neprijatelj je dozvolio da se može ko želi iseliti preko mora, prodati što želi i doći u ove islamske zemlje. Rok za to je bio tri godine. Ko želi da ostane u svojoj vjeri i svome imetku, mogao je ostati uz uvjete, koje su postavili, i dužnosti, koje su protiv muslimana napisali. Pa pošto su naši djedovi krenuli i odlučili ostaviti svoje kuće i imetke i napustiti svoj zavičaj, neki su prešli u Tunis, neki u Alžir, Tetvan, Fas, Maroko i druga mjesta. To je bilo 902. (1496/97) godine. Ali kada je neprijatelj vidio da oni odlučno sele, pogazio je ugovor i silom neke povratio s morskih obala njihovim kućama i strogo im zabranio da ne mogu seliti svojoj braći i rodbini u islamskoj zemlji. Uopće je neprijatelj pokazivao jedno, a radio drugo. Naši djedovi muslimani su nekoliko puta u pomoć prizivali islamske vladare kao što je vladar Fasa i Misira, ali se sve razmijenulo na nekoliko prijepiski, da bi se ispunilo ono što je Bog odredio.

Zatim su neprijatelji počeli tražiti načine kako bi silom u bezvjerstvo natjerali muslimane. Započeli su ukidati muslimansku odjeću, banje, sastanke i druge muslimanske postupke. Ovi su se sustezali i opirali i nekoliko puta se oružja laćali i u boj zalazili. Najposlije smo ostali medu neprijateljima, koji su na lomači patili svakoga na kome bi se ma šta islamsko opazilo i patili bi ga raznim patnjama. Šta li su ljudi spalili! Šta li raznim patnjama umorili! Šta li iz svojih domova protjerali! Šta li su muslimanima uništili i upropastili! Božiji smo i Bogu se vraćamo! Tako je to trajalo dok se spas nije ukazao 1013. (1604) godine. Izađe jedan od naše braće i prijatelja, a to je fakih i muderris Ebul-Abas Ahmed el-Hanefi zvani Abdulaziz el-Kureši sa jednim od svojih dajidža u grad Beograd, koji pripada Carigradu i srete se sa vezirom Murat-pašom, vezirom sultana Ahmeda sina sultana Muhameda Osmanovića i jave mu šta se događa sa braćom iz Španije, koji su izbjegli u Francusku i druge zemlje. On odmah napiše po zapovijesti sultana naredbu vladaru Francuske da pusti sve muslimane, koji su iz Španije tamo prebjegli i da ih u lađama sa svim potrebama dostavi njemu. Kad je u zboru francuskog vladara pročitana sultanova naredba, čuje to jedan poslanik španjolski i dostavi to odmah svome gospodaru Filipu III javivši mu da francuski vladar pristaje da pošalje muslimane koji su prebjegli iz Španije i da primi svakoga koji i ubuduće pređe iz Španije i da mu dozvoli da s njegovih obala lađom otplovi kuda želi u muslimansku zemlju.

Kada je Filip za ovo čuo, obuzeo ga je strah te je naredio da se sakupe visoki svećenici, kaluderi i patrijarsi i s njima se posavjetovao šta treba činiti sa muslimanima u njegovoj zemlji. Najprije se počelo govoriti o stanovnicima Valencije i svi su se složili i odlučili da treba protjerati muslimane iz države. Dali su im lađe i izradili posebne naredbe i uvjete u pogledu njih i kako će se protjerati. Izdao je namjesnicima oštre naredbe da paze na muslimane Španije.

Ovdje ću ja spomenuti jedan odlomak koga sam skratio i preveo iz naredaba nevjerničkog vladara koje je izdao u pogledu naše braće iz Španije kad ih je protjerivao sa zelenog poluotoka da bi se znao pravi uzrok zašto su protjerani, a da nije tačno ono što nam zavidnici predbacuju, te da se zlo ne misli o nama muslimanima iz Španije. Vladar u naredbama kaže:

Kako dobra carska uprava traži da se iz države prognaju oni koji ogorčavaju život kršćanskim stanovnicima u njihovoj državi, koji žive ugodnim dobrim životom, a iskustvo nam je očito pokazalo da oni Španjolci koji su se izrodili od onih koji su nam u prošla vremena ogorčavali život dižući se protiv nas, ubijajući prvake naše države, svećenike i kaluđere koji su među njima bili, kidajući meso njihovo, sijekući im udove i pateći ih raznim nečuvenim patnjama, a nijesu se toga pokajali niti se sa svega srca lijepo povratili kršćanskoj vjeri niti se okoristili našim savjetima i kako smo vidjeli da su mnogi na lomači spaljeni zato što ustrajavaju u muslimanskoj vjeri i da potajno bune i u pomoć prizivaju osmanlijskog sultana da ih protiv nas pomogne i kako smo jasno saznali s pouzdane strane da između njih i njega postoje dopisivanja i vjerska pregovaranja, a nijedan nas nije izvijestio o tome što sada snuju niti šta su snovali u prošlim godinama, iz svega sam ja saznao da su oni na jednom mišljenju složni, da se drže jedne vjere i da im je kod svih jedna namjera. I jasno je postalo meni i pametnim vjernicima svećenicima, kaluderima i patrijarsima, koje sam radi ove stvari sakupio da se s njima posavjetujem, da bi od držanja ovih među nama nastao veliki nered i velika opasnost po našu državu i da bi se sa njihovim progonom predusreo nered. Stoga sam odlučio protjerati ih iz svoje države, da bi se time uklonila nalazeća i očekivajuća smetnja kršćanima, koji su pokorni podanici našim naredbama i našoj vjeri i prebaciti ih u muslimanske zemlje, jer su i oni muslimani.

Ja se neću upuštati da iznosim uvjete koje su oni stavili. Pogledajte samo kako je posvjedočio neprijatelj vjere, nevjerni vladar, da su oni muslimani i da nije iz njihovih srca mogao izbrisati njihove vjere i da su se čvrsto držali vjere iako je na lomači spaljivan svak na kome bi se to opazilo.

Kakvo više svjedočanstvo može biti od toga što su trpjeli da radi prave vjere u vatru idu i što su u pomoć prizivali muslimanskog vladara sultana Ahmeda Osmanovića da im vjeru zaštiti.

Svi su se iselili 1019. (1610) godine, a po popisu nevjerničkog vladara broj tada prognanih iz Španije bio je šest stotina hiljada duša i nešto više što velikih što malih. Vladar je uredio da se protjeraju i oni koji su ležali po zatvorima i koji su bili osuđeni na lomaču. Tako su sretno stigli u islamske zemlje.

To je nekoliko dragocjenih podataka iz zadnjih dana boravka muslimana u Španiji, koje je zabilježio očevidac i učesnik u tegobama, koje su tamošnji muslimani morali podnositi. Iz ovih podataka možemo crpiti i pouku. Svaki musliman, koji ovo pročita, uvidjet će koliko je važno čuvati muslimanski običaj u odjeći. Prvo što neprijatelj pokuša kada želi odvratiti muslimane od vjere i u islamu ih oslabiti, to je da pokuša zabaciti muslimanski običaj odijevanja i formalnosti koje su tome slične. Preko toga onda ide dalje. Iz ovih podataka se vidi i to koliko se muslimani drže svoje vjere. U samome Toledu Ibn Abdirreuf, nalazi ljude koji potajno islam ispovijedaju, a Toledo je palo u neprijateljske ruke prije toga vremena na pet stotina godina.

Dugo se vremena iza progona muslimana Arapa zadržao arapski jezik dok nije kasnije službeno strogo zabranjen. Neka sela oko Valencije su do početka XIX stoljeća govorila arapski. U nekim selima se i dan-danas žene kriju. Postoji još mnogo islamskih vjerskih običaja koji su se malo izmijenili, unekoliko promijenili boju islamsku.

Piše: Mehmed Handžić

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)