Izazivači nereda

Nekoliko sati Džonatan je hodao prema brežuljku iza plaže, kroz gusto raslinje. Odjednom se nešto počelo vrtiti u gustilu. Bio je to mali žuti mačak koji je repom mahao preko traga jedva vidljive staze. “Možda je ovo put koji ćeme dovesti do ljudi…’, pomisli Džonatan i krenu stazom koju je krilo gusto izrasla trava. Iznenada, začuo je vrisku neke žene, negdje sa obližnje padine. Zastao je, povio glavu i osluhnuo kako bi odredio odakle zvuk dopire. Ponovno se začuo jezivi krik ‘upomoć'”. Probijajući se kroz splet granja i puzavica, verao se uzbrdo odakle je dopirao krik. Ubrzo se izvukao iz džungle i potrčao krivudavom stazom. Samo što je zašao iza zavoja staze, naleti na krupna i snažna čovjeka, koji ga odgurnu u grmlje kao muhu. Ošamućen, podigao je glavu i ugledao dva čovjeka kako vuku jednu ženu tukući je i vičući. Dok je povratio dah; oni su već nestali. Uvidjevši da ženu ne bi mogao sam osloboditi, Džonatan je potrčao niz stazu tražeći pomoć.

Kada je izbio na čistinu, spazio je skupinu ljudi okupljen do te velikog drveta po kojem su udarali štapovima. Džonatan je pritrčao i zgrabio za ruku čovjeka koji mu je izgledao kao nadzornik.

“Molim Vas, gospodine, pomozite!”, povika Džonatan, jedva dolazeći do daha.

“Tamo dolje dva čovjeka silom odvode jednu ženu!”

“Ne brini”, odvrati nadzornik osorno, “Ta je žena, jednostavno, uhapšena zato što je ugrožavala poslove svih koji ovdje rade. Stoga Zaboravi i idi svojim putem, imamo posla.

“Zbilja!” reče Džonatan još uvijek zadihan. “Nisam ni pomišljao da je ta žena, ovaj, prestupnik.” Ali, nije odustajao. “Ako je žena prestupnik, zašto je tako očajnički zvala upomoć? Oprostite, gospodine, ali kakav je zločin ta žena počinila?”

“Ah, opet ti?”, progunđa čovjek ljutito.

“Rekli ste da je svim radnicima ovdje ugrozila posao’, reče Džonatan.

Bijesno gledajući upornog dječaka, nadzornik poče nabusito: “Kao što vidiš, mi ovim štapovima obaramo drveće za građu. Nekada stotinu ljudi mora da radi danonoćno, kako bi za oko mjesec dana oborili jedno veće drvo” Čovjek ušuti i pažljivo očisti prašinu s rukava svoga lijepo sašivena kaputa.

“Jutros je ta žena došla na posao s komadom metala nasađenim na jedan kraj štapa i razbjesnila sve ostale, oborivši drvo za manje od jednog sata, posve sama! Pomisli samo! Takva prijetnja našem tradicionalnom načinu rada mora se spriječiti. Sada je vode u gradski zatvor zbog ometanja posla.”

Čuvši to, Džonatan razrogači oči, zaprepašten da neko može biti kažnjen zbog takvog izuma. Tamo, odakle je on, svi su upotrebljavali sjekiru za sječu drveća. Tako je i nabavio građu za svoju barku. Ali njezin izum omogućava sječu drveća ljudima, bez obzira na snagu. Neće li to ubrzati i pojeftiniti proizvodnju drva za izradu predmeta?”

“Kako to misliš?”, obrecnu se čovjek ljutito. “Kako možeš podržavati takvu ideju? Ovako plemenit posao nije za slabiće koji se tek tako nečega dosjete.”

“Ali, gospodine”, na to će Džonatan, trudeći se da ga ne uvrijedi, ove drvosječe su spretni i pametni ljudi. Oni bi mogli uštediti vrijeme i utrošiti ga na neke nove drvne proizvode. Mogli bi izrađivati ormare, stolove, pa čak i kuće.

“Svrha je rada da se ispuni vrijeme i da čovjek ima siguran posao, a ne izrada nekih novih proizvoda’, reče čovjek, s prijetećim izrazom lica.

“Govoriš kao da tražiš nevolju.

“Ne, ne gospodine, ne želim nikakve nevolje, gospodine. Vi ste vjerovatno u pravu. Pa, moram ići”, Džonatan brzo krenu putem kojim je i došao, osjećajući se nelagodno nakon svog prvog susreta s ovdašnjim ljudima.

Odlomak iz knjige: Ken Schoolland, Avanture Džonatana Galibla, str. 18-21.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)