Je li Kina kapitalistička?

Ali da li je Kina zaista kapitalistička? Ovo je pitanje koje se često postavlja – ponekad retorički, a ponekad iskreno. To pitanje možemo brzo da odbacimo ako koristimo standardnu Marx-Weberovu definiciju kapitalizma iz uvoda u Poglavlje 2. Da bi se kvalifikovalo kao kapitalističko, društvo treba da bude takvo da se najveći dio njegove proizvodnje koristi privatnim sredstvima za proizvodnju (kapital, zemlja), većina radnika su radnici za plate (nisu pravno vezani za zemljište ili rade kao samozaposleni koristeći sopstveni kapital), a većina odluka u vezi s proizvodnjom i cijenama donosi se na decentralizovani način (to jest, bez da ih neko nameće preduzećima). Kina je ocijenjena pozitivno kao kapitalistička po sve tri tačke.

Prije 1978. godine, udio industrijske proizvodnje koju su proizvela državna preduzeća u Kini bio je blizu 100 procenata, pošto je većina industrijskih preduzeća bila u državnom vlasništvu. Oni su radili u okviru centralnog plana, koji je, iako fleksibilniji i koji pokriva mnogo manje robe nego u Sovjetskom Savezu, ipak uključivao sve ključne industrijske proizvode (ugalj i druge kovane materijale, čelik, naftu, komunalije, itd.), od kojih neki još uvijek snabdijevaju državna preduzeća. Do 1998. godine udio države u industrijskoj proizvodnji prepolovio se na nešto iznad 50 procenata, kao što je prikazano na slici 3.3. Od tada konstantno, iz godine u godinu, opada, a trenutno je tek nešto iznad 20 procenata.

Slika 3.3

Situacija u poljoprivredi je još jasnija. Prije reformi, većinu proizvodnje obavljale su seoske komune. Od 1978. i uvođenja „sistema odgovornosti“, koji je omogućavao privatni zakup zemljišta, skoro svi proizvodi proizvedeni sz privatno – mada, naravno, poljoprivrednici nisu radnici s platama, već su uglavnom samozaposleni, u onome što marksistička terminologija naziva „sitna robna proizvodnja.“ To je u historiji bio tipičan način na koji je organizovana kineska poljoprivreda, tako da je sadašnja struktura vlasništva u ruralnim područjima pomalo povratak u prošlost (uz jednu značajnu razliku – odsustvo zemljoposjednika). Ali kako se egzodus u gradove i dalje nastavlja, vjerovatno će se uspostaviti kapitalistički odnosi i u poljoprivredi. Također, možemo pomenuti i gradska i seoska preduzeća (kolektivna preduzeća) koja su, iako manje važna sada nego u prošlosti, naglo rasla koristeći višak seoske radne snage za proizvodnju nepoljoprivrednih dobara. Koriste radničku platu, ali njihova struktura vlasništva, koja kombinuje u različitim proporcijama državno vlasništvo (iako na komunalnom nivou), neko zadružno vlasništvo i čisto privatno vlasništvo, izuzetno je komplikovana i varira između različitih dijelova zemlje.

Privatne firme nisu samo brojne; već su mnoge i velike. Prema zvaničnim podacima, udio privatnih kompanija u prvih 1 procenata firmi rangiranih po ukupnoj dodatnoj vrijednosti povećan je s oko 40 procenata u 1998. godini na 65 procenata u 2007. godini (Bai, Hsieh i Song 2014, sl. 4).

Obrasci vlasništva u Kini su složeni jer često uključuju centralno državno, pokrajinsko državno, komunalno, privatno i strano vlasništvo u različitim razmjerama, ali uloga države u ukupnom BDP-u, izračunata s proizvodne strane, vjerovatno neće premašiti 20 procenata, dok je radna snaga zaposlena u državnim preduzećima i kolektivnim preduzećima 9 procenata ukupne ruralne i urbane zaposlenosti (Kineski statistički radni godišnjak 2017.). Ovi procenti su slični onima u ranim 1980-ima u Francuskoj (Milanović 1989, tabela 1.4). Kao što ćemo vidjeti u odjeljku 3.3, jedna od karakteristika političkog kapitalizma zaista je to što država igra značajnu ulogu, iako nadilazeći svoju ulogu proizišlu formalnim vlasništvom nad kapitalom, ali moja poenta ovdje je jednostavno odbacivanje sumnji u kapitalističku prirodu kineske ekonomije – sumnji koje se postavljaju ne na empirijskim osnovama (pošto ih podaci očigledno poništavaju), već na jasnom osnovu da se vladajuća stranka naziva „komunistička“, kao da je to samo po sebi dovoljno za utvrđivanje prirode ekonomskog sistema.

Raspodjela fiksnih investicija po sektorima vlasništva također pokazuje vrlo jasan trend ka većem udjelu privatnih investicija (Slika 3.4).

Slika 3.4

Privatne investicije već čine više od polovine stalnih investicija, dok državni udio iznosi oko 30 procenata (ostatak čine kolektivni sektor i strane privatne investicije).

Promjena se također snažno odražava na udio radnika u državnim preduzećima u ukupnoj urbanoj zaposlenosti (slika 3.5). Prije reformi, gotovo 80 posto gradskih radnika bilo je zaposleno u državnim preduzećima. Sada, nakon pada koji se nastavlja iz godine u godinu, njihov udio je manji od 16 procenata. U ruralnim područjima, de facto privatizacija zemljišta u sistemu odgovornosti transformisala je gotovo svu seosku radnu snagu u poljoprivrednike privatnog sektora.

Slika 3.5

Na kraju, kontrast između socijalističkog i kapitalističkog načina proizvodnje najdramatičnije se vidi u decentralizovanoj odluci o proizvodnji i cijenama. Na početku reformi država je odredila cijene za 93 odsto poljoprivrednih proizvoda, 100 odsto industrijskih proizvoda i 97 odsto maloprodajnih roba. Sredinom 1990-ih, proporcije su bile obrnute: cijene su bile tržišno određene za 93 odsto maloprodajnih roba, 79 odsto poljoprivrednih proizvoda i 81 odsto proizvodnog materijala (Pei 2006, 125). Danas je čak i veći procenat cijena određenih tržišnim.

Odlomak iz djela: Branko Milanović, Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World, str. 87-91.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Related Articles

Back to top button