Kako je islam došao u Južnu Afriku
Muslimani Južne Afrike čine manjinu stanovništva ove duboko podijeljene zemlje, prema posljednjim procjenama, svega 1.9% stanovništva, tj. između 500 i 600 hiljada stanovnika.
Talas doseljavanja muslimana u ovu najjužniju afričku zemlju tekao je u tri faze:
1) prisilno naseljavanje robova, političkih zatvorenika, zanatlija i ostalih iz Afrike i Azije u periodu od 1652. do polovine 19. stoljeća,
2) zatim dolazaka radnika iz Britanske Indije na polja šećera u periodu od 1860. do 1868. i 1874. do 1911, i
3) posljednja, treća faza je talas naseljavanja afričkih muslimana nakon ukidanja aparthejda 1994. godine.
Tokom kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, jedan broj crnačke omladine prihvatio je islam iz uvjerenja da je islam nebjelačka, nekršćanska i nenasilna religija s jasnim proglasom jednakosti svih ljudskih bića. Brojka takvih muslimana nije značajna, ali su zabilježeni takvi slučajevi.
S obzirom da su u Južnu Afriku ponajviše naseljavani muslimani iz današnje Indije i Malajskog arhipelaga (Malezije i Indonezije), zanimljivo je da su do današnjih dana ostali regionalno i etnički podijeljeni. Najviše muslimana indijskog porijekla danas živi u Natalu i Transvalu, gdje su njihovi preci radili na poljima šećera, a muslimani malajskog i indonežanskog porijekla najviše su naseljeni u Kejp provinciji.
Zanimljivo je da je islam u Južnoj Africi pustio svoje korijene upravo u Kejp provinciji preko političkih zatvorenika, koje su holandski kolonizatori izgnali u egzil.
Prvi politički zatvorenici
U knjizi Ebrahim Mahomed Mahida, History of Muslims in South Africa: Chronology, navodi se da su politički zatvorenici najčešće bile utjecajne i bogate osobe čijeg su se utjecaja i mogućeg revolta pribojavali Holanđani. Prvi zabilježeni politički zatvorenici bila su dvojica vladara sa Sumatre, Šejh Abdurrahman Matahe Ša i Šejh Mahmud, koji su nakon smrti sahranjeni u Konstantiji. Nastanili su ih u Konstantiji, daleko izvan Kejp Tauna, jer su se vlasti bojale da bi mogli pobjeći.
Naredni zabilježeni politički zatvorenik, ali svakako najpoznatiji i o kojem se najviše zna, bio je Abadin Tadia Tjoessoep (1626-1699), poznatiji kao Šejh Jusuf.
Naime, Jusuf je bio nećak sultana Alauddina iz Gove, u današnjem gradu Makassaru, u Indoneziji. 1644. godine krenuo je na hadž u Mekku i proveo nekoliko godina u Arabiji učeći kod raznih učenjaka. Tokom tog perioda holandske i britanske istočnoindijske kompanije borile su se za kontrolu nad regionom zbog njegove unosne trgovine začinima i zlatom. Kad je Jusuf napustio Arabiju 1664. godine, Holanđani su osvojili Makasar i nije se mogao vratiti kući. Umesto toga, uputio se prema Bantamu na ostrvu Java, gdje ga je dočekao sultan Ageng Tirtajasa. Ageng je Jusufa oženio jednom od svojih kćeri i učinio ga glavnim sudijom i ličnim savjetnikom.
Jusuf je boravio u Bantamu 16 godina do 1680. godine, kada se Agengov sin Pangeran Hadži podigao protiv svog oca, vjerovatno na nagovor holandske Istočnoindijske kompanije. Ageng je okupio svoje snage, uključujući Šejh Jusufa, i 1683. započeo opsadu Pangerana (svog sina) u tvrđavi u gradu Soerdesoeangu. Ageng je poražen, ali je uspio da izbjegne zarobljavanje, zajedno s pratnjom od oko 5.000 osoba, među kojima je i 57-godišnji Šejh Jusuf. Ageng je zarobljen kasnije te godine, ali je Jusuf uspio da pobjegne drugi put i nastavi pružati otpor.
Na kraju, 1694. godine Šejh Jusuf se predaje holandskim vlastima jer mu je obećano pomilovanje. Međutim, Holanđani nisu ispunili datu riječ već su ga zatočili prvo u Batavia tvrđavu nedaleko od današnje Džakarte, a zatim protjerali u egzil na Šri Lanku.
Na kraju, bojeći se Šejh Jusufovog utjecaja na Šri Lanki, ukrcali su ga na brdo De Voetboog i poslali na egzil u Južnu Afriku, zajedno s još 49 osoba, među kojima i njegove dvije supruge, dvije konkubine, dvanaestero djece, deset imama i nekoliko prijatelja s porodicama.
U Kejpu ga je s počastima dočekao guverner Simon van der Stel. Kao mjesto boravka odredili su mu farmu u Zandvlietu, daleko od Kejp Tauna, s namjerom da se spriječi njegov bilo kakav daljnji utjecaj. Ipak, nisu uspjeli u tome, njegova kuća postala je “usputna stanica” za odbjegle robove i pristanište za kasnije političke zatvorenike. To je prvi trag kohezivne zajednice muslimana u Južnoj Africi. Mjesto u kojem je Šejh Jusuf živio danas nosi naziv Makasar, po indonežanskom obalnom gradu iz kojeg je došao.
Umro je 23. maja 1699. godine, a njegova porodica tek kasnije se suočila s pravim nedaćama, jer su primorani na prisilan rad kako bi otplatili troškove boravka u egzilu. Njegovo turbe obnovio je 1927. godine južnoafrički filantrop Hadži Sulejman Šahmuhamed.
27. septembra 2005. Šejh Jusuf je posthumno odlikovan ordenom Drugova O. R. Tamboa, za zasluge u borbi protiv kolonijalizma.
Prvi rukom pisani Kur'an u Južnoj Africi
Također, još jedan politički zatvorenik i izgnanik iz tog perioda vrijedan je spomena – Abdul Basi Sultania, poznatiji kao Radža iz Tambora. Tambora je bila dio Madžapahitskog kraljevstva na Javi. Izgnan je jer se aktivno protivio kolonizatorima, a po dolasku u Kejp nastanili su ga u štali u jednom zamku u Kejp Taunu, ali je intervencijom Šejha Jusufa kod domaćih vlasti, premješten u Vergelegen kako bi s porodicom živio u izolaciji daleko od ostalih političkih izgnanika. Radža iz Tambora je u izolaciji vlastoručno zapisao Kur'an, koji je kasnije poklonio guverneru Simonu van der Stelu. Pretpostavlja se da je tu i umro nekoliko godina kasnije.
Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)