Kako je Izrael od borbe za opstanak postao vojno-tehnološki gigant

Izrael je prošao dug put od svojih dana kao države u nastanku, a impresivni razvoj zemlje u posljednjih sedam decenija nikako nije slučajno nastao. Snaga koja se krije iza izraelskog tehnološkog razvoja bila je neraskidivo povezana s njegovom borbom za opstanak. Dvadeseto stoljeće bilo je okarakterisano napretkom u vojnim tehnologijama koje su vlade smatrale hitnim razvojnim prioritetima za suzbijanje glavnih vojnih pretnji koje su se javljale tokom stoljeća. Iako se težnja ka razvoju sve naprednijih tehnologija nastavila u 21. stoljeću, također je došlo do velikih promjena: opadajući utjecaj vojne zabrinutosti i sve veći značaj civilnih ekonomskih razmatranja. Početni napori izraelske države da nabavi napredne tehnologije bili su povezani s njenom potragom za snažnim temeljem nacionalne odbrane. U tim ranim danima, odbrambene snage su imale samo lahko naoružanje, bombe i eksplozivne naprave. Naučni korpus se sastojao od grupe mladih naučnika i prirodnjaka, uključujući braću Ephraima i Aharona Katzir-Katchalske, od kojih je većina studirala na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu.
Prije uspostavljanja države, pa i prije izbijanja rata za nezavisnost, David Ben-Gurion, prvi izraelski premijer i ministar odbrane, shvatio je da će morati da iskoristi svoju kvalitativnu prednost kako bi obezbijedili svoju egzistenciju. Za njega je bilo jasno da državotvornost zahtijeva ne samo sposobnost da se fizički branimo, već i sposobnost ekonomskog razvoja. Njegova politika zahtijevala je stavljanje akcenta na razvoj naučnih i tehnoloških kapaciteta zemlje.
U govoru pred prvi Knessetom 1949, Ben-Gurion izjavio je sljedeće: “Treći faktor koji će donijeti čudo je naučna i tehnološka moć kojom ćemo ispuniti započeto. Naša generacija trenutno svjedoči možda najvećoj revoluciji od nastanka ljudskog života na Zemlji – revolucije kojom čovjek preuzima kontrolu nad jakim silama prirode, moći atoma, osvajanjem vazduha i svemira i tajnama univerzuma. Naši intelektualni i moralni kapaciteti jednaki su kapacitetima svih drugih naroda.”
Francuska pomoć u razvoju vojno-tehnološke industrije
Između kraja rata za nezavisnost 1949. i operacije Kadeš krajem 1956, Izrael je napravio veliki napredak s važnim vazduhoplovnim razvojem, među kojima su najvažnije Rafaelove prve rakete zemlja-zemlja. Tokom ove decenije, Izrael se oslanjao na političku i vojnu podršku Francuske, što mu je omogućilo uvoz značajnog francuskog znanja i tehnologije. To je bio početak vrhunca francusko-izraelskih odnosa, koji su odigrali dalekosežnu ulogu u postavljanju ljudskih temelja za postizanje tehnoloških ciljeva Izraela u brojnim oblastima. Krunsko dostignuće bio je izraelski razvoj Uzija (automatskog pištolja), proizvod nastao kao rezultat naprornog rada, talenata i izuzetne snalažljivosti Uzija Gala, sjajnog tehničara i pronalazača.
Drugu deceniju državnosti, od operacije Kadeš do Šestodnevnog rata, karakterisala su dva razvoja koja su igrala važnu ulogu u oblikovanju izraelskih napora za stjecanje naprednih tehnologija. Prvi je bio vojno prisustvo Sovjetskog Saveza na Bliskom Istoku – u Egiptu, Siriji i Iraku. Sovjetski sistem naoružanja kojim je SSSR naoružao neprijatelje Izraela motivisao je Izrael da pronađe integrisano taktičko i tehnološko rješenje. Drugi je bio intenziviranje izraelske francuske veze, koja je prvenstveno proizišla iz francuskih strateških i političkih stajališta tokom rata u Alžiru, pri čemu je Izraelu pružila velike mogućnosti za odbrambenu saradnju. Zapravo, nuklearni istraživački centar u blizini Dimone izgrađen je pod nadzorom francuskih nuklearnih naučnika.
Drugi presudni faktor tokom druge decenije postojanja Izraela bio je sve veća zabrinutost za sigurnost granica i borba za sprečavanje prelaska granice i napada u pograničnim naseljima. Granična odbrana pružila je legitimnu i efikasnu osnovu za uspostavljanje tehnološke saradnje sa SAD-om. Početni rezultat bilo je ustupanje tehnologija koje su Amerikanci razvili za svoj rat u Vijetnamu. Sve je počelo škrtom ponudom tehnologija za noćno osmatranje (night vision) prve generacije, poput infracrvenih reflektora i naočara za pojačavanje vidljivosti. Također, saznali su za uređaje za upozorenje o probijanju granice i bili su ohrabreni i motivisani za izradu elektronskih ograda za upozorenje. Međutim, nisu im bile pružene napredne tehnologije za avione, tenkove i brodove.
Amerika postaje izraelski saveznik broj 1
Period između Šestodnevnog rata i Jom Kippurskog rata karakterizirao je prije svega rašireni osjećaj euforije koji je su došli kao rezultat zapanjujuće pobjede. Ubrzo nakon završetka Šestodnevnog rata, Izrael je počeo da vodi rat na dva fronta: Sueckom kanalu i dolini Jordana. Glavni fokus izraelskih ratnih snaga tokom operacija u zoni Sueckog kanala bio je prijetnja sovjetskim raketnim sistemima SA-2 i SA-3 koje je rasporedio Egipat. Nasuprot tome, na granici s Jordanom, glavni izraelski cilj bio je obilježavanje linije fronta upozoravajućim uređajima, zasjedama i strelicama u čemu su postigli visok nivo operativnog uspjeha. Glavni razlog razvoja tokom ovog perioda bio je gubitak britanske i francuske vojno-tehnološke podrške, kao i iznenadna i skoro potpuna zavisnost od nabavke američkog sistema naoružanja. Sve veća izraelska zavisnost od Sjedinjenih Američkih Država, proizišla je iz političkih razloga i velikodušne vojne pomoći koju je SAD pružio Izraelu.
Izraelske reakcije na traumu Jom Kippurskog rata bile su ekstremne i rezultirale su ne samo žestokom glađu za kvantitativnim naoružanjem, već i pokušajem postizanja jasne tehnološke prednosti nad neprijateljima u okruženju. Liste blaga koje su predali Amerikancima uključivali su sisteme naoružanja zasnovane na najnaprednijim tehnologijama u oblastima noćne vidljivosti; kodirane komunikacije; projektila (uključujući rakete Lance i Pershing); i tehnologije za nagazne mine. Iako su Amerikanci odbili da isporuče sisteme za koje su sa tehnološke perspektive smatrali da su pretjerano osjetljivi, to je zapravo bio blagoslov u prerušavanju Izraela. Brzo su shvatili princip koji stoji iza reakcije Amerikanaca: oni bi pristali da Izraelu ustupe tehnološki napredne sisteme naoružanja samo ako bi ovi mogli da dokažu da, ili već posjeduju isto ili su u naprednoj fazi njihove nabavke. Izrael je dobro naučio lekciju, a rezultat je bio odlučan napor da sami razviju napredne tehnologije. Ovi napori bili su izuzetno uspješni i na kraju su rezultirali ne samo sposobnošću da prodaju izraelske sisteme naoružanja, već i spremnošću Amerike i Evrope da stupe u ravnopravna partnerstva s Izraelom za razvoj naprednog naoružanja.
Jedinstvena prednost Izraela u tehnološkim istraživanjima proizišla je iz njegove baze talentovanih tehničara i tehnoloških naučnika koji služe u korpusu i službama IDF-a, i koji su obučavani prije svega programom IDF-ove akademske rezerve. U protekle tri decenije, Talpiot program se, također, pojavio kao proizvođač visokokvalitetnih naučnih ljudskih resursa za IDF i tehnološki sektor u zemlji. Glavna prednost izraelskog odbrambenog establišmenta leži u činjenici da mnogi zaposleni u odbrambenoj industriji zemlje imaju vojno iskustvo ne samo u obuci, već i, što je najvažnije, kao učesnici rata.
Glavni razlozi izraelskog vojno-tehnološkog razvoja bili su bilateralni kooperativni projekti, prvenstveno s Francuskom i Britanijom, a zatim i sa SAD-om, koji se nakon Jom Kippurskog rata 1973. nametnuo kao izraelski saveznik broj jedan. Međutim, prije svega, da bi ušao u takva partnerstva, Izrael je morao da pokaže dovoljno visok nivo tehnološkog razvoja i zainteresovanosti druge strane.
Da bi se efikasno stvorile napredne tehnološke mogućnosti, bilo je važno podržati zamah velikih razvojnih projekata. Veliki projekat je poput komete: sam projekat je jezgro, a njegov rep sadrži tehnologije koje nikada ne bismo uspjeli razviti bez samog projekta, kao i profesionalne vještine stečene tokom razvoja. Jedan primer je projekat razvoja raketa vazduh-vazduh, koji je Izraelu pružio nove mogućnosti u aerodinamici, navođenju bojevim glavama i raketnim navigacionim tehnologijama. Drugi primjer je projekat tenka Merkava, koji je stvorio novine u oblastima komandovanja i upravljanja sistemima za upravljanje paljbom i naprednim oklopnim odbranama koristeći različite supstance i složene elektronske i mehaničke sisteme. Treći primjer je projekat otkazanog borbenog aviona Lavi, koji je pružio napredne vazduhoplovne i radarske tehnologije koje su se primjenjivale u sistemima protivraketne odbrane Homa i Arrow. Četvrti i posljednji primjer su izraelski satelitski programi, koji su pružili nove mogućnosti u oblastima satelitskih lansirnih sistema, naprednih sistema za osmatranje i radara sa sintetičkim otvorom (SAR) za satelite.
Razvoj tenkova je, također, uključivao napore na nadogradnji topova višeg kalibra i prilagođavanju sistema za smeštaj tačnijeg i dubljeg prodora municije. Ugradnja sistema za zaštitu od požara u već postojećim rezervoarima zahtijevala je složenu transplantaciju koja se pokazala tehnološkim i inženjerskim izazovom. Izraelska specijalizacija u obavljanju transplantacija s relativno skromnim budžetima omogućila je izraelskoj odbrambenoj industriji da ponudi svoju stručnost u ovom polju mnogim drugim zemljama koje žele nadograditi svoje starije oružane sisteme.
Od borbe za opstanak do izvoza tehnologije
Ali, danas su se okolnosti promijenile. Prvo, Sovjetski Savez i njegova vojna tehnologija nisu više direktna prijetnja Izraelu i Zapadu. Drugo, IDF (izraelske odbrambene snage) nisu više veliki konzument proizvoda izraelske odbrambene industrije. Umjesto toga, odbrambena industrija danas izvozi četiri puta više od onoga što razviju za IDF, a argument: Ako je dovoljno dobro za IDF, dovoljno dobro je i za vas, više se ne može koristiti za marketing u inostranstvu. Međutim, istovremeno, iskustvo Izraela i dalje nosi težinu u ratu protiv terorizma.
Uspjeh Izraela u pridruživanju redovima zemalja koje prednjače s najsavremenijim tehnologijama, rezultat je ljudskih napora. Rad na tehnologijama i njihovom razvoju zahtijeva ljude koji su nadareni, talentovani i kreativni. Međutim, prije svega, moraju biti motivisani. U prošlosti je takva motivacija proizišla iz osjećaja posvećenosti opstanku države Izrael protiv prijetnji koje su predstavljale susjedne zemlje. Danas, također, mora se priznati, postoji niz motivirajućih faktora. Strateške prijetnje koje predstavljaju rakete dugog dometa i upotreba nekonvencionalnog oružja prijetnje su opstanku Izraela. Terorizam, također, predstavlja stratešku prijetnju, iako se on zapravo sastoji od masovne kolekcije taktičkih pretnji. Međutim, danas su napori izraelske odbrambene industrije da nastavi sa unaprjeđenjem svoje sposobnosti da se takmiči na međunarodnom tržištu jednako važan faktor pokretanja tehnološkog napretka koliko i trenutna prijetnja postojanju države.*
Svjetski (vojno)tehnološki gigant
Prema rangiranjima na Bloombergovom indeksu inovacija za 2018., Izrael je rangiran kao tehnološki gigant koji zauzima posebno mjesto.
Zauzimajući treće mjesto na tabeli inovacija u Globalnom izveštaju o konkurentnosti, Izrael je rangiran kao 10. najbolja zemlja u svijetu kada je riječ o inovativnosti, prema Bloombergovom rangiranju. Međutim, njihov indeks također stavlja Izrael na prvo mjesto u dvije kategorije inovacija: intenzitet istraživanja i razvoja i koncentracija istraživača.
Izraelski talenat za istraživanje i razvoj ilustruje neke od glavnih tehnoloških inovacija koje izlaze iz zemlje. Tu spadaju USB fleš disk, prvi Intel PC procesor i Googleova Suggest funkcija. Uprkos tome što je manji od američke države Nju Džerzi i s malobrojnijom populacijom, Izrael kotira daleko iznad svoje veličine na globalnoj tehnološkoj pozornici.
Ima oko 4000 startupa, i podiže ulagački kapital po glavi stanovnika na dva i po puta u poređenju s SAD-om i 30 puta više nego u Evropi.
Prema podacima OECD-a, Izrael ulaže više novca na istraživanja i razvoj kao dio svoje ekonomije nego bilo koja druga zemlja – 4.3% BDP-a u poređenju sa drugoplasiranom Korejom s 4.2%, dok Švedska ulaže 3.2% od ukupnog BDP-a, navodi WEF.
Ulaganja u istraživanja i razvoj u većini arapskih zemalja i dalje su manja od 0.5%, iako ima nekoliko izuzetaka: Tunis, Egipat, Maroko, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji ulažu između 0.6% i 1.0% od ukupnog BDP-a.
Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)
Bilješke:
*Uzi Eilam, The Secret of Israel's Power, str. 386-392.