Kako je kuga iz 14. stoljeća preporodila zapadnu Evropu

Godine 1346. u lučki grad Tana, na ušću rijeke Don na Crnom moru, stigla je bubonska kuga — Crna smrt. Prenosile su je buhe koje su živjele na pacovima i iz Kine su je donijeli trgovci koji su putovali Putem svile velikom transazijskom trgovačkom saobraćajnicom. Zahvaljujući trgovcima iz Đenove, pacovi su ubrzo proširili te buhe i kugu iz Tane na čtavu oblast Sredozemlja. Već početkom 1347. kuga je dospjela u Carigrad. U proljeće 1348. širila se Francuskom i sjevernom Afrikom i zahvatila južni dio Italije. Svuda kuda je prolazila — pokosila je oko polovine stanovništva. Svjedok njenog dolaska u italijanski grad Firencu bio je italijanski pisac Đovani Bokačo. On se kasnije prisjećao:

Fred njenim naletom sve znanje i domišljatost ljudi bili su uzaludni (…) kuga je, na užasavajući i sasvim poseban način, počela da ispoljava svoje dejstvo. Nije se javljala u obliku koji je imala na Istoku, gdje je krvavljenje iz nosa bilo očigledan predznak sigurne smrti. Naprotiv, prvi simptom bilo je pojavljivanje oteklina u preponama ili u pazuhu, od kojih su neke imale oblik jajeta, dok su druge bile otprilike veličine obične jabuke (…) Simptomi te bolesti kasnije su se mijenjali i mnogi ljudi su otkrivali tamne mrlje i modrice na rukama, butinama i drugim dijelovima tijela (…) Protiv te bolesti (…) svi savjeti ljekara i sva moć medicine bili su beskorisni i uzaludni (…) A u većini slučajeva smrt je nastupala u roku od tri dana nakon pojave simptoma koje smo naveli.

Ljudi u Engleskoj znali su da kuga dolazi i bili su svjesni onog što je predstojalo. Sredinom augusta 1348. kralj Edvard III zatražio je od kanterberijskog nadbiskupa da organizuje molitve, a mnogi biskupi slali su pisma sveštenicima da ih javno čitaju u crkvi kako bi pomogli narodu da se suoči sa onim što će im se dogoditi. Ralf od Šruzberija, biskup iz Bata, pisao je svojim sveštenicima:

Svemoćni Bog šalje grmljavinu, munje (sic) i slične stvari koje dolaze s njegovog trona da kazne njegove sinove koje želi da iskupi. Stoga, pošto je katastrofalna pošast sa Istoka stigla u susjednu kraljevinu, velika je opasnost da će, ukoliko se ne budemo usrdno i stalno molili, otrovne grane slične pošasti zahvatiti i ovu oblast i pogoditi i uništici njene stanovnike. Zato svi moramo ispovedanjem i izgovaranjem psalama prizvati Boga.

Ni to nije pomoglo. Kuga je došla i brzo odnijela oko polovine engleskog stanovništva. Takve katastrofe mogu imati ogromne posljedice po institucije društva. Može se razumjeti zašto je veliki broj ljudi poludio. Bokačo je zabilježio da su, neki ljudi smatrali da je nepogrešiv način odbrane od tog zla opijanje, potpuno odavanje uživanju u životu, pjesmi i veselju, udovoljavanje svim željama kad god se ukaže prilika i njegovo odbacivanje kao velike šale (…) a to objašnjava i zašto su žene koje su tu bolest preživele poslije toga vjerovatno bile manje čedne. Ali kuga je u srednjovjekovnim evropskim društvima donijela i društvene, ekonomske i političke promjene.

Na prelazu u četrnaesti vijek u Evropi je vladao feudalni poredak, vrsta organizacije društva koja se poslije propasti Rimskog carstva najprije pojavila u zapadnoj Evropi. Zasnivala se na hijerarhijskom odnosu vladara i njemu potčinjenih velmoža i seljaka na dnu društvene ljestvice. Vladar je posjedovao zemlju i dodjeljivao ju je velmožama u zamjenu za vojne usluge. Velmože su porom dodjeljivale zemlju seljacima, a u zamjenu za to seljaci su morali da obavljaju obimne neplaćene poslove i podlijegali su brojnim globama i porezima. Seljaci, koji su zbog svog servilnog statusa nazivani kmetovima, bili su vezani za zemlju i nisu mogli da se sele bez dozvole svog velmože, koji nije bio samo zemljoposednik, veći sudija, porota i policajac. Bio je to veoma ekstraktivan sistem u kome je imetak išao ka gore, od mnoštva seljaka ka nekolicini velmoža.

Veliki nedostatak radne snage koji je stvorila kuga uzdrmao je temelje feudalnog poretka. To je seljake podsticalo da traže promjene. U opatiji Enšam, na primer, zahtijevali su umanjenje mnogih globa i neplaćenog rada. Dobili su što su željeli i njihov novi ugovor počinjao je tvrdnjom: U vrijeme velike smrtnosti i pošasti, koja se dogodila 1349, na gospodarskom imanju ostala su jedva dva zakupca, a i oni su bili spremni da odu ukoliko fratar Nikolas iz Aptona, tadašnji župnik i velmoža imanja, ne bi sklopio novi ugovor s njima. On je to uradio.

To što se dogodilo u Enšamu — događalo se svuda. Seljaci su počeli da se oslobađaju od prinudnog rada i brojnih obaveza prema velmožama. Nadnice su počele da rastu. Vlast je pokušavala da to spriječi i 1351. donijela je Zakon o radnoj snazi, koji je počinjao ovako:

Zato što je veliki broj ljudi, a naročito radnika i posluge, umro od te pošasti, neki, videći nesmanjeni broj gospodara i nestašicu radnika, nisu spremni da rade ukoliko ne prime veoma visoke nadnice (…) Sagledavši ozbiljne probleme do kojih može doći zbog nedostatka radne snage, naročito orača i sličnih radnika, smatrali smo prikladnim da naredimo: svaki muškarac i svaka žena u našoj kraljevini Engleskoj (…) bit će obavezni da služe onoga ko to od njih zatraži i za to će uzeti samo nadnice, odjeću, nagradu ili platu koje su, tamo gdje služe, uobičajeno plaćane u dvadesetoj godini naše vladavine Engleskom (kralj Edvard III došao je na prijesto 25. januara 1327, te se ovo odnosi na 1347) ili u pet, šest prethodnih godina.

Tim zakonom se, u stvari, nastojalo da se nadnice zadrže na nivou prije Crne smrti. Englesku elitu posebno je zabrinjavalo mamljenje, pokušaji nekih velmoža da u svoju službu privuku malobrojne seljake drugih velmoža. Rješenje se tražilo u zatvorskoj kazni za napuštanje službe bez dozvole poslodavca:

Ako žetelac ili kosilac ili neki drugi radnik ili sluga bilo koje vrste, koji se nalazi u nečijoj službi, napusti tu službu prije isteka ugovorenog roka bez saglasnosti ili prihvatljivog razloga, podlijegat će zatvorskoj kazni, te neka niko ne plaća niti prihvati da ikome bude plaćeno u nadnicama, odjeći, nagradama ili plati više nego što je uobičajeno u skladu s rečenim.

Širenje kuge Sredozemljem

Nastojanja engleske države da zaustavi promjene u institucijama i nadnicama koje su nastajale neposredno poslije Crne smrti nisu bila uspješna. Godine 1381. izbila je seljačka buna i pobunjenici su, pod vođstvom Vota Tajlera, čak zauzeli veći dio Londona. Iako su na kraju pretrpjeli poraz, a Tajler bio pogubljen, više se nije pokušavalo sa primjenom Zakona o radnoj snazi. Feudalni rad postepeno je nestajao, u Engleskoj je počelo da nastaje inkluzivno tržište rada i nadnice su rasle.

Kuga je bila zahvatila veći deo svijeta i svuda je pokosila sličan procenat stanovništva. Tako su njene demografske posljedice u istočnoj Evropi bile iste kao i u Engleskoj i u zapadnoj Evropi. I dejstvo društvenih i ekonomskih sila bilo je isto. Osjećao se nedostatak radne snage i ljudi su zahtijevali veće slobode. Ali na istoku je na djelu bila jedna snažnija logika suprotnog smjera. Na inkluzivnom tržištu radne snage manji broj radnika značio je veće nadnice. Ali to je velmožama dalo veći podsticaj da održavaju ekstraktivno tržište rada, a seljake u stanju poslušnosti. I u Engleskoj je postojala takva motivacija, o čemu svjedoči Zakon o radnoj snazi. Ali moć radne snage bila je dovoljno velika da dobiju što su zahtijevali. To u istočnoj Evropi nije bio slučaj. Nakon kuge istočni zemljoposjednici počeli su da prisvajaju velike površine zemljišta i da šire svoje posjede, koji su već bili veći od zapadnoevropskih posjeda. Gradovi su bili slabiji i s manje stanovnika, te umjesto da postaje slobodnija, radna snaga je bila svjedok umanjivanja svojih postojećih sloboda.

Posljedice toga naročito su postale očigledne poslije 1500, kada se u zapadnoj Evropi javila tražnja za poljoprivrednim proizvodima sa istoka, kao što su pšenica, raž i stoka. Osamdeset odsto uvoza raži u Amsterdam dolazilo je iz riječnih dolina Labe, Visle i Odre. Ubrzo se polovina brzorastuće holandske trgovine odnosila na istočnu Evropu.

Kako je tražnja na zapadu rasla, tako su istočni zemljoposednici jačali svoju vlast nad radnom snagom kako bi uvećavali ponudu. To je nazvano drugim kmetstvom, koje se razlikovalo od prvobitnog oblika kmetstva s početka srednjeg vijeka i bilo je izrazitije od njega. Zemljoposednici su povećali namete na zemljište svojih zakupaca i uzimali polovinu ukupne proizvodnje. U Korčinu u Poljskoj je 1533. svaki rad za gospodare bio plaćen. Ali 1600. godine gotovo polovinu obavljenog rada činio je neplaćeni prinudni rad. Radnici u Meklenbergu u istočnoj Njemačkoj su 1500. imali obavezu samo od nekoliko dana neplaćenog rada godišnje. Već 1550. ta obaveza iznosila je jedan dan, a 1600. tri dana sedmično. Djeca radnika morala su nekoliko godina besplatno da rade za gospodara. U Mađarskoj su gospodari 1514. bili apsolutni posjednici zemljišta i zakonom su propisali obavezu svakog radnika da jednom sedmično radi besplatno. Ta obaveza je 1550. povećana na dva dana sedmično. Krajem vijeka iznosila je već tri dana. Kmetovi koji su podlijegali tim obavezama činili su 90 odsto tadašnjeg seoskog stanovništva.

Tako su 1346. između Zapadne i Istočne Evrope postojale male razlike u političkim i ekonomskim institucijama, do 1600. one su postale dva zasebna svijeta. Radna snaga na Zapadu bila je oslobođena feudalnih nameta, globa i obaveza i postajala je ključni dio tržišne privrede u procvatu. I na Istoku je bila dio takve privrede, ali kao kmetovi koji su pod prisilom proizvodili prehrambene i poljoprivredne proizvode tražene na Zapadu. Bila je to tržišna privreda, ali ne inkluzivna, Ta institucionalna nesaglasnost bila je posljedica situacije u kojoj su se razlike između tih regija u početku činile veoma malim; na Istoku su gospodari bilo nešto bolje organizovani; imali su nešto veća prava i čvršću svojinu nad zemljištem. Gradovi su bili slabiji i manji, seljaci manje organizovani. Gledano iz historijske perspektive, to su bile male razlike. Ali te male razlike između Istoka i Zapada imale su veoma značajne posljedice po živote njihovog stanovništva i za budući razvoj institucija, nakon što je Crna smrt učinila kraj feudalnom poretku.

Crna smrt je živopisan primjer ključne skretnice, veoma značajnog događaja ili podudaranja okolnosti čime je poremećena postojeća društvena ekonomska i politička ravnoteža. Ključna skretnica je mač s dvije oštrice koji može izazvati naglu promjenu pravca kretanja jednog naroda. S jedne strane, može otvoriti mogućnosti za narušavanje ciklusa ekstraktivnih institucija i omogućiti nastanak inkluzivnijih, kao što je slučaj u Engleskoj. Ili može izazvati jačanje ekstraktrivmih institucija, kao što je bio slučaj sa drugim kmetstvom u istočnoj Evropi.

Razumijevanje načina na koji historija i ključne skretnice utiču na razvoj ekonomskih i političkih institucija omogućuje nam da stvorimo potpuniju teoriju o porijeklu razlika u siromaštvu i napretku. Uz to, omogućuje nam i da objasnimo stanje u današnjem svijetu i zašto neke zemlje uspijevaju da ostvare prelaz na inkluzivne ekonomske i političke institucije, a druge ne.

Odlomak iz djela: Daron Acemoglu; James A. Robinson, Zašto narodi propadaju, str. 110-115.

Priredio: Resul Mehmedović

Related Articles

Close