Kako su ljudi došli na ideju da međusobno trguju

Pleme “Ljudi” raslo je i snažilo. Poljoprivrednici su sijali proso i ječam, pastiri su brinuli o kozama i ovcama, a jedan je dio muškaraca išao u lov kao i u davna vremena. Jednog su dana lovci donijeli nešto zadivljujuće, jedan predmet kojeg još niko nikad nije vidio. Bio je povisok i trbubast, izdaleka je izgledao kao da je od pijesla, a kad bi ga dotaknuli, bio je tvrd kao kamen. Osim toga, bio je i umjetnički ukrašen cik-cak linijama. Muškarci su taj vrč našli na rubu sela udaljenog sedam dana hoda, na obali slane vode. Tamo su već duže vrijeme živjeli straci koji su očigledno bili vješti tajanstvenim umijećima. Ljudi do tada nisu poznavali posuda, osim životinjskih lubanja i drvenih zdjela. Sad kad su dobli u posjed jednog vrča, brzo su otkrili njegovu korist: u njemu su mogli prenositi vodu, skupljati mlijeko koza i ovaca i čuvati zalihe. All kako se domoći takvih vrčeva? Strance su smatrali hrabrim ratnicima i niko se nije usuđivao napasti ih.

Tad je šamanu proradila intuicija: “Poklonit ćemo strancima nešto. Možda će nam oni zauzvrat pokloniti nekoliko vrčeva.”

Poglavica je dvojio: “A šta ćemo im pokloniti? I kako znaš da oni poznaju nabe običaje?”

Poklonit ćemo im nešto čega imamo u izobilju, a to su krzna”, rekao je šaman.

“Ovčje krzno. Prihvatit će poklone jer dolje na velikoj slanoj vodi imaju loše pašnjake.”

Pet je hrabrih muškaraca poslano, svaki sa zavežljajem krzna na ramenu. Nakon sedam dana došli su do obale mora. Čekali su u šiblju dok se nije smračilo, a zatim su svoja krzna položili na stijenu koja nije bila odveć udaljena od sela stranaca. Poklon su osigurali s nešto kamenja. Onda su se povukli i noć proveli u šikari. Sutradan su se vratili natrag samo da bi ustanovili da krzna i dalje leže onako kako su ih ostavili. I sljedećeg se dana nije ništa dogodilo. Treći su dan lovci primijetili promjenu: nestala je otprilike polovica krzna. Umjesto njih na kamenu su se nalazile ribe, poprilična hrpa nepoznatih, crvenih riba.

Muškarcima su ribe bile jezive. Izgledale su potpuno drukčije od onih koje su hvatali u brdskim rijekama. Jesu li uopće jestive? Ili je to možda bila zamka? Muškarci su ostavili ribe on kamenu. Znali su da će se do večeri pokvariti, ali čekali su dalje. Četvrti su dan lovci napokon imali uspjeha: ribe su nestale s kamena, ali su nestale i ostale kože. Na njihovom mjestu nalazila su se dva velika glinena vrča i tri zdjele — tačno ono što je pleme želielo. U dobrom raspoloženju lovci su odnijeli u selo svoj ulov.

Tako je putem darova i uzvratnih darova nestala prva  trgovina. I nakon što im je to jednom uspjelo, mmuškarci iz plemena stalno su  odnosili višak krzna na morske stijene. Jedinom su se odvažili i susreli se licem u lice sa strancima. Oni su doduše govorili drukčijim jezikom, ali mogli su se sporazunjeti gestama i mimikom, barem pogledu robe koju su htjeli razmijeniti kao i o pravoj cijeni. “Ljudi” i stranci počeli su se cjenkati.

Od davnina su se međusobne bavili trgovinom, možda čak i prije nego što su otkrili poljoprivredu. U prastarim grobovima u Njemačkoj pronađene su glinene krhotine i komadi nakita iz Grčke, koja je udaljena hiljadama kilometara. Iz starih rukopisa saznajemo da je prva razmjena robe između plemena počela slično kao u našem primjeru. Grčki historičar Herodot (490— oko 425. p.n.e) pripovijeda kako su Kartažani u njegovo doba u sjevernoj Africi trgovali s narodima koji su bili još u kamenom dobu: moreplovci bi izašli negdje na kopno i položili bi svoju robu na obalu. Tada bi se povukli na svoje brodove i davali dimne signale. Čim bi stanovnici na kopnu to vidjeli, dolazili bi i polagali zlato uz robu.

Kad bi Kartažani bili zadovoljni količinom zlata, uzeli bi ga i otplovili dalje. Ako nisu bili zadovoljni, čekali bi sve dok im protuusluga ne bi odgovarala.

Prelaskom na trgovinu ljudi su širili podjelu rada izvan granica svojeg plemena, a da toga, naravno, nisu bili svjesni. Svoj su rad strancima stavljali na raspolaganje u obliku krzna, a zauzvrat su profitirali od rada drugih u obliku glinene robe, i to na način da im stvari nisu morali otimati silom. Obje strane imale su nešto od razmjene, stoga je ona nastala dobrovoljno. Cjenkanjem se došlo do odnosa  krzna  prema vrčevima kojeg su obje strane smatrale primjerenim: krzna su bila cijena za vrč. Od darova i uzvratnih darova nastale su usluga i protuusluga. Jedni su lovili više krzna nego što im je bilo potrebno za vlastite potrebe, drugi su proizvodili više vrčeva. Obje strane su se sve vise usavršavale, a podjela rada se produbljivala.

Odlomak iz djela: Nikolaus Piper, Kratka povijest ekonomije, str. 19-21.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)