Ko određuje visinu plate i kako plate mogu rasti

Većina ljudi danas misli da proizvođači i prodavači određuju cijene. Isto tako, čini se da vjeruju kako su poslodavci ti koji određuju stope plata. Smatraju da se poslovni ljudi obogaćuju određivanjem niskih plata za svoje zaposlenike i visokih cijena za svoje proizvode.

Zbog toga mnogi smatraju da poslodavci mogu biti prisiljeni, bilo zakonom ili sindikatima, da povećaju plate radnika na štetu vlasnika poduzeća. To se dogodilo u velikom broju slučajeva u veoma kratkom vremenskom periodu, ali se takvo povećanje plata ne može održati na duže staze. Zapravo, nemoguće je povećati plate svih radnika isključivo zakonom ili sindikalnim pritiskom. Svaki zakon ili netržišni pritisak koji povećava plate nekima, smanjuje ih drugima.

Prilikom analize svakog ekonomskog prijedloga potrebno je ispitati sve njegove učinke – ne samo kratkoročne, već i dugoročne, i ne samo učinke od kojih zagovornici žele profitirati, već i posljedice za one koji će morati snositi troškove. Sve te neizbježne učinke treba pažljivo odvagati prije donošenja suda o bilo kakvom pokušaju ometanja procesa slobodnog tržišta.

Na slobodnom tržištu svako može slobodno preuzeti bilo koji posao koji mu je dostupan. Svaka osoba prihvata ono zaposlenje koje, prema njenom mišljenju, smatra najboljim. Kada je svako slobodan da to učini i kada nikome nije dozvoljeno da ugrožava jednaku slobodu drugih, te kada niko ili nijedna grupa ne može spriječiti druge da preuzmu poslove za koje oni i potencijalni poslodavci postignu obostrano zadovoljavajuće sporazume, tada će prevladati Zlatno pravilo. Više radnika će proizvoditi više dobara za druge, a time će i svako imati više za sebe. Rezultat će biti sve veća proizvodnja i veće ljudsko zadovoljstvo. Naravno, i u društvu slobodnog tržišta ljudi će i dalje griješiti. Međutim, praksa slobodnog tržišta teži smanjenju takvih grešaka kroz kažnjavanje većine onih koji ih čine.

Možda postoji i nekolicina nesretnih ljudi kojima je potrebna pomoć njihovih bližnjih. U tako malom broju slučajeva, slobodno tržište ne samo da potiče vjerske i druge privatne dobrotvorne organizacije, već također osigurava sredstva kojima te organizacije mogu pružiti podršku ugroženima. Dakle, ovi nesretni ne moraju postati teret vladi. Slobodni smo djelovati dobrovoljno kao odgovorni članovi društva i brinuti se o našim komšijama koji su u nevolji.

U svakom društvu, u bilo kojoj grupi ljudi, uvijek će biti onih koji će pokušati pomoći sebi na štetu drugih. Bit će i onih koji žele krasti, prevariti ili pribjeći sili. Kako bi se miroljubivi i produktivni građani zaštitili od onih koji se odluče na takve antisocijalne radnje, vlade su nužne i neophodne.

Potrošači određuju visinu plate

Danas postoji popularna ideja da poslodavci iskorištavaju radnike. Ta zabluda postaje sve raširenija još od vremena Karla Marxa. Marxova ideja bila je da poslodavci preopterećuju zaposlenike, plaćajući im mnogo manje od novčane vrijednosti onoga što su proizveli, zadržavajući razliku za sebe. Prema toj teoriji, bogati poslodavci postaju sve bogatiji, dok siromašni radnici postaju sve siromašniji. Doći će vrijeme, rekao je Marx, kad će radnici pokidati lance kojima su bili vezani za poslodavce, nakon čega će uspostaviti socijalističku utopiju. Prema toj ideji, siromašni radnik je bespomoćan u tržišnom društvu. Nema izbora – mora prihvatiti platu koja mu se nudi, jer nema drugog poslodavca koji bi se mogao takmičiti za njegove usluge.

Zapravo, to uopće nije tako. U nedostatku bilo kakve socijalne intervencije, radnici imaju tendenciju dobiti punu vrijednost koju će potrošači platiti za njihov doprinos. Upravo uplitanje vlada i sindikata, koje podupire javno mnijenje, čak i bez snage zakona, sprječava sve potencijalne radnike da dobiju tržišnu vrijednost koju mogu doprinijeti društvu.

Ako je ideja da sindikati pomažu svim radnicima široko prihvaćena, onda smo nemoćni da ih spriječimo u ometanju tržišnog takmičenja. Međutim, u nesmetanoj ekonomiji slobodnog tržišta, konkurencija nastoji dodijeliti svakom proizvodnom faktoru, uključujući i radnike, vrijednost u skladu s njegovim doprinosom. Vrijednosti koje krajnji potrošači pridaju svakom pojedinačnom doprinosu ukupnoj proizvodnji određuju koliko poduzetnici mogu platiti za taj doprinos.

Ista načela primjenjuju se i na plate isplaćene za rad, koji se dodaje na iznose plaćene za sirovine ili bilo koji drugi faktor proizvodnje.

Na slobodnom tržištu svaki poslodavac nastoji zaposliti onoliko radnika koliko je isplativo. Zapošljava ih sve dok mu je isplativo zaposliti dodatnog radnika, odnosno dok može prodati proizvod tog radnika po cijeni koja pokriva njegovu platu. Kako unajmljuje više radnika, stopa plata raste, a kako se proizvodi više jedinica, tržišna cijena po jedinici opada. To je neizbježna tendencija slobodnog i nesmetanog tržišta.

Što više radnika zaposlite, to ćete morati plaćati višu platu, i to svima koji obavljaju sličan posao. Kako proizvodite i nudite više proizvoda na tržištu, možete ih prodavati samo po nižim cijenama. Na kraju dostižete graničnu tačku, gdje ne ostvarujete profit na posljednjem zaposlenom radniku. Stope plata u konačnici se određuju prema graničnoj produktivnosti rada, odnosno tržišnoj vrijednosti koja se dodaje proizvodu koji proizvodi marginalni zaposlenik – posljednji zaposleni radnik. To je način na koji slobodno tržište funkcioniše kada nema smetnji. Nažalost, potpuno slobodno tržište nikada nije postojalo, a možda nikada i neće. Međutim, što smo mu bliže, to će svima biti bolje.

S obzirom na uslove s kojima se poslodavac suočava, on mora radnicima isplatiti vrijednost koju potrošači pridaju njihovim doprinosima. Ako poslodavac plaća veću platu nego što tržište dozvoljava, on gubi. Ako zatim ne smanji platu, broj zaposlenih i proizvodnju na nivo koji može prodati po cijeni koja pokriva njegove troškove, na kraju će propasti. Nijedan poduzetnik ne može dugoročno plaćati troškove koje ne može povratiti od potrošača.

Dugoročno gledano, potrošači su ti koji plaćaju plate. Poduzetnik je samo posrednik. On pokušava ostvariti zaradu kao posrednik, kupujući sirovine, zapošljavajući radnike i prodajući proizvode potrošačima. On ostvaruje profit, ako ga uopće ima, tako što nastoji da troškovi proizvodnje budu niži od cijene koju su potrošači spremni platiti za konačni proizvod. Međutim, kada se pojavi profit, konkurencija postepeno povećava troškove sredstava proizvodnje, uključujući i rad. Uvijek postoji tendencija da se na slobodnom tržištu profit smanjuje i nestaje. To važi i za profite ostvarene plaćanjem plata koje su niže od tržišne vrijednosti doprinosa radnika.

Slobodna konkurencija štiti radnike

Ne može se poreći da bi poslodavci uvijek željeli plaćati niže od tržišnih plata. U knjizi The Wealth of Nations, objavljenoj 1776. godine, Adam Smith spomenuo je da, kad god se poslovni ljudi okupljaju, oni pokušavaju odrediti plate i zadržati ih niskima. Međutim, na slobodnom tržištu to ne mogu učiniti. Nemoguće je da se svi poslodavci okupe i dogovore da dugoročno zadrže niske stope plata. Jednom kad jedan poslodavac otkrije da može profitirati tako što će prekinuti takav sporazum, vjerovatno će to i učiniti. Ako niko ne prekine sporazum i ako imate društvo slobodnog tržišta u kojem svako može postati poslodavac, uskoro će se pojaviti novi poslodavci koji bi iskoristili situaciju nudeći radnicima veće plate.

Ako poslodavac plaća nižu platu od tržišne, to znači da radnik dobija manje nego što može donijeti na tržište, a poslodavac će imati veću dobit, što mu omogućava da poveća svoju proizvodnju i broj zaposlenih. Ako to ne učini i ne uspije povećati plate, privući će novu konkurenciju. U svakom slučaju, tržišna konkurencija će povećati plate na vrijednost koju proizvodi marginalni zaposlenik. A uvijek postoji marginalni zaposlenik.

U većini industrija postoje i marginalne kompanije. To su kompanije koje niti ostvaruju profit niti posluju s gubitkom. Ako im se troškovi malo povećaju, pretrpjet će gubitak. Tada će uskoro prestati s radom, jer poduzeća koja ne ostvaruju profit ne mogu opstati na neodređeno vrijeme.

Nijedan poduzetnik u društvu slobodnog tržišta ne može dugo plaćati radnika jedan dolar po satu i prodavati svoj proizvod za pet dolara po satu. Zašto ne? Zato što bi ti, ja i hiljade drugih poput nas bili veoma sretni da uđemo u taj posao, platimo tim ljudima po dva dolara i prodamo proizvod za pet dolara, ako možemo. Drugi će uskoro ponuditi da im plate tri dolara, četiri dolara ili čak četiri i po. Zapravo, velike korporacije bile bi vrlo sretne da ostvare profit od samo dva centa po satu za svakog radnika kojeg zaposle. Međutim, one jednostavno ne mogu platiti mnogo manje od tržišne vrijednosti rada. Posljednji zaposlenik ne bi im donio nikakvu dobit, posebno u slobodnom društvu gdje svako ko misli da vidi priliku za profit može ući u posao i ponuditi svakom zaposleniku koji je potplaćen višu platu, bližu tržišnoj vrijednosti njegova doprinosa.

Često opovrgavanje glasi: “Da, ali većina ljudi nema kapital za pokretanje posla.” Sjetimo se da mnogi štediše žele uložiti svoj novac tamo gdje mogu zaraditi više. Ako im se ukaže prilika za veću zaradu, rado će potreban kapital učiniti dostupnim. Sve što trebate učiniti jeste pokazati im gdje mogu ostvariti dobit veću od trenutnih kamatnih stopa.

Kad god postoji profit u društvu slobodnog tržišta, on privlači konkurenciju, a konkurencija uvijek smanjuje cijene. Na taj način tržište stalno osigurava da potrošači dobiju korist od svakog povećanja ili poboljšanja proizvodnje.

Ušteda povećava plate

Prava tajna viših plata je povećana štednja po glavi stanovnika. Povećane uštede rezultat su veće proizvodnje nego potrošnje. Ako se proizvede više roba i usluga nego što se potroši, onda su te nepotrošene robe i usluge dostupne za izradu alata, tvornica i drugih resursa potrebnih za povećanje proizvodnje. Američki životni standard porastao je tokom godina jer su roditelji svojoj djeci omogućili bolji početak života nego što su to njihovi roditelji učinili za njih. Historija ove zemlje u velikoj je mjeri bila takva da je prva generacija imigranata svojoj djeci osigurala osnovnu školu, sljedeća generacija štedjela je dovoljno da svoju djecu pošalje u srednju školu, a treća generacija poslala je djecu na koledž. Sad, mnogi od njih nastavljaju obrazovanje na postdiplomskim studijima. Na taj je način svaka generacija sljedećoj osigurala viši životni standard. U svakom slučaju, ovo visoko obrazovanje bilo je rezultat povećane štednje. Ranije generacije jednostavno nisu mogle priuštiti svojoj djeci ono što većina američke djece sad ima.

Kad postoje uštede u kapitalističkom sistemu, ljudi ih ne stavljaju pod madrac. Oni ne kopaju rupe da bi ih sakrili, kao što to čine ljudi u Indiji ili Kini, gdje se štediše boje da će im imovina biti zaplijenjena ako otvore tvornicu. Ne, u kapitalističkom društvu ljudi ulažu svoje ušteđevine tamo gdje se nadaju da će ostvariti povrat. U kapitalističkom društvu štednju ne akumuliraju samo bogati. Jedna od velikih prednosti kapitalističkog društva jeste da ljudi s niskim primanjima također mogu uložiti svoju ušteđevinu i ostvariti povrat. Mogu kupiti štedne obveznice, staviti novac u štedne banke ili kupiti životno osiguranje. Zatim, banke i životna osiguravajuća društva uštedu stavljaju na raspolaganje poduzetnicima i velikim korporacijama.

Zapravo, ljudi s niskim primanjima su veliki kreditori u našem vremenu. Oni su najviše pogođeni niskim kamatnim stopama. Dužnici su uglavnom ljudi s višim primanjima i oni imaju koristi od niskih kamatnih stopa. Oni su dioničari, a njihova poduzeća posuđuju novac koji su uštedjeli ljudi s niskim primanjima. Jedna od velikih prednosti sistema slobodnog tržišta jeste da ljudima s niskim prihodima pruža mogućnost učešća u zaradama koje omogućavaju uštede.

Učinak nove uštede

Uštede su, naravno, jedini pravi izvor starosne sigurnosti i višeg životnog standarda. Kad se ulažu nove uštede, prva stvar koju čine, bilo da su uložene u novu kompaniju ili u proširenje postojeće, jeste povećanje plata i cijena sirovina. Poslodavci nude sve što je potrebno za proširenje proizvodnje, uključujući i radnu snagu, jer bez radne snage ništa ne može biti proizvedeno.

Radna snaga je jedna od najdeficitarnijih stvari na ovom svijetu. Postoji mnogo rudnika koji se ne eksploatišu jer su raspoložive zalihe radne snage vrednije u drugim zanimanjima. Isto vrijedi i za poljoprivredna zemljišta, kao i za svako drugo zanimanje. Svaki ekonomski poduhvat ograničen je visokim troškovima radne snage. Radna snaga je uvijek oskudna, a tržište raspoređuje ograničene zalihe radne snage na proizvodnju onih dobara i usluga za koje se očekuje da potrošači plaćaju najviše cijene. Ostala dobra i usluge nisu dostupne zbog ovog nedostatka radne snage.

Uz nove uštede pojavljuju se poslodavci ili “poduzetnici” koji stalno nastoje zaposliti više radnika. Oni moraju ponuditi povećanje plata za ograničene količine radne snage dostupne na tržištu. Faktor koji najviše pomaže radnoj snazi jeste povećana ušteda koja omogućava poslodavcima da privuku radnike s ranije slabije plaćenih radnih mjesta. Nakon što se ove uštede pretvore u nove ili veće tvornice, one moraju proizvoditi robu i usluge koje ranije nisu bile dostupne.

Menadžeri ovih novih proširenja moraju odrediti šta proizvoditi. Pokušavaju saznati šta nije dovoljno dostupno i šta potrošači najviše žele. Zatim proširuju proizvodnju upravo tih proizvoda. Tržištu donose veću proizvodnju, a svaki radnik, koristeći više alata, proizvodi više. Ako nije došlo do povećanja novčane mase, kako veće količine robe dolaze na tržište, rezultat mora biti niža cijena. S nižim cijenama za potrošačke proizvode, svako može kupiti više sa svojim ograničenim prihodima. Jedini način na koji društvo može povećati stvarne plate svih svojih radnika jeste povećanje količine uštede po radniku.

Na primjer, američkim kompanijama za čelik potrebno je ulaganje od oko 20.000 dolara po radniku kako bi radnici ostvarili visoke plate. U tržišnoj ekonomiji, ove visoke plate dijele svi. Brijač, koji u proteklom stoljeću ili dva nije značajno mijenjao svoje metode, takmiči se na tržištu rada s radnicima u industriji čelika, od kojih svaki koristi opremu u vrijednosti od oko 20.000 dolara. Stope plata svih radnika određene su prosječnim raspoloživim uštedama koje pomažu radnicima da povećaju svoju proizvodnju. Ove veće plate i niže cijene moraju se pojaviti prije nego što štediše mogu ostvariti povrat na svoje investicije, a još manje ostvariti kamate ili profit na spekulativne investicije.

Profita može biti, ali on dolazi tek kasnije, ako kupci, svojom slobodnom voljom, odluče da su nove ponude na tržištu bolje od svih ostalih dostupnih roba i usluga. To je tajna progresivno viših životnih standarda u društvu slobodnog tržišta. Tajna viših plata je veća ušteda po dostupnom radniku. Čovjek s modernim skupim bagerom može premjestiti daleko više zemlje nego najjači čovjek koristeći svoje ruke ili čak lopatu. Kako sve više i boljih alata postaje dostupno i kako se proizvodi više robe, životni standard će rasti za sve koji učestvuju u tržišnoj ekonomiji.

Učinak postojećih politika sindikata

Razmotrite sad učinak današnjih sindikalnih politika na našu ekonomiju. Suština politike sindikata danas je (1) ograničiti proizvodnju i (2) spriječiti nezaposlene ili one zaposlene po nižim platama da poboljšaju svoju ekonomsku situaciju zbog ograničenja plata koje nameću sindikati. Ne možemo poboljšati opću dobrobit slijedeći sindikalne politike koje ograničavaju proizvodnju tako što povećavaju plate za neke radnike, što rezultira niskim ili nepostojećim platama za druge radnike.

Kad god radnici sindikata dobiju povišicu iznad tržišnih nadnica, to povećanje uzrokuje rast troškova proizvodnje, što dovodi do povećanja cijena za potrošače. S višim cijenama prodaje se manje robe. Kad se prodaje manje robe, neki radnici bivaju otpušteni, a otpušteni radnici moraju konkurisati za manje plaćene poslove. Njihova konkurencija na manje plaćenim radnim mjestima izbacuje prethodno zaposlene radnike, dodatno smanjujući mogućnost da zarade platu. Takve politike ograničavaju proizvodnju i sprječavaju ljude da rade na poslovima na kojima bi mogli proizvoditi robu koju društvo najviše traži.

Ova situacija, naravno, proizilazi iz popularne zablude da je samo jednaka razmjena pravedna razmjena i da, ako jedna osoba – poslodavac, na primjer – ostvaruje dobit, to mora biti na štetu radnika. Ova pretpostavka odgovorna je za mnoge negativne stavove prema kapitalistima, investitorima i štedišama – uvjerenje da je njihov dobitak nezaslužen i da kapitalist ili investitor profitira na račun radnika. Ovo je suština Karl Marxove teorije eksploatacije i klasne borbe, suprotstavljena tržišnoj teoriji dobrovoljne društvene saradnje.

Marx je ovu ideju naglašavao. Tvrdio je da su poslodavci, prema prirodnom zakonu plata, predugo izrabljivali radnike. Smatrao je da radnici proizvode dovoljno da osiguraju egzistenciju i odmor za deset sati rada, dok su ih poslodavci prisiljavali da rade jedanaest ili dvanaest sati. Prema toj teoriji, višak koji radnici proizvedu u dodatnim satima zadržavaju kapitalisti. Stoga je jedna od glavnih politika sindikata bila zahtijevanje kraćeg radnog vremena uz zadržavanje iste plate. Međutim, ako se radno vrijeme skrati, a plata ostane ista, proizvodnja se smanjuje. Smanjena proizvodnja ne vodi višem životnom standardu. Ako se ovakva politika široko primjenjuje, ona neminovno dovodi do rasta cijena i pada životnog standarda. Naravno, kada se kraće radno vrijeme uvodi kao rezultat prirodnih tržišnih procesa, to znači da su tržišni učesnici odlučili iskoristiti dio svog potencijalnog povećanja proizvodnje u vidu više slobodnog vremena.

Druga zabluda u ovoj oblasti je tvrdnja da plate moraju rasti kako bi radnici imali veću kupovnu moć za kupovinu proizvoda koje sami proizvode. Međutim, viši životni standard zahtijeva veću proizvodnju, a ne samo više novca. Radnici mogu kupiti samo ono što je proizvedeno. Ako je proizvodnja smanjena jer je manje radnika zaposleno, povećanje plata u novčanim iznosima ne znači automatski više robe i usluga. Ovo je stara ekonomska zabluda. Ne postoji način da se poveća kupovna moć jednog radnika povećanjem njegove plate, a da se istovremeno ne smanji kupovna moć drugih radnika.

Poslodavac nema apsolutnu kontrolu nad određivanjem plata. On dugoročno ne može platiti više nego što će mu potrošači vratiti kroz kupovinu njegovih proizvoda. Također, ne može dugoročno plaćati manje od tržišne vrijednosti radnog doprinosa. Marksistička ideja da poslodavci imaju preveliku moć u tom pogledu jednostavno ne stoji. Ipak, danas mnogi ljudi iskreno prihvataju ovu ideju, vjerujući da u modernom industrijskom društvu poslodavci posjeduju ogromnu moć, dok su siromašni radnici bespomoćni. Međutim, u slobodnom tržišnom društvu, u konačnici su potrošači ti koji određuju cijene, a time i plate koje poslodavci mogu i moraju platiti.

Kako sindikati utječu na plate

Propitivanje osobina organizovanog rada danas je poput propitivanja ili napada na religiju, monogamiju, majčinstvo ili dom. Po javnom mišljenju, test da li je neko za ili protiv rada, radnika ili siromašnih uopće jeste njegov stav prema sindikatima. Jednostavno se ne može tvrditi da određene sindikalne politike štete radu, a da se očekuje da ih se shvati ozbiljno. Činjenica je, naravno, da su sindikalne politike nanijele štetu radnicima općenito, a posebno onima na dnu ljestvice dohotka.

Suština današnje politike sindikalnih plata jeste smanjenje proizvodnje i sprječavanje nezaposlenih da nađu posao, dok nisko plaćene radnike drže podalje od konkurencije koja bi im mogla ponuditi bolje plaćena radna mjesta. Takva politika neće povećati životni standard nacije. Nikad ne možemo poboljšati opće blagostanje politikama koje smanjuju proizvodnju. Sindikati nekima povećavaju plate, ali istovremeno povećavaju troškove drugim ljudima i time smanjuju količinu robe i usluga koje potrošači, uključujući i radnike, mogu kupiti na tržištu.

Nezaposleni, oni koji su na dnu ekonomske ljestvice, nemaju glas u sindikalnim poslovima niti u određivanju plata. Potpuno su isključeni. Službenici sindikata vrlo malo brinu o onima koji nisu članovi ili o novajlijama koji tek počinju raditi. Postoje slučajevi u Nju Jorku gdje čovjek ne može ući u sindikat ako njegov otac nije bio član prije njega. Budući da, prema zakonu, samo članovi sindikata mogu raditi u određenim obrtima, to je nanijelo štetu crncima koji su pokušavali ući u obrte koje su bijeli sindikati monopolizirali. Ako je nečiji otac morao biti u sindikatu, kako crnac može ikada postati član tog sindikata? To se u prošlosti odnosilo i na druge manjine s niskim primanjima. Sindikati ne pomažu relativno siromašnima; oni pomažu radnicima aristokratama na štetu radnika s niskim primanjima. Oni osiguravaju povlastice za svoje članove na račun drugih radnika ili budućih radnika i podižu cijene svim potrošačima.

Udruženja radnika mogu povećati plate samo ako istovremeno povećaju vrijednost ili količinu proizvoda koje proizvode. Ako je proizvedena količina manja, a ostali faktori ostanu nepromijenjeni, vrijednost po jedinici će rasti. Međutim, to znači da će manje potrošača imati pristup tim dobrima, što dovodi do smanjenja ljudskog zadovoljstva. Dakle, ako sindikati ne povećavaju proizvodnju, jedini način na koji mogu povećati relativnu vrijednost rada jeste smanjenje radne snage i količine proizvedene robe u toj industriji. Bez moći da ograniče ulazak novih radnika, sindikati mogu učiniti vrlo malo kako bi povećali tržišnu vrijednost onoga što njihovi članovi proizvode. To ne koristi ni radnicima koji su isključeni niti potrošačima.

Živimo u eri masovne proizvodnje za masovnu potrošnju. Ako nemamo masovnu proizvodnju, ne možemo imati ni masovnu potrošnju. Dakle, smanjenjem količine proizvodnje sindikati zapravo ne pomažu radnicima. Povećavanjem plata iznad nivoa koje bi odredilo slobodno tržište, sindikati smanjuju količinu robe koja se može prodati. Oni izbacuju ljude iz poslova na kojima bi mogli biti najproduktivniji. Ono što sindikati osiguravaju svojim članovima dovodi do gubitka za one koji su isključeni iz sistema, a to rezultira gubitkom i za sve potrošače, koji će morati plaćati više cijene za manju količinu robe i usluga. Svaki potrošač koji ne dijeli dobit sindikata morat će se odreći nečega što bi mogao kupiti da sindikalne politike nisu vještački podigle cijene.

Kontrola plata znači i kontrolu pristupa određenim trgovinama i industrijama. Takva kontrola također određuje stopu rasta ili smanjenja kompanija i industrija. U slobodnom društvu, ako bi plate u nekoj industriji bile niže od onih koje su sindikati nametnuli, ta industrija bi se širila. Kad sindikati povećavaju plate u industriji, ta se industrija mora smanjiti, ili, ako ostane iste veličine, njeno širenje biva ograničeno.

Širenje znači plaćanje viših plata kako bi se privuklo više potrebnih radnika. To također znači povećanje proizvodnje dobara koja potrošači najviše traže i snižavanje cijena kako bi ljudi sa svojim platama mogli kupiti više. Naravno, postoji i prirodna tendencija smanjenja profita. Sindikati mogu zaštititi svoje članove od konkurencije drugih radnika samo povećanjem sindikalnih plata, ali tada poslodavac više ne može priuštiti zapošljavanje. To je jedan od neizbježnih rezultata sindikalnog upravljanja. Oni koji imaju dug radni staž ne brinu se o onima koji gube posao zbog viših sindikalnih plata.

Učinak sindikalnih politika na uštedu

Jedan od najvažnijih faktora u radničkoj situaciji jeste učinak sindikalnih politika na poslodavce, štediše i investitore. Mnogi smatraju da se plate mogu podići na štetu poslodavaca ili vlasnika koji ulažu, te da viša plata ne mora nužno štetiti potrošačima. Smatraju da je dovoljno malo smanjiti profit kako bi se pokrili veći troškovi plata. Kao što smo pokušali objasniti, način povećanja plata radnika jeste povećanje uštede uložene u alate koje radnici mogu koristiti za povećanje svoje proizvodnje.

Priložena tablica može nam pomoći da bolje razumijemo neke probleme s kojima se suočavaju radnici i oni koji pokušavaju zaraditi za život zapošljavanjem ljudi. Zamislimo parobrod čija izgradnja košta 2 miliona dolara i za koji se očekuje da će trajati 20 godina. Godišnja amortizacija i kamata iznosit će 150.000 dolara. Vlasnici očekuju tržišni prihod od 14.100 dolara sedmično. Očekuje se da će raditi 50 sedmica u godini. Ljudi koji ulažu 2 miliona dolara pažljivo su sve razmotrili. Ako je njihova prognoza tačna, očekuju da će njihovi sedmični troškovi biti:

Amortizacija i kamata......................................3.000 dolara
Plate radnika...................................................8.000 dolara
Ostali operativni troškovi.................................2.100 dolara

i nadaju se da će profit od 1.000 dolara nadmašiti kamatu koju bi mogli dobiti pozajmljivanjem novca. Ukupan broj navedenih troškova iznosi 14.100 dolara.

Parobrod košta 2 miliona dolara i traje 20 godina
Godišnja amortizacija i kamata - 150.000 dolara
Tržišni prihod 14.100 dolara sedmično (50 sedmica)

SEDMIČNI TROŠKOVI	PLATE NA SLOBODNOM TRŽIŠTU	SINDIKAT NAMEĆE POVEĆANJE PLATA
		10%	25%	50%
PLATE RADNIKA	8.000	8.800	10.000	12.000
OSTALI OPERATIVNI TROŠKOVI	2.100	2.100	2.100	2.100
AMORTIZACIJA I KAMATA	3.000	3.000	2.000	ništa*
PROFIT	1.000	200	ništa	ništa
UKUPNO	14.100 $	14.100 $	14.100 $	14.100 $

* Dostupan iznos za trošak od 3.000 USD

Naravno, ako pogrešno predvide razvoj situacije u budućnosti, pretrpjet će gubitak. Međutim, ako su tačno predvidjeli buduće operacije, ako su ispravno izračunali troškove rada i druge troškove te ako su ispravno procijenili koliko će javnost platiti za uslugu, samo tada će ostvariti procijenjeni profit. Samo tada će moći zamijeniti brod i nastaviti zapošljavati radnike za 20 godina.

Kako bismo ovaj problem učinili lakšim za razumijevanje, pretpostavit ćemo da se ovaj brod nalazi na jezeru i ne može se premjestiti niti koristiti na bilo kojem drugom mjestu. Dakle, kad se izvrši ova investicija, oni koji su svoju uštedu pretvorili u parobrod ne mogu je povući. Ako sindikat ima moć, bilo putem javnog mnijenja ili kroz zakone zemlje, da poveća plate iznad onih koje su tada vladale na tržištu, investitori će u tom slučaju biti na milost i nemilost sindikata.

Sada ćemo u drugoj koloni brojki pretpostaviti da je sindikat u stanju prijetiti štrajkom ili na drugi način iskoristiti svoju moć za povećanje plata za 10%. To povećava troškove rada na 8.800 dolara i smanjuje profit, nakon naplate kamate, na 200 dolara. U takvoj situaciji vlasnici će nastaviti s radom. I dalje će imati mali profit, manji nego što su izračunali, ali ipak veći nego što bi dobili da su posudili novac po tržišnim kamatnim stopama. Još uvijek su – moglo bi se reći – u igri.

Članovi sindikata, nakon što su shvatili da je lahko iskoristiti svoju moć kako bi dobili 10% povećanja, i dalje nisu zadovoljni. Pokušavaju ponovo. Pretpostavimo da ovoga puta plate povećaju za 25% iznad plata na slobodnom tržištu. Vidite rezultate u sljedećoj koloni – situacija u kojoj radnici dobijaju sedmični iznos od 10.000 dolara. Nakon kamate, više nema profita. Zapravo, poslodavci ne pokrivaju ni amortizaciju ni kamatu. Dobijaju samo dvije trećine tog troška, odnosno 2.000 dolara. U takvim okolnostima oni će i dalje upravljati parobrodom. Ako bi prestali s radom, ne bi dobili ništa za amortizaciju i kamatu. Dvije hiljade dolara bolje je nego ništa. Svi više vole malo nego ništa. Čak preferiramo manji gubitak od većeg gubitka. U tom slučaju, kada se brod istroši, vlasnici ga neće moći zamijeniti. Neće imati dovoljno za amortizaciju. Dakle, kad se brod istroši, ovaj posao će se završiti i ljudi će izgubiti posao.

Ali pretpostavimo da sindikalni radnici to ne vide. Pretpostavimo da nastave i zatraže dodatno povećanje. Ovoga puta pretpostavljamo da traže ukupno povećanje od 50%. Pogledajte situaciju u posljednjoj koloni, gdje dolazite do krajnje granice. Vlasnici ne dobijaju ništa za svoj kapital, nikakav prihod za amortizaciju ili kamate na svoj kapital. Operativni prihod bi samo pokrivao plate radnika i ostale operativne troškove. Tada više ne bi imalo smisla da investitori nastave poslovati svojim parobrodom. Stigli su do tačke gdje poslovanje postaje besmisleno. To je ono što ne žele. Poslovanje prestaje, i ljudi gube posao. Uništili su nešto što je bilo korisno.

Štediše mogu biti uplašene

Sve to nije daleko od stvarnosti. Mnogo godina, od 1837. do 1947. godine, u Sjedinjenim Državama postojala je stara linija slapova rijeke Fol River. To je bila parobrodska linija koja je osiguravala noćne plovidbe između prekrasne luke u Nju Jorku i Fol Rivera u Masačusesu, uz kratku vožnju vozom od Bostona. Bilo je to putovanje u kojem su mnogi ljudi uživali i jeftin način prevoza tereta. Sindikati su nastavili povećavati plate svojih članova sve dok parobrod nije ostao bez posla.

Postoje pouke koje se mogu naučiti iz ove ilustracije. To se može dogoditi biznismenima. Može se dogoditi investitorima. Može se dogoditi štedišama. Jednom kada ulože svoj novac u određene oblike kapitala, gotovo je. Kad sindikati mogu povećati plate do te mjere da poslovni prihodi pokrivaju samo dio amortizacije i kamatnih troškova, investitori će i dalje poslovati, jer je svaki prihod bolji od otpisa investicije i potpunog gubitka. No, kakav je učinak toga na potencijalne investitore? Da li biste, ako imate neku uštedu i vidite da se to događa, pokušali biti konkurencija ili pokrenuli sličnu uslugu negdje drugdje?

To je problem s kojim se radnici susreću. Da, sindikati mogu privremeno povećati prihode nekih radnika. Međutim, oni također smanjuju konkurenciju za radnike i dugoročno smanjuju broj raspoloživih radnih mjesta s visokim platama. U stvarnom životu, alati, mašine i druga kapitalna dobra istroše se ili postanu zastarjela jedno po jedno. Ne zamijene se sva odjednom. Pisaća mašina se troši i zamjenjuje. Neke male mašine povremeno se istroše, ali cijele se tvornice rijetko istroše odjednom. Sindikati mogu dizati plate sve dok se isplati zamijeniti dotrajale dijelove i nastaviti s radom. To omogućava da kompanije koje su već osnovane ostanu u pogonu, ali uveliko obeshrabruje pokretanje novih poduzeća.

Ove sindikalne politike na taj način guše ono što potiče konkurenciju za radnike i povećava plate. Ako želimo imati veće realne plate, veći realni dohodak, tj. više dobara i usluga, moramo imati više ušteda i više poduzeća koja se natječu za radnike. Ova politika sindikata, prisiljavanje na plate iznad onih koje bi prevladale na slobodnom konkurentskom tržištu, smanjuje uštede i broj poslodavaca koji se takmiče za radnike. S takvim politikama, ljudi koji imaju ušteđevinu nastoje je sakriti pod madrac ili je poslati izvan zemlje.

Mnogi ljudi u raznim dijelovima svijeta šalju svoju ušteđevinu izvan svoje zemlje upravo zbog takvih uvjeta. Više ne osjećaju da je sigurno ulagati ušteđevinu u vlastitu zemlju. Drugi ljudi prestaju štedjeti. Zašto štedjeti, ako će vaša štednja biti zaplijenjena? Zašto ne potrošiti, živjeti luksuzno i dobro se zabaviti dok ste ovdje? Ipak, neki će svoju ušteđevinu uložiti u državne obveznice, vjerujući da su tamo sigurnije nego u privatnim poduzećima. Međutim, taj novac će tada biti potrošen na kupovinu glasova, a kamata na državni dug postat će dodatni teret za porezne obveznike i radnike. Dakle, vidimo da, ako su sindikalne plate iznad plata na slobodnom tržištu, one na kraju ubijaju “gusku koja nosi zlatna jaja” većih plata za sve, tj. smanjuju uštede koje doprinose sve višem i višem životnom standardu za sve.

Samo ušteda može smanjiti ekonomske poteškoće

Razlog tolikom gladovanju u mnogim zemljama, na primjer u Indiji, jeste taj što privatno vlasništvo nije zaštićeno. Investicije nisu sigurne. Nakon što je Indija postala neovisna o Engleskoj, Nehru je rekao da je Indiji potreban i poželjan strani kapital. Istina je, priznao je, da će Indija biti socijalistička, ali je dodao: “Ako uložite svoj kapital u Indiju, obećavamo da ga nećemo zaplijeniti najmanje deset godina.” Koliko biste vi ili bilo koja razumna osoba uložili u Indiju pod takvim uslovima?

Ako radnici žele povećati svoje plate, moraju usvojiti politike koje će poticati uštedu. Ovaj problem postoji u zapadnom svijetu već mnogo godina, tokom većeg dijela ovog stoljeća. Međutim, kako su se sindikalne plate povećavale u produktivnijim industrijama, koje sindikati mogu najlakše organizirati, te u onome što nazivamo uskim grlima industrije, kao što je prevoz, sindikati mogu zatvoriti druge industrije. Oni povećavaju plate nekih, ali podizanje plata povećava cijene, a uz veće cijene prodaje se manje artikala, što znači da je manje ljudi zaposleno u organiziranim industrijama. Radnici koji ostaju na poslovima u tim industrijama moraju se takmičiti u nekoj drugoj industriji s nižim platama. To smanjuje te plate, osim ako su i ti radnici organizovani u politički privilegovane sindikate. Tada se više radnika bori s još slabije plaćenim radnicima, sve dok neki od njih, po tim vrlo “proradničkim” politikama, nisu prisiljeni raditi za plate po kojima ne mogu spojiti kraj s krajem. Tada nam ih je žao.

Popularno pravno sredstvo za tako niske plate jeste zakon o minimalnoj plati. Zakon o minimalnoj plati kaže da ne možete zaposliti čovjeka ako mu ne platite određenu minimalnu platu. U Sjedinjenim Američkim Državama to je sada 1,60 dolara na sat. Još uvijek nemamo diktaturu. Sve dok to ne učinimo, poslodavci će zaposliti ljude samo ako se mogu nadati da će od potrošača dobiti 1,60 dolara po satu. Ako potrošač kaže da ljudski doprinos vrijedi samo 1,50 dolara, poslodavac mu neće platiti 1,60 dolara.

Poslodavac je samo zastupnik potrošača. Dakle, čovjek postaje legalno nezaposlen. Sad je nezakonito da ga neko zaposli. On ne može legalno zaraditi ono što je mogao na slobodnom tržištu, što znači najveći iznos koji bi potrošač platio za njegov doprinos. Zato je izumljeno osiguranje za nezaposlene kako bi se brinulo o tim ljudima. Kada istekne naknada za nezaposlenost, popularan pravni lijek su isplate socijalne pomoći, koje postaju teret za porezne obveznike koji su, naravno, dugoročno radnici. Jedini mogući ishod takve politike jesu veće cijene, veći porezi, manja proizvodnja i više siromaštva.

Ljudi s najboljim namjerama, ali s najmanjim ekonomskim razumijevanjem, neprestano pokušavaju pomoći ljudima na dnu ekonomske ljestvice putem vladine intervencije. Imali smo Nacionalni zakon o oporavku, koji je trebao pomoći i biznismenima i radnicima dopuštajući im da se organizuju i uz pomoć vlade uvedu više cijene i više plate. Imali smo Zakon o poljoprivrednom prilagođavanju. Imali smo Zakon o vrijednosnim papirima i berzama. Imali smo mnogo takvih zakona s lijepo zvučećim imenima i preambulama koje su izražavale najbolje namjere.

Pravo pitanje je uvijek: Jesu li takvi zakoni efikasan način za postizanje željenih ciljeva?

Nacionalni zakon o oporavku nije rezultirao nacionalnim oporavkom. Zakon o poljoprivrednom prilagođavanju nije prilagodio poljoprivredu željama potrošača. Imali smo višak nakon viška. Dali smo milijarde dolara poreznih obveznika poljoprivrednicima, a nakon trideset i pet godina to i dalje činimo. Takozvani problem farme još uvijek postoji. Samo je jedan takav zakon ispunio svoje ime. Zakon o osiguranju u slučaju nezaposlenosti garantovao je da ćemo uvijek imati nezaposlenost.

Ove intervencije nisu povećale proizvodnju. U društvu slobodnog tržišta svako može dobiti posao uz najveću platu koju će potrošači platiti za njegov doprinos. Dugoročno ne može dobiti nikakvu veću platu, i ništa što vlada može učiniti neće promijeniti tu situaciju niti je poboljšati. Međutim, mnogi radnici i birači vjeruju da sindikati mogu povećati plate svih radnika.

Vlade, naravno, moraju raditi ono što je uobičajeno; ne mogu činiti ono što je nepopularno. Danas je popularno misliti da se radnicima ne smije dopustiti da se plate smanjuju. Smatra se da bi plate trebale rasti, ali ne i padati. Zato naši zakoni i sindikati pokušavaju spriječiti bilo kakvo smanjenje plata.

Tržišni sistem omogućava potrošačima da promijene svoje želje. Kada se promijene, poslodavci moraju mijenjati ono što proizvode kako bi zadovoljili kupce. Način na koji se to događa na slobodnom tržištu jeste da cijene stvari koje ljudi više ne žele u tolikoj mjeri padaju, dok cijene stvari za kojima se potražnja povećava rastu. Preduzetnici prelaze s proizvodnje robe kojom su na gubitku na proizvodnju robe za koju se nadaju da će ostvariti profit. Prestaju proizvoditi robu koja se može prodati samo uz gubitak. Kada se potražnja promijeni, proizvode manje svijeća, na primjer, i prebacuju se na proizvodnju električnih sijalica i svjetiljki. I tako radnici moraju prelaziti u različite industrije.

Danas više ne dopuštamo pad plata. Dakle, ako poslodavci ne mogu više plaćati plate koje zahtijeva sindikat, moraju potpuno prestati s radom i otpustiti sve, uključujući i one koji bi možda bili zadovoljni s nešto nižim platama dok ne nađu bolje plaćene poslove.

Poslodavci i radnici nisu neprijatelji

U stvarnom životu, radnici i investitori u istom poduzeću nisu konkurenti. Proizvodnja i marketing nisu klasna borba. Uštede, poslodavci i zaposlenici iste kompanije su timski radnici. Potražnja za Fordovim automobilima predstavlja potražnju i za Fordovu tvornicu i za Fordove radnike. Svi oni potrebni za proizvodnju tvornice i automobila čine tim. Sve što pomaže automobilskoj kompaniji pomaže svima koji su dio tog tima, bilo kao investitori ili radnici. Konačna potražnja potrošača odnosi se na timsku kombinaciju, a upravo će ta slobodna kombinacija pomoći svima nama da imamo više stvari koje najviše tražimo.

Potražnja za radnicima s višim platama trebala bi dolaziti od onih koji povećavaju ulaganja. Nova ulaganja uvijek traže nove radnike. Tada svi drugi poslodavci moraju ponuditi veće plate, jer nijedan poslodavac ne može zadržati radnike ako konkurent ponudi bolje uslove. Sadašnje politike sindikata ne mogu povećati plate svih radnika. One vode samo ka višim cijenama i nižoj proizvodnji.

Ako želimo zaustaviti spiralu rastućih cijena prije nego što dođe do potpunog kolapsa vrijednosti monetarne jedinice, moramo stvoriti uslove koji će dovesti do ukidanja svih zakona koji dozvoljavaju sindikatima da isključe kvalificirane radnike iz konkurencije za radna mjesta u sindikalno organizovanim industrijama. Moramo prestati subvencionirati nezaposlenost i dopustiti da se plate određuju slobodnom tržišnom konkurencijom u službi potrošača.

To nije politika u većini zemalja svijeta. Prema sadašnjoj politici, radnici dobijaju veće nominalne plate, ali su njihove realne plate niže, jer se vrijednost monetarne jedinice stalno smanjuje. Idemo ka progresivnoj inflaciji. Uštede se smanjuju, imovina se gubi, a nove štediše su obeshrabreni.

Političari se stalno boje, i s pravom, da učine nešto što nije popularno. Podržavaju popularne mjere potrošnje, ali izbjegavaju pokrivanje troškova; kako bi ostali popularni, pribjegavaju inflaciji. To je takozvana kejnzijanska politika. Ovu je strategiju iznio John Maynard Keynes u svojoj knjizi The General Theory of Employment, Interest and Money (Opća teorija zapošljavanja, kamate i novca). Ključna rečenica glasi: “Pokret poslodavaca za reviziju nižih plata radi zarade novca će se snažnije oduprijeti od postepenog i automatskog smanjenja realnih plata kao rezultat rasta cijena.”

To je politika koju je zagovarao Keynes. To je politika većine vlada u zapadnom svijetu danas. Keynes je znao, kao što zna svaki ekonomista, da je jedini način da se zaposli više ljudi smanjenje plata. Međutim, još od Prvog svjetskog rata to je postalo politički teško u Velikoj Britaniji. Snažni britanski sindikati, uz podršku fabijanskih socijalista, izvršili su javni pritisak protiv bilo kakvog smanjenja plata. Britanski političari svih stranaka bojali su se suprotstaviti toj popularnoj sindikalnoj politici. Tako su 1931. godine, kad je nezaposlenost postala nepodnošljiva, političari radije smanjili realne plate devalviranjem britanske funte. Radnici su zadržali nominalno visoke plate, ali su njihove funte mogle kupiti manje.

Godine 1936, Keynes je ovoj političkoj strategiji dao akademsku potvrdu u svojoj knjizi i rečenici koja je upravo citirana. Od tada je većina zapadnih zemalja usvojila ovu politiku “potpune zaposlenosti”. U biti, kad se nezaposlenost smatra previsokom, plate se snižavaju kroz smanjenje vrijednosti monetarne jedinice. To se postiže povećanjem količine novca u opticaju. Ušli smo u situaciju stalno rastućih plata i cijena, pri čemu je sve više radnika plaćeno manje nego što bi zaradili na slobodnom tržištu.

Ni sindikalni lideri ni radnici nisu naivni ljudi. Keynes i britanski političari uspjeli su prevariti zaposlenike u Engleskoj kad su prvi put primijenili ovu šemu 1931. godine. Promijenili su sve indekse cijena, što je otežalo dokumentovanje rasta cijena koji je odražavao nižu kupovnu moć funte. No, sad svaki sindikat ima svoje ekonomiste i statističare, koji iz službenih podataka o troškovima života mogu jasno vidjeti da cijene rastu. A kada rastu, sindikati zahtijevaju još veće plate. Ovaj Keynesov sistem došao je do kraja puta. Radnici se više ne mogu prevariti snižavanjem vrijednosti monetarne jedinice. Sada jasno vide šta se događa i neće to dugo tolerisati.

Jedini konačni odgovor na ovaj problem jeste ekonomska edukacija, koja pokazuje da je jedini način za trajno povećanje plata stalno povećanje proizvodnje. A način na koji se to može postići jeste poticanje uštede. Samo povećane uštede mogu osigurati radnicima bolje obrazovanje i više alata pomoću kojih mogu proizvesti i kupiti više i bolje proizvode koji su im najpotrebniji.

Piše: Percy L. Greaves Junior

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)