Ko su i kako žive muslimani Ukrajine

Prema podacima o etničkoj pripadnosti ukrajinskog stanovništva iz posljednjeg popisa (2001.), procjenjuje se da u Ukrajini živi oko 400.000 muslimana (od 48,5 miliona Ukrajinaca). Na Krimu (27.000 km2) živi najveća i najorganiziranija zajednica ukrajinskih muslimana Krimskih Tatara, koji su sunnije, a koji danas broje oko 270.000. Krimski Tatari su skoncentrirani uglavnom u distriktima Simferopol, Bilohorodka, Bakhchisarai i Dzhankoy autonomne republike Krim. Oni čine oko 11,9% od ukupno 2,5 miliona stanovnika Krima. Rusi čine 65%, a Ukrajinci 22% krimskog stanovništva. Ostali muslimani su etnički Azeri, Tadžici, Čečeni, Baškirci, Volški Tatari i drugi. Azerski muslimani broje oko 37.000 (šiije i hanefije). Navodno je i oko 10.000 kršćana prešlo na islam u posljednjih desetak godina.

Prema zvaničnim podacima, muslimani Ukrajine organizirani su u 391 džematu sa 372 imama i 151 džamijom. Nekoliko džamija je u izgradnji. Krimski Tatari, koji su islam primili između 10. i 12. st. naselili su Krim prije šest stoljeća. Od 1230-ih do 1440. Krim je bio u sastavu države Zlatnih hordi, a nakon njezina raspada Krimski Tatari su od 1440. do 1783. imali Krimski hanat, koji je od 1475. bio pod snažnim uticajem ili protektoratom istanbulske Porte. Rusija je Krim anektirala 1783. Veliki broj Tatara se tada iselio a iseljavanje je intenzivirano nakon Krimskog rata 1853.-1856. (200.000-300.000 muhadžira). Procjenjuje se da su Krimski

Tatari na vrhuncu moći Krimskog hanata brojali oko 5 miliona, da bi nakon više talasa iseljavanja Oktobarsku revoluciju na Krimu dočekalo svega 300.000 Tatara. Od 1921. do 1927. Tatari su živjeli relativno slobodno. Međutim, 1927. i u nekoliko narednih godina njihovo je vjersko i političko vođstvo pobijeno ili deportirano, stotine džamija porušeno a slavljenje vjerskih blagdana zabranjeno. Arebica je 1928. zamijenjena latinicom, a 1938. ćirilicom.

U toku Drugoga svjetskog rata oko polovine Tatara je stradalo. Jedan broj njih je sarađivao s Nijemcima dok se mnogo veći broj borio u Crvenoj armiji. Ipak, Staljin ih je iz ideološko-šovinističkih razloga odlučio optužiti za izdaju i 18. maja 1944. kamionima i stočnim vagonima deportirao u Uzbekistan, Ural i Sibir. Oko 46% od 191.044 njih je umrlo od žeđi, gladi i bolesti u toku strašne tragedije tokom transporta ili kasnije u specijalnim naseljima. Godine 1967. sovjetske su vlasti rehabilitirale Krimske Tatare, ali im nisu dale pravo na povratak. Masovni povratak je počeo tek krajem osamdesetih i do sada ih se vratilo oko 270.000, dok 100-250 hiljada još živi rasuto po centralnoj Aziji. Računa se još da u Turskoj živi oko 5 miliona potomaka raseljenih Tatara s Krima. Manje tatarske zajednice žive u Rumuniji (40.000), Bugarskoj (10.000), Poljskoj, Finskoj, SAD i Njemačkoj. Mnoštvo upornih Tatara danas žive u privremenim naseljima na Krimu, često bez infrastrukture, sve u iščekivanju da im se priznaju puna građanska i ljudska prava i povrati oduzeta imovina. Za razliku od krimske vlade iz 1994. sadašnja prokomunistička nema puno razumijevanja za zahtjeve Tatara čiji se društvenopolitički položaj od tada pogoršao zahvaljujući duboko ukorijenjenom antitatarskom raspoloženju. Tatari Krima su ipak mnogo bolje organizirani negoli druge muslimanske manjine na prostorima nekadašnjeg SSSR-a, pa je moguće da se na kraju i izbore za svoja prava.

Od raspada Sovjetskog saveza evidentno je islamsko buđenje. Otac modernističkog islamskog pokreta s kraja 19. i početka 20. st. džedidizma bio je upravo krimski Tatar Ismail Gaspirali (1851.-1914). Glavna islamska organizacija je Duhovni odbor muslimana Ukrajine u Kijevu (osnovan 1993.). U Kijevu je 1993. otvoren Islamski univerzitet za obrazovanje imama, a pri džamiji Ibn Fadlan u Danisku od 1999. postoji Ukrajinski koledž islamskih studija. Postoje i planovi za izgradnju Muslimanskog obrazovnog centra za oko 100 polaznika u Simferopolu. Najvažniji spomenici islamske kulture iz ranijih stoljeća su Ozbek hanova džamija iz 1314. u Eski Kirimu (Starom Krimu), Hanova džamija u Gezlevu (Yevpatoria) iz ranih 1550-ih, koju je sagradio Mimar Sinan po uzoru na sada već nepostojeću originalnu Fatihovu džamiju u Istanbulu. Rusi su je do 1990. koristili kao arheološki muzej. Trenutno muslimani vode pravnu bitku sa jednim manastirom i državom oko povratka Zindžirli medrese u Bahčesaraju iz 1550. godine.

Piše: dr Ahmet Alibašić

Napomena: Tekst je pisan nekoliko godina prije posljednjih političkih dešavanja u Ukrajini i Krimu i vjerovatno je da su muslimanske zajednice doživjele određene promjene.

Literatura:

1. Allworth, A. Edward (ur.). Tatars of the Crimea: Return to the Homeland. Durham: Duke University Press, 1998.

2. Drohobycky, Maria (ur.). Crimea: Dynamics, Challenges, and Prospects. Lanham MD: Rowman
and Littlefield, 1995.

3. Uehling, Greta Lynn. «Having a Homeland: Recalling the Deportation, Exile, and Repatriation of Crimean Tatars to their Historic Homeland» (Doktorska disertacija, University of Michigan,
Ann Arbor, 2000).