Kod Japanaca ne postoji »nemoguće«

„Godine 1950. Japan je bio potpuno uništen. U toku II svjetskog rata Japan je, procentualno, izgubio više omladine od svih drugih nacija, dok su njihovi gradovi spaljeni i sravnjeni sa zemljom. Međutim, i pored toga, Japan je smogao snage da sazove sastanak na koji su pozvani, osim državnog i političkog vrha, predstavnici i vodeći stručnjaci u industriji i obrazovanju, kako bi napravili plan koji će im omogućiti da se ujedine i ostvare cilj koji bi im vratio nacionalni ponos i ekonomski prosperitet. Na tom sastanku zaključili su da u tom desetljeću,  Japan mora postati vodeća zemlja u svijetu u proizvodnji tekstila. I ostvarili su taj cilj.

Godine 1960. upriličili su novi sastanak na kojem je postavljeno sam jedno pitanje: šta je naš cilj u ovom desetljeću? Na kraju su zaključili da im je cilj da postanu vodeća država u proizvodnji čelika. Japanci su sebi zacrtali nemogući cilj! Zašto je to bio nemogući cilj? Zato što Japan nema prirodnih nalazišta i resursa, ni ugljena, ni nafte, ni željezne rude zbog čega su primorani da uvezu prirodni materijal i sirovine hiljade kilometara daleko od njihove države, zatim da izgrade fabrike za proizvodnju čelika, da proizvedu prvoklasni čelik koji će onda opet izvoziti hiljade kilometara daleko od Japana i prodavati ga po konkurentnim cijenama. Apsolutno nemoguć san, zar ne!? Međutim, oni se nisu osvrtali na ono šro ne posjeduju, a to je jaka volja i želja za radom i napretkom. Ostvarili su i taj cilj.

Godine 1970. upriličili su i treći sastanak na kojem je zaklučeno da u tom desetljeću Japan treba postati vodeća svjetska država u proizvodnji automobila. I postao je! A 1980. godine odlučili su da postanu vodeća svjetska sila u proizvodnji kompjutera i druge elektronike. I postali su!

Eto, to se zove čarobni zov ciljeva i jasna vizija za sve! Zato odredi svoj cilj i budi snažan i postojan dok taj cilj ne pretvoriš u stvarnost.“

(Selva El-Ubejdan, Tako se pobjeđuje očaj, SAFF, Sarajevo, 2013. str. 134.)