Koja je razlika između vođe i (po)glavara

(…) U poznatom zborniku koji je izdan za potrebe psihološke službe oružanih snaga USA pod naslovom “Assessment of men” (1948) dana je ovakva definicija vođe: “Nema ništa novo u našemu shvaćanju vođstva (leadership). Mi smatramo da je to sposobnost nekog čovjeka da postane pokretač u socijalnim situacijama, da planira i organizira akciju i da tako postupajući izazove suradnju ostalih… Ta se osoba može nazvati vođom.”

Ako sada pogledamo sve definicije što smo ih naprijed naveli — a i mnoge druge slične koje nismo ni spominjali — vidjet ćemo da sve one ističu bitnu karakteristiku vođe, a to je da on na ovaj ili onaj način donekle utječe na ostale članove svoje grupe. U tome smislu vođa je individualni centar socijalne moći, ali njegov utjecaj nije bilo kakav utjecaj. Vođa u smislu tih definicija jest samo ona osoba čiji je utjecaj dvosmjeran, tj. osoba koja utječe na druge, ali na koju istovremeno i ti drugi na neki način utječu. Također utjecaj vođe moraju dobrovoljno prihvatiti njegovi sljedbenici, a ne smije im biti ni s koje strane nametnut.

Ako utjecaj vođe nije dvosmjeran nego jednosmjeran, tj. vođa ima velik utjecaj na one koje vodi, ali oni nemaju nikakva utjecaja na njega (ili je njihov utjecaj, minimalan), ili ako njegov utjecaj nije dobrovoljno prihvaćen nego prisilan, tada više ne govorimo o vođi, nego o glavaru (engl. head). Tako na primjer odnos između učitelja i učenika, direktora i službenika, oficira i vojnika nije odnos vođe i sljedbenika nego odnos glavara i podređenog. Prema tome, razlike između vođe i glavara bile bi:

a) Vođa je spontano i dobrovoljno prihvaćen među članovima grupe ili organizacije zbog toga što — po njihovu mišljenju — više pridonosi zajedničkim ciljevima nego ostali. Glavara je, naprotiv, na čelo grupe postavio neki autoritet izvan nje same i on se zbog toga oslanja u prvom redu na one koji su ga postavili.

b) Vođa izražava osjećaje i težnje grupe jer je on najčešće i odabran — eksplicite ili tacite — za vođu zato da vodi grupu ciljevima koje je ona odabrala. Glavar, naprotiv, sam postavlja ciljeve i zadatke grupe u skladu s vlastitim intencijama i intencijama one hijerarhijske grupe koja ga je postavila za glavara. Zbog toga u tom slučaju neće postojati u članova grupe tako snažan osjećaj stremljenja zajedničkom cilju, budući da taj cilj nisu oni sami ni odabrali.

c) U odnosu vođe prema ostalim članovima grupe ne postoji socijalni raskorak i odnos par distance, kakav susrećemo u odnosima glavara i njegovih podređenih. Vođa se javlja više kao primus inter pares, dok će glavar često i namjerno podržavati određenu distanciju između sebe i ostalih, jer mu to često olakšava vladanje grupom, pa čak i onda kad je grupa protiv njega.

d) Izvor autoriteta vođe jest u samoj grupi; njegov autoritet slijedi iz povjerenja što ga drugi članovi imaju u njegove sposobnosti da rješava probleme i zadatke grupe. Autoritet glavara slijedi, naprotiv, iz autoriteta hijerarhijske organizacije koja ga je postavila na čelo grupe. Zbog toga članovi grupe više prihvaćaju njegovu dominaciju (zbog straha i sličnih negativnih emocija) negoli što bi ga slijedili iz vlastitog uvjerenja.

e) U održavanju grupne discipline, koja je nužna u svakom kolektivnom izvršavanju zadataka, vođa se uglavnom služi socijalnim pritiskom. same grupe, tj. oslanja se na same članove grupe koji sami između sebe utječu na nedisciplinirane članove u smislu izvršavanja obaveza koje je grupa preuzela. Glavar se međutim, služi snagom same organizacije čiji je dio dotična grupa; on u kritičnim trenucima poziva faktore koji su izvan grupe i tako uspostavlja narušenu disciplinu.

Iz usporedbe vođe i glavara, sasvim  je očito da će psihosocijalna dinamika u grupi koju predvodi vođa biti bitno različita od dinamike koju predvodi glavar.

Odlomak iz knjige: Mladen Zvonarevič, Socijalna psihologija