Kratak pregled nastanka i razvoja hanefijskog mezheba

Hanefijski mezheb (al-madhab al-hanafi) je jedna od četiri raširene sunnijske pravne škole u islamskom svijetu. Hanefijskim mezhebom je nazvana po svome osnivaču Imamu Ebu Hanifi en-Nu'manu – Allah mu se smilovao!

Nastanak i najznačajnije ličnosti

Osnivač hanefijskog mezheba je Imam Ebu Hanifa en-Nu'man b. Sabit b. Zevti et-Temimi el-Kufi. Rođen je 80/699. god. u Kufi, a umro 150/767. god. u Bagdadu. Po porijeklu je Perzijanac i živio je u prvoj generaciji poslije generacije tabi'ina. Neki ga ubrjaju u generaciju tabi'ina jer je zapamtio četvericu ashaba. Odrastao je u trgovačkoj porodici. Nakon nekog vremena bavljenja trgovinom, posvetio se vjerskim znanostima, naučio napamet cio Kur'an, upoznao se sa tradicijom i u islamskom pravu (al-fiqh) dostigao visok stepen. O njemu je Imam Šafija rekao: “Nikoga nisam sreo upućenijeg u islamsko pravo od Ebu Hanife.” Drugom prilikom je rekao: “U poznavanju islamskog prava u poređenju sa Ebu Hanifom svi ostali su djeca.”

Ebu Hanifina pisana djela

Ebu Hanifa ima više pisanih djela iz oblasti ‘ilmu-l-kelama: al-Fiqh al-akbar, zatim Musnad al-hadit, al-‘Alim wa al-muta'llim i ar-Radd ‘ala al-qadariyya. Iza sebe nije ostavio nikakvo određeno fikhsko djelo. Međutim, njegove diktate svojim učenicima sakupio je u jednu zbirku Imam Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani.

Ebu Hanifina skromnost

Ebu Hanifa je često govorio: “Ovo što govorimo je naše mišljenje i najbolje do čega smo mogli doći. Onaj ko uspije naći bolje i ljepše rješenje, bolji je i bliži istini od nas.”

Ukoliko bi mu se učinilo da je nečije mišljenje bolje i ispravnije od njegova, predomislio bi se i odustao od svoga mišljenja. Uvijek je odustajao od svoga mišljenja, kad god bi mu protivnik naveo vjerodostojan hadis koji govori drugačije, jer je vjerovao da ni o čemu nema slobodnog mišljenja, ukoliko o tome postoji hadis.

Odbio je prihvatiti dužnost sudije, uprkos insistiranju halife el-Mensura da to prihvati. Zbog toga je bio mučen i strpan u zatvor, ali mišljenje nije htio promijeniti.

Ebu Hanifini učenici

Ebu Hanifa je imao više učenika od kojih su najpoznatiji:

Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el-Ensari el-Kufi (rođ. 113/731., umro 182/798. godine). Svojevremeno je bio najbolji poznavalac islamskog prava u Iraku. Bio je najnadareniji učenik Ebu Hanife i slijedio je njegov način donošenja rješenja na osnovu slobodnog mišljenja (al-igtihad).

Pripada mu zasluga za širenje hanefijske pravne škole u islamskom svijetu, jer kada je preuzeo položaj vrhovnog kadije, na položaj kadije je postavljao samo one koji su bili sljedbenici hanefijske pravne škole.

Imao je urođenu bistrinu i sklonost za zdravo razmišljanje. Održavao je prijateljske veze sa šejhovima raznih frakcija. Bio je učenik i Hammada b. Ebu Sulejmana i kod njega u Mekki proveo nekoliko godina.

Po nalogu abbasijskog halife Haruna er-Rešida, napisao je djelo al-Harag. Bio je prvi koji je pisao djela iz oblasti monetarne politike i prvi koji je stručno obradio prihode i izvore finansija. Isto tako, bio je prvi koji je napisao djelo o osnovama islamskog prava (usul al-fiqh) po hanefijskom mezhebu.

Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani (rođ. 132/749., umro 189/804. god.). Rođen je u Vasitu, a odrastao je u Kufi Bio je izuzetno nadaren. Svojom bistrinom počeo se isticati još kao učenik svoga šejha Ebu Jusufa. Učio je i od Imama Malika. Imao je rasprave i sa Imamom Šafijom. Sabrao je Ebu Hanifin fikh u šest knjiga.

Pripada mu zasluga za sakupljanje pisanih djela hanefijskog mezheba. Njegova djela, nakon što ih je prokomentirao es-Serhasi u knjizi pod naslovom al-Mebsut, predstavljaju pravu enciklopediju hanefijskog fikha.

Zufer b. ei-Huzejl (rođ. 110/728., umro 158/775. god.). Od svih Ebu Hanifinih učenika on se najviše držao analogije (al-qiyas). Ebu Hanifa ga je neobično cijenio i uvažavao. Bio je pobožan, skroman, povjerljiv i vjeran. Ponuđeno mu je mjesto kadije, pa ga je odbio prihvatiti. Kada mu je zaprijećeno silom, sakrio se i nije se pojavljivao. Zbog toga mu je bila srušena kuća. Kada se pojavio da ju popravi, ponovo mu je zaprijećeno, pa je ponovo odbio i ponovo mu je kuća bila srušena. Ni nakon toga nije pristao prihvatiti mjesto sudije. Posvetio se nauci i ibadetu. Bio je veoma skroman pa su ga stanovnici Basre zavoljeli. Umro je u Basri.

El-Hasan b. Zijad el-Lu'lu'i (umro 204/819. god.). Bio je učenik Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda. Prvo se bavio tradicijom (sunnetom), a kasnije se posvetio fikhu. Bio je dosjetljiv, bistar i nadaren. Naročito je dobro bio upućen u lance predaja hadisa (ar-riwayat).

Temelji hanefijskog mezheba i njegov način idžtihada

U svom izvođenju rješenja na osnovu slobodnog mišljenja, u okviru učenja Kur'ana i Sunneta, Ebu Hanifa se oslanjao na Kur'an, Sunnet, konsenzus mišljenja islamskih učenjaka (al-igma), analogiju (al-qiyas), od više mogućih rješenja na ono koje je po njegovom mišljenju bilo najbolje (al-istihsan), običaj (al-‘urf) mišljenje ashaba, na vjerozakon prethodnih objava i razne druge izvore.

Kur'an je prvi i osnovni izvor islamskog vjerozakona (aš-šari'a al-islamiyya) i oko toga nema nikakve dvojbe. Izvjesna neslaganja islamskih učenjaka oko teksta Kur'ana, nisu u smislu njihova neslaganja oko toga da li je kur'anski tekst dokaz ili nije, nego u smislu njihovog različitog shvaćanja i razumijevanja pojedinih kur'anskih riječi i značenja.

Vjerovjesmkov Sunnet je drugi izvor islamskog vjerozakona i oko toga, također, nema nikakva neslaganja. Izvjesna neslaganja islamskih učenjaka odnose se samo na neke sitnice vezane za Sunnet. Tako npr. Ebu Hanifa, kao dokaz, prihvaća samo vjerodostojni sunnet (as-sunna as-sahiha) i predaje koje su došle preko povjerljivih prenosilaca, kod hanefija poznate pod zajedničkim nazivom općepoznati hadis (al-hadit al-mašhur). Što se tiče hadisa koji se prenose samo preko jednog prenosioca (ahadit al-ahad), oni po hanefijama ne spadaju u kategoriju poznatih – mutevatir hadisa (al-ahadit gayr al-mutawatira wa al-mašhura) i kao takve ih ne uzimaju kao dokaz, osim u izvjesnim slučajevima, uz još neke dodatne uvjete.

Konsenzus mišljenja (al-igma) islamskih učenjaka je treći izvor islamskog vjerozakona. Međutim, hanefije uvažavaju pojedina neslaganja među islamskim učenjacima u vezi sa konsenzusom mišljenja, ali samo kada se radi o nekim sporednim i nebitnim pitanjima.

Mišljenje ashaba (aqwal as-sahaba). Ebu Hanifa, kao dokaz, prihvaća ona njihova mišljenja koja su po njemu najispravnija. S tim u vezi, treba znati da opredjeljenje islamskog pravnika za nečije mišljenje ne može biti rezultat njegove pristrasnosti, jer je on taj koji traga za najboljim rješenjem za neko od novoiskrslih pravnih pitanja. Zato on tuđe mišljenje upoređuje sa ostalima i odlučuje se za ono rješenje koje po njegovu mišljenju preteže i koje bi moglo biti najispravnije.

Analogija (al-qiyas), tj. donošenje zaključaka na osnovu analogije po sličnim rješenjima, i to samo u slučaju kada nema drugih dokaza u Kur'anu, vjerodostojnom sunnetu, niti u sudu nekog od ashaba izraženom putem mišljenja, ocjene ili presude.

Opredjeljenje za najbolje rješenje (al-istihsan), tj. od više mogućih rješenja opredijeliti se za ono najbolje i ne dozvoliti da se usljed analognih rješenja propusti ono što je dobro i u općem interesu. Hanefije su dosta duboko razradile ovo pitanje i iza sebe ostavile ogromno bogatstvo u oblasti islamskog prava.

Islamski pravnici i učenjaci hadisa po nekim pitanjima upućuju oštru kritiku na račun Ebu Hanife. Ona se, ukratko rečeno, sastoji u tome da mu prigovaraju što je, kao dokaz, odbacio prihvatiti mnoge hadise samo zato što se, po njegovu mišljenju, nisu uklapali u analogiju, a te hadise koje je on odbacio su prihvatili drugi, zbog njihove vjerodostojnosti i valjanosti u dokazivanju.

Međutim, pravnici hanefijskog mezheba odbacuju ovu kritiku i tvrde da Ebu Hanifa nikada nije odbacivao prihvatiti nijedan hadis za koji se znalo da je sahih ili hasen, nego je imao strog kriterij u prihvaćanju hadisa i predaja koje prenosi samo jedan prenosilac (ahad) i kao opravdanje za to navode činjenicu što je živio u Kufi, kolijevci svakojakih smutnji, političkih partija, sektaške podvojenosti itd., a neke od tih sekti su zloupotrebljavale slabe rivajete a neke i izmišljali kako bi potkrijepili svoje stavove. Osim toga Kufa je bila dosta daleko od Hidžaza, mjesta spuštanja Božije Objave (mahbat al-wahy) i centra, još uvijek, živo prisutnog sunneta pa je Imam bio oprezan u prihvaćanju takvih hadisa i postupanju prema njima, iz predostrožnosti, u očuvanju Allahova vjerozakona.

Raširenost hanefijskog mezheba:

Hanefijski mezheb (al-madhab al-Hanafi) prvo se proširio u Iraku, gdje je živio njegov osnivač i gdje su sabrana njegova pisana djela.

Širenju hanefijskog mezheba doprinijela je svestrana pomoć vladara abbasijske dinastije koji su haneftjski mezheb uveli kao zvanični mezheb države. Posebna zasluga u širenju hanefijskog mezheba pripada vrhovnom kadiji abbasijske države, prvom Ebu Hanifinom učeniku, Ebu Jusufu koji je na mjesto kadija postavljao samo one kadije koji su pripadali ovom mezhebu. Ranije smo spomenuli da je to odigralo presudnu ulogu u širenju hanefijskog mezheba u Perziji, Egiptu, Šamu i Maroku.

Imam Ebn Hanifa je bio veoma omiljen, cijenjen i poštovan u oblastima Horasana, Sidžistana, Taberistana, Dejlema, Azerbejdžana i Armenije čiji stanovnici i dan-danas, u ogromnoj većini, slijede hanefijski mezheb.

Vladari Osmanskog carstva, u čiji su sastav ušle gotovo sve islamske zemlje, kao službeni mezheb su uvele hanefijski mezheb. Zbog toga, sve do danas, hanefijski mezheb se zadržao kao zvanični mezheb u zemljama koje su bile u sastavu Osmanskog carstva kao što su: Turska, Irak, Sirija, Liban, Jordan, evropske zajednice muslimana itd. Osim toga, hanefijski mezheb, kao zvanični mezheb u sudstvu, zadržan je i u Egiptu.

Hanefijski mezheb je još i danas zvanični mezheb u Afganistanu, Pakistanu, Indiji, Egiptu i drugim islamskim zemljama u Aziji.

Iz navedenog se vidi da je hanefijski mezheb jedna od islamskih pavnih škola, sunnijske orijentacije, dosta rasprostranjen u današnjem islamskom svijetu, da je naziv hanefijski dobio po svome osnivaču Imamu Ebu Hanifi en-Nu'manu, da se ovaj mezheb temelji na Kur'anu, Sunnetu, konsenzusu mišljenja (al-igma), analogiji (al-qiyas) opredjeljenju za najbolje moguće rješenje (al-istihsan), običaju (al-‘urf), mišljenju ashaba, ranijim vjerozakonima itd. i da se hanefijski mezheb prvo proširio u Iraku, da je njegovo širenje pomogla abbasijska država i da je danas proširen u Afganistanu, Pakistanu, Indiji i drugim islamskim zemljama.

Odlomak iz djela: Enciklopedija religija, mezheba i savremenih pokreta i partija, str. 93-95.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)