Kriza koronavirusa može završiti na jedan od četiri načina

U alternativom univerzumu, virus se pojavio u Kini. Zemlja je reagovala veoma brzo, identifikujući patogen, pokrenula kampanju bez presedana da iskorijeni virus i da bude sigurna da će mali broj slučajeva napustiti zemlju. Ostale zemlje poput Južne Koreje, Tajvana, Hong Konga i Singapura, brzo su identifikovale one koji su bili inficirani i dali izvještaj o tome, prateći osobe koje su bile u kontaktu sa zaraženima, izolirali prenosioce virusa i spriječili da se proširi. Kroz ovu strategiju: testiranje, praćenje, izolacija, iskorjenjivanje je bilo uspješno. Čovječanstvo je sačuvano.

U stvarnosti, Sars-CoV-2, koronavirus, pobjegao je intervenciji javnog zdravstva kineske vlade i proširio se diljem svijeta. Dok su ostale vlade bile nespretne na rano reagovanje, virus se tiho talasao kroz zajednice, inficirajući velik broj osoba, hospilitizirajući i na kraju ubijajući neke. Virus je nevjerovatno opasan. Prenosi se veoma lahko, poput gripe, čak i preko pojedinaca koji nemaju niti jedan vidljiv simptom, posljednja statistika pokazuje da približno 5% ljudi koji postanu inficirani traže bolničko zbrinjavanje. Među njima 30% je priznalo da ima koronavirus.

Svijet sada ima više od milion potvđenih slučajeva koronavirusa. Sjedinjene Američke Države, koje sada imaju preko 400.000 slučajeva i 13.000 smrtnih slučajeva, več su prestigle Kinu, a Kina je imala približno 82.000 slučajeva i 3.000 umrlih. Polovina potvrđenih slučajeva sada je u Evropi. Zemlje sa manjim i srednjim ekonomskim doprinosima su nekoliko sedmica iza. Zemlje poput Senegala, Liberije i Nigerije pokazale su odlučnost i spremnost da se nose s izazovom, vlade ovih zemalja ograničene su nedostatkom sredstava, zdravstvene njege i kapaciteta za testiranje. Drugi poput Brazila, Indije i Meksika čini se idu ka poricanju onoga što slijedi.

Mi i dalje ne znamo koji je procenat ljudi koji su već izloženi virusom. Bez pouzdanih testova antitijela koji mogu identifikovati ko je imao virus i ko je imun na njega, nejasno je koliko osoba ima virus ali nemaju nikakvih simptoma. Uloga djece u prenošenju je nejasna, djeca su, također, imuna, a vidimo da su i jako pogođena.

Šta sada? Na osnovu onoga šta sam naučio od objavljenih modela i odgovora drugih zemalja na virus, postoje četiri moguća scenarija na ovo kako će sve da završi. Jedan je da vlade sjednu i da se dogovore o planu iskorjenjivanja virusa, koji ovisi o brzoj i jeftinoj dijagnostici. Sve zemlje bi trebale da simulativno zatvore granice u dogovoreno vrijeme i pripreme kampanju za prepoznavanje nositelja virusa da bi spriječile prenošenje. Ovaj pokušaj djeluje nestvarno, jer virus se već agresivno proširio, i neke zemlje su suzdržane od međusobne saradnje. Ali može postati realnije iz tri razloga: antiviralna terapija koja se koristi  da spriječi ili liječi simptome Covid-19 može biti loša. Za vakcinu su potrebne decenije da se proizvede, a imunitet može biti kratkotrajan, što rezultira višestrukim valovima infekcije, čak i kod istih pojedinaca. Novi Zeland trenutno pokušava ovu verziju, zemlja je zatvorila granice, izvršila obustavu i provodi testiranje u zajednici da bi iskorijenila virus.

Drugi scenarij, koji djeluje umjereno vjerovatnije, jeste da probna testiranja vakcine su obećavajuća. Čekajući vakcinu, zemlje bi trebale pokušati da odgode širenje vrusa sljedećih 12-18 mjeseci kroz povremena isključenja. Zdravstvene vlasti trebale bi barem tri sedmice da predvide, ima li dovoljno kreveta, ventilatora i osoblja da se brine o inficiranim osobama. Na temelju ovoga, vlade bi trebale da odluče hoće li ublažiti ili smanjiti mjere karantina.

Ovaj scenarij je daleko od idealnog. Zdravstveni sistemi bi i dalje bili opterećeni, i ekonomski i socijalni troškovi zatvaranja visoki. Ponovna zatvaranja mogu dovesti do masovne nezaposlenosti, povećenja dječijeg siromaštva i širokih socijalnih nemira. U siromašnijim zemljama, mnogo više ljudi može umrijeti od zatvaranja nego od samog virusa: od neuhranjenosti, bolesti koje se mogu sprječiti vakcinom i nedostatku pitke vode.

Treći i sličan scenarij jeste da zemlje slijede primjer Južne Koreje dok čekaju na vakcine, da povećaju testiranje i idenetificiraju sve nositelje virusa, prate osobe koje su bile u kontaktu i da budu u karantini tri sedmice. To bi uključivalo planiranje velikih razmjera, brzi razvoj aplikacije za praćenje i hiljade volontera, koji bi pomogli s brisovima, nadzorom, obradom rezultata karantina. Opuštenije mjere socijalnog distanciranja mogle bi se primijeniti i spriječiti širenje virusa i smanjiti pritisak na zdravstvene sisteme.

U nedostatku djelotvorne vakcine u doglednoj budućnosti, finalni scenarij može uključiti upravljanje Covid-19 – liječenjem njegovih simptoma, ali ne i uzroka. Zdravstveni radnici mogli bi primjenjivati antiviralne terapije koje sprečavaju da se pacijentu pogorša stanje do tačke u kojoj je neophodna njega ili prevencijom smrti kada dođu u kritičnu fazu. Još bolja opcija jeste moguće korištenje zaštitne terapije za sprečavanje nastanka Covid-19. U zemljama sa resursima ovo bi moglo biti održivo, ali u siromašnijim zemljama ovaj pokušaj bio bi težak, pa čak i nemoguć. Nema lahke solucije. Mjeseci pred nama uključivat će krhki čin ravnoteže između interesa javnog zdravstva, društva i ekonomije, s tim da će se vlade oslanjati jedna na drugu više nego prije. Dok će pola bitke biti u pronalažanju vakcine, antivirusne terapije i porasta dijagnostičkog testiranja, druga polovina će proizvoditi dovoljno doza, distribuirati ih na pošten i pravedan način i osigurati da dođu do svih pojedinaca širom svijeta.

Piše: Devi Sridhar (The Guardian / Dialogos)

S engleskog preveo: Zinaid Granić