Kur'an, Einstein i Hubble o širenju svemira

Arapsku riječ “sema” spomenutu u ajetu koji slijedi preveli smo kao ”svemir”, ”nebo”. Ova riječ dolazi u značenju svemira, a i u značenju krova zemlje.

“Mi smo nebo moći Svojoj sazdali, i Mi ga, uistinu, širimo.” (51:47)

Sve ono što je iznad Zemlje formulira se riječju “sema”. Da li je svemir neograničen? Ili je u jednoj statičnoj, konačnoj strukturi omeđen granicama? Eto, to je jedna od tema koja je kroz historiju izazivala najžučnije rasprave najvećih umova čovječanstva. Može se reći da je u povijesti čovječanstva veoma malo tema izazivalo toliko vatrenih rasprava i, unatoč svim naporima u ovoj oblasti, nije se uspjelo doći do kategoričnog rješenja. Prvobitno se unutar filozofije, a potom se i fizike, koja se odvojila od filozofije, raspravljalo o tome da li je svemir ograničen ili nije. Određeni broj velikih umova u povijesti čovječanstva tvrdio je da je svemir neograničen. Drugi su, opet, zastupali stav da je svemir ograničen i konačan. Kur’an je, međutim, za razliku ova dva mišljenja, iznio dinamičan model svemira koji se širi. Kur’anski model svemira razlikuje se od ideje neoraničenog svemira, navodeći da on uvijek ima svoju granicu, a idejom njegovog konstantnog širenja od modela ograničenog, statičnog svemira. Na taj način Kur’an se u ovoj velikoj diskusiji pojavio sa trećim, originalnim i jedinstvenim modelom i teorijom svemira.

Eto mogućnosti svojevrsnog ispita za one koji se žele uvjeriti da li je Kur’an Allahova, dž. š., objava, ili nije. S jedne strane Muhammed ﷺ koji koji se nije bavio ni filozofijom, a niti fizikom, a sa druge strane poznati filozofi i fizičari: Aristotel, Ptolemy, Giordano Bruno, Telesio Patrizzi, Galieo Galilei, Isaac Newton… Ovi geniji su kao jedni od najvećih umova u povijesti svijeta, uz pomoć naučnih straživanja i formula ustvrdili da je svemir ograničen i konačan ili pak da je neograničen. Niko od njih, međutim, nije iznio model dinamičnog svemira koji se širi. Tek su naučna istraživanja Edwina Hubblea, koji je koristio pomoć savremenih teleskopa, u XX stoljeću, pokazala da se sve zvijezde velikom brzinom udaljavaju jedna od druge, te je na taj način potvrđen model dinamičnog svemira koji se širi.

Dakle, da se svemir širi prvi put je naučno egzaktno ustanovljeno u XX stoljeću. Prije tog perioda nije zabilježen niti jedan izvor, koji iznosi ovu tvrdnju, izuzev Kur’ana. Čak niti jedan izvor!

MUHAMMED ﷺ I TELESKOP

Oni koji negiraju da je Kur’an Allahova objava smatraju kako ga je Muhammed ﷺ izmislio. Kako će oni koji to govore objasniti da je Muhammed ﷺ jedina osoba u povijesti svijeta koji je prije XX stoljeća znala da se svemir širi? Da u VII stoljeću možda Muhammed ﷺ nije napravio teleskop sličan onome koji je napravljen u XX stoljeću i da ga možda nije skrivao u pustinji, ispod pijeska? Da možda Muhammed ﷺ nije znao koristiti teleskop, da nije posjedovao astrološka saznanja, kojima bi mogao komentirati kretanje zvijezda i to skrivao od ljudi? Ako se kaže da je, zato što je bio lud, Muhammed ﷺ tvrdio da je Vjerovjesnik, kakva je to onda ludost da zna činjenicu koju niko od njegovih savremenika nije znao, koju nisu mogli znati; kako je mogao znati činjenicu koja će se otkriti 1300 godina nakon njega? Ako se kaže da je, radi ličnih interesa, Muhammed ﷺ izmislio vjeru; kakvo je to izmišljanje iz interesa da se ono što izmišlja ta osoba shvati tek nakon 1300 godina? Objelodanjivanje ovog ajeta u vremenu kada je Muhammed ﷺ živio, nije mu donosilo nikakvu korist, nego je, štaviše, davalo ”argument” protiv njega dušmanima koji golim okom nisu mogli primijetiti da se svemir širi. Hoće li osoba, koja djeluje u skladu sa ličnim interesima, reći nešto od čega neće imati koristi za vrijeme svoga života; ono što će mu, štaviše, naškoditi jer je nerazumljivo? Ako i nakon svih ovih činjenica još uvijek neko kaže ”Muhammed ﷺ je to samostalno shvatio”, kakva je to onda pamet da se zna nešto što niko ne zna, ali umjesto da prizna da to sam zna, on laže da mu je to Bog objavio?! Dok je osoba koja dođe makar do najsitnijeg otkrića sklona hvalisanju, zašto se Muhammed ﷺ ne hvali svojim razum, već govori ”Ovo nije od mene, ovo je od Allaha, dž. š.”? Iz skromnosti!? Može li se osoba kojoj se, s jedne strane, ne vjeruje kada kaže da je Vjerovjesnik, neko ko se optužuje za laž i, na taj način, prikazuje kao osoba niskog morala, odlikovati moralnom vrlinom kao što je skromnost? Da i mi postavimo jedno pitanje onima koji su ustrajni u svome ateizmu: ”Jeste li vi svjesni šta pričate i kakav stav zagovarate?”

KAKO JE DOKAZANO DA SE SVEMIR ŠIRI?

Veliki fizičar Newton imao je jedan pogrešan stav u fizici. Naime, on je zagovarao ideju beskonačnog i nepromjenjivog svemira. Newtonovi zakoni gravitacije susretali su se sa jednim problemom: kako se moglo desiti da, u veoma dugom vremenskom periodu, koji je protekao od početka svemira, nije došlo do spajanja postojeće materije, međusobnim privlačenjem materijalnih tijela? Međutim, formulama, koje je nakon Newtona iznio Einstein, dokazano je da su vrijeme i prostor relativni.

Pozivajući se na Einsteinove formule, ruski fizičar Alexander Friedmann je otkrio da će se, pod izvjesnim utjecajem, pa čak i najmanjim, svemir širiti ili skupljati. Prvi koji je shvatio značaj ovog otkrića i koji je prvi otvoreno i nedvojbeno ustvrdio da se svemir širi bio je belgijski sveštenik i naučnik, Georges Lemaitre. Lemaitre je istupio sa tvrdnjom da je, ukoliko njegovo širenje premotamo unatrag, svemir nastao praskom samo jednog spoja, da se potom širio; da je, poput hrasta koji izraste iz jednog žira, svemir nastao iz samo jednog atoma! Ova tvrdnja je izgledala toliko nevjerovatna da joj u početku nije mogao povjerovati ni sam Einstein, uz pomoć čijih formula se i stiglo do ove pretpostavke. Govoreći da se Lemaitre puno ne razumije u fiziku, rekao je da je svemir neograničen i nepromjenjiv.

Ideja o širenju svemira je prvo izenesena na teorijskoj razini. To je ideja do koje u dugom historijskom periodu ni jedan filozof nije mogao doći. U svojoj knjizi Kritika čistog uma, veliki filozof Kant, ovo je pitanje vidio kao jednu od protivrječnosti uma, te je rekao da ”ovo pitanje um ne može riješiti”. Ideja svemira koji se širi odgovara potvrđenim i prihvaćenim naučnim teorijama i, objašnjavajući zašto se, unatoč gravitaciji, svemir ne urušava, pomiruje i objedinjuje Newtonove i Einsteinove formule. Kao takva, nije imala alternativu. Ispravno objašnjenje odgovaralo je kosmičkoj slici, kao što ključ odgovara svojoj bravi. Međutim, kada je prvi put objavljeno u naučnom svijetu, ovo saopćenje je dočekano sa uobičajenom nevericom i odbijanjem.

Istih godina američki astronom Hubble, neovisno od ovih teorijskih rasprava, u opservatoriju Mount Wilson vršio je promatranje vrlo moćnim i savremenim teleskopom. Hubble je vizuelno utvrdio da se galaksije udaljavaju jedna od druge – da se, dakle, svemir širi. Na taj način, onima koji govore da ne mogu vjerovati u ono što ne vide Hubble je osigurao dokaz, na taj način ih obavezujući da ”vjeruju u ono što vide”. (Hubble je do ovog otkrića došao koristeći Dopplerov efekt, prema kome visina talasa tijela koji se udaljavaju izdužavaju se u spektru svjetlosnih talasa i stoga naginju ka crvenom, a ako se tijela približavaju, onda se visina talasa krati i tako naginje ka plavom.) To što svjetlost koja dolazi od svih galaksija, u spektru svjetlosti naginje ka crvenom ukazuje na to da se sve galaksije udaljavaju. Uporedo sa ovim opažanjem, Hubble je otkrio i jedan spektakularan zakon: brzina udaljavanja galaksija je proporcionalna razdaljini između galaksija! Koliko je galaksija udaljena, tolikom brzinom se udaljava. Ovaj rezultat je mnogo puta provjeravan. U SAD-u, 1950. godine je u Mount Palamaru izgrađen najveći teleskop na svijetu. Svi eksperimenti i sve provjere uvijek su potvrđivali Hubbleovo otkriće. Štaviše, preduzeta su daljnja mjerenja i istraživanja prema kojima se trenutak stvaranja svemira desio prije otprilike 10 do 15 milijardi godina.

Za Hubbleov rad zainteresirali su se Einstein i Lematre. Einstein, koji se prethodno nije slagao sa Lemaitreovim pogledima, na jednoj konferenciji je objelodanio da je Lemaitre u pravu. Priznao je da su vlastita shvatanja, koja su prouzročila osporavanje ove ideje, najveća greška u njegovom životu. Na taj način je empirijski potvrđeno da svemir posjeduje dinamičnu strukturu, da se neprestano širi, a ovaj rezultat prihvatio je, dakle, i Einsten, nejveći fizičar tog vremena.

Kroz primjere Hubblea i Lemaitrea vidimo kako su fizičari došli do istog rezultata i teorijski i empirijski. Dok Lemaitre pokazuje kako je uz pomoć Einsteinovih formula došao do zaključka na teorijskoj razini, Hubble iznosi rezultate svojih praktičnih istraživanja. Fizičari su, dakle, došli do rezultata zahvaljujući akumuliranom znanju i naučnim činjenicama.

Onaj Koji je stvorio fizičke zakone u Kur’anu daje odgovor na jednu od najvećih naučnih nepoznanica i dilema u povijesti. Kur’an prezentira naučne činjenice jasno, izravno i koncizno, za razliku od naučnih objašnjenja koja su komplicirana zbog korištenja naučnih metoda i uvažavanja naučne procedure. Onaj koji daje odgovore u Kur’anu ne mora proći kroz sve labirinte kroz koje su morali proći naučnici. Kur’anski metpd je jezgrovit, izravan i neposredan.

Kada bi bilo ko od nas bio u mogućnosti pogledati svemir ”odozgo”, kao cjelinu i kada bi mu neko rekao da opiše svemir, prvo što bi rekao vjerovatno bi bilo to da se svemir širi. Međutim, to što je Kur’an ovu činjenicu, koju smo uspjeli dokučiti jedino akumulacijom znanja i uz pomoć moderne tehnologije i teleskopa, objelodanio prije 1400 godina, predstavlja nešto zaista posebno! Neko bi upitao: “Kad je već Isa, a. s., imao mudžizu u vidu liječenja slijepih, zašto svi oko njega nisu vjerovali?” Eto, u vremenu kada se radi na izazivanju sukoba između vjere i nauke, Kur’an daje odgovor na jedno od najtežih pitanja u povijesti nauke, odgovor kakav u historiji nije zabilježen. Promatranja i opažanja svemira uz pomoć savremenih teleskopa potvrđuju navode Kur’ana; ovaj kur’anski fenomen jeste jedinstven. Međutim, onaj koji nema namjeru vjerovati – opet ne vjeruje! Upravo, ističući činjenicu da određeni ljudi neće vjerovati bez obzira koju mudžizu vidjeli, Kur’an i na taj način iznosi svojevrsnu mudžizu o ljudskoj psihi. Mislimo da će ljudi koji razmisle o ovom primjeru shvatiti zašto neki ljudi, unatoč mudžizama koje su pokazali, nisu povjerovali u Isaa, a. s., i druge pejgambere. Forma mudžiza mijenja se prema vremenu, ali ne mijenja se određena vrsta ljudi koji traže izgovore i odgovor na pitanje kako da ne vjerujem, namjesto odgovora na pitanje kako da nađu Istinu.

To što se nakon Velikog praska na tako jednom ogromnom prostoru i toliko velikom brzinom, tolika količina materije udaljila jedna od druge, a da se, pod utjecajem sile gravitacije, pri tome ne gomila jedna na drugu, pokazatelj je izvanrednosti sile koja je djelovala prilikom Velikog praska. Zahvaljujući ovoj sili svemir se širi, materija se međusobno privlači i ponovno se oslobađa od gomilanja. Ova sila je i ogromna, a isto tako je, zahvaljujući sveobuhvatnom Allahovom znanju, i kontrolirana na jedna krajnje precizan način. Da je ova sila bila slabija, materija bi se prije formiranja galaksija međusobno privlačila i gomilala, pa niti bi se formirale galaksije, niti naša planeta, a niti život. Da je, pak, ova sila bila jača, materija bi se raštrkala u još veći prostor, te opet ne bi došlo do formiranja ni galaksija, ni naše planete – Zemlje, a niti života. Prema veoma lijepoj usporedbi jednog fizičara, mogućnost slučajnog podešavanja ovog praska na način da se formiraju galaksije, Zemlja i život nije ni kolika je mogućnost da se na zašiljenom dijelu zaustavi olovka koju bacimo u zrak. Ovim praskom Allah, dž. š., je pokazao i veličinu Svoje moći, a i to kako je od prvog trenutka sve svjesno i besprijekorno podesio. Osim toga, objašnjavanjem ovog nastajanja u Kur’anu isto tako dokazuje se da je Kur’an Njegova poruka.

RAZLOG KORIŠTENJA ZAMJENICE ‘MI’ U KUR’ANU

Mislimo da bi bilo korisno objasniti razlog zbog kojeg je u navedenom ajetu korištena formulacija ‘Mi’. Ovo pojašnjenje je potrebno zbog onih čitalaca koji ne razumiju duh arapskog jezika. Allah, dž. š., za Sebe koristi i prvo lice množine, ‘Mi’, a isto tako i prvo lice jednine, ‘Ja’. Razlog tome leži u samim odlikama arapskog jezika. U arapskom, a i u nekim drugim jezicima se, prilikom izražavanja poštovanja i veličanstvenosti, ponekad koristi prvo lice množine, ‘mi’, koja se, zapravo, odnosi na prvo lice jednine, ‘ja’. Upravo, kako u našem, tako i u većini ostalih jezika se, iz poštovanja prema sugovorniku, uobičajeno koristi drugo lice množine, ‘vi’, umjesto drugog lica jednine, ‘ti’. I u turskom se nekad koristi množina ‘mi’, iako se misli na prvo lice jednine ‘ja’, mada to nije toliko rasprostranjeno kao korištenje množine drugog lica, ‘vi’.

Ukratko, Allah, dž. š., nije ponizan; poniznost je svojstvo čovjeka, a ne Allaha, dž. š. Ovu formulaciju Allah, dž. š., koristi da bi istakao veličanstvenost, uzvišenost, poštovanje. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku, te zbog toga nosi odlike i sadržava određene izraze svojstvene arapskom jeziku. Allahova jednoća jedna je od temeljnih poruka Kur’ana i to je sasvim očito na osnovu brojnih kur’anskih ajeta.

Želimo još nešto istaći: kada, dakle, u Kur’anu govori o Sebi, Allah, dž. š., koristi i prvo lice jednine ‘Ja’, a isto tako i prvo lice množine, ‘Mi’, kao izraz veličanstvenosti, uzvišenosti, poštovanja. Međutim, kada se o Allahu, dž. š., govori u drugom licu, uvijek se koristi zamjenica drugog lica jednine ‘Ti’, a nikada drugo lice množine, ‘Vi’. Isto tako, koristi se treće lice jednine, ‘On’, a nikada se ne koristi treće lice množine, ‘Oni’! Premda, na stotine puta u Kur’anu se Allah, dž. š., spominje u drugom i trećem licu, to nikada nije u množini. A to, kao što smo istakli u početku, ukazuje da je korištenje zamjenice ‘Mi’ samo zbog odlike arapskog jezika, a nikako da se radi o negiranju Allahove jednoće.

Izvor: Kuranskifenomeni.com