La Mezquita – Dragulj islamske civilizacije u srcu Španije

Jedno je od najljepših zdanja nekadašnje muslimanske Španije bez sumnje je „Velika džamija u Kordobi“, poznatija kao La Mezquita, 1236. godine preinačena je u crkvu, nakon što su kršćani osvojili Kordobu. Danas je poznata pod nazivom Catedral de la Asuncion de la Virgen (Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije).

Njena gradnja započela je 785. godine, u vrijeme Abdur-Rahmana I, proširena je u vrijeme vladavine Abdur-Rahmana II 833. godine, svoj konačni izgled dobila je u vrijeme Hakema II i u vrijeme vezira Mensura u drugoj polovini X stoljeća.

Vanjski zidovi „Velike džamije u Kordobi“ ne doimaju se kao posebno arhitektonsko dostignuće, naš prvi dojam prilikom ulaska može biti razočaravajući, jer unutra izgleda tmurno nakon briljantnog svjetla izvana. Naime, takvo sumorno stanje nastalo je naknadno, jer prvotni izgled džamije nije imao zidove koji odvajaju stotine stubova, tako da je cijela sjeverna strana bila otvorena te je  na taj način svjetlo dopiralo u unutrašnjost džamije.

Kada se priviknemo na prigušeno svjetlo unutar La Mezquite, okružuje nas nešto što je najlakše opisati kao „šuma stubova“, i nerijetko prevlada osjećaj dezorijentiranosti. Nekada je ovu džamiju sačinjavalo preko 1200 stubova, danas je ostalo sačuvano oko 850. Neki stubovi prenešeni su iz kartažanskih, rimskih i vizigotskih građevina, a neki su donešeni kao poklon bizantijskog vladara iz Konstantinopolisa (današnjeg Istanbula).

Mihrab, koji je u obliku potkovice, ukrašen je pravougaonim okvirima i sadrži kur'anske ajete napisane elegantnim kufskim pismom. Sagrađen je u vrijeme vladavine Hakema II. Ispred, ono što vodi ka mihrabu je jednako lijep ograđeni prostor koji je nazvan maqsura i bio je rezerviran za vladara i njegovu porodicu. Ovaj mihrab je nekada zauzimao centralno mjesto u džamiji, ali je izgubio taj položaj kada je vezir al-Mensur napravio veliko proširenje na istočnoj strani džamije u X stoljeću.

Iznad maqsure nalazi se kupola koja očarava svojom filigranskom apstrakcijom, kufskim pismom, cvijetnim motivima i slapovima sunčevih zraka koje isijavaju iz male centralne zvijezde povećanim svjetlom koje prodire i poigrava se kroz osam rešetkastih prozora.

Izvanredan učinak i fascinacija džamijom ne dolazi divljenjem iskazanim gradnjom u visinu, kao što je to osjećaj sa katedralama, naprotiv, divljenje izaziva paradoksalni osjećaj intimnosti i prostora. Pri samom ulasku u džamiju suočeni smo sa stotinama stubova (nakon proširenja od strane al-Mensura 1200), koji na osebujan način daju posebnost ovoj džamiji koja nije jednostavno duhovna oaza, ona je vrsta arhitektonske apstrakcije u kojoj se stječe dojam kao da se stubovi beskrajno ponavljaju, poput labirinta bez zidova, prostornih arabeski, i izvanrednih metafora beskraja, istaknutim stalnom međuigrom svjetla i sjene.

Pravo remek djelo unutar džamije su dupli redovi lukova – sa uočljivim crveno-bijelim linijama, okrenutim prema vani koje daju osjećaj kao da se nalazite u palmištu. Lukovi, niži u obliku potkovice i viši u obliku polukruga – raspršuju se i oslobađaju osjećaja potištenosti koji proizvode niski stropovi i tako daju impresivan i jedinstven oblik stubovima prožetim svjetlom i zrakom.

Tajna gradnje dva luka je predmet mnogih kontroverzi, ali niko ne negira da su oni velika inovacija. Mnogi smatraju da su inspirisani rimskim akvaduktima, poput onih koji se nalaze u Meridi, koji također imaju crveno-bijele linije u lukovima. Drugi pak smatraju, da slični ornamenti postoje na Umejadskim građevinama na Bliskom istoku, i kao jedini preživjeli iz Umejadske dinastije, Abdur-Rahman I je imitirao stil i tehniku gradnje i time dao svoj doprinos očuvanju kulturne baštine. Njegova nostalgija za Sirijom bila je očigledna, tomu svjedoči na primjer, al-Rusafa, kuća koju je sagradio izvan Kordobe, a koja je imitacija djedove ljetne rezidencije.

Ovo je samo jedna od znamenitosti nekadašnje Kordobe, koja je za vrijeme Abdurrahmana III bila prijestolnica Endelusa. Cijeli grad je po noći bio osvijetljen svjetiljkama, i svaka od tih svjetiljki je koristila pješaku, osvjetljavajući mu put i do deset kilometara. Broj njenih stanovnika iznosio je više od jednog miliona, dok najveći evropski gradovi u to doba nisu brojali više od 25.000 stanovnika. Imala je 900 javnih kupatila, preko 83.000 kuća i dvoraca, 600 džamija, 170 žena koje su pisale Mushaf prekrasnom kufskom kaligrafijom, 50 bolnica, a njena centralna džamija je predstavljala simbol veličanstvene i predivne islamske arhitekture.

Neke od biblioteka u Andalusu su imale i po šesto hiljada knjiga. Lista knjiga koje je biblioteka imala pisana je u 44 toma. U Andalusu je postojalo 70 javnih biblioteka i čitaonica, te veliki broj privatnih koje su bile u posjedu vezira, alima, naučnika i književnika.

Nekad bilo, sad se spominje…

Piše: Resul S. Mehmedović

Izvori:

1. Miles Danby,    The Fires of Excellence: Spanish and PortugueseOriental Architecture, Reading, 1997.
2. Jerrilynn Dodds,    Architecture and Ideology in Early Medieval Spain, Pennsylvania and London, 1990.
3. Jerrilynn Dodds,    Al-Andalus: the Art of Islamic SpainNew York
4. Richard Ettinghausen and Oleg Grabar,    The Art and Architecture of Islam: 650-1250,Middlesex, 1987.
5. Valerie Gonzalez,     Beauty and Islam: Aesthetics in Islamic Art and Architecture,London, 2001.
6. Michael Jacobs,    A Guide to Andalusia,London, 1990.
7. Ian Robertson,    Blue Guide: Spain,(6th edition), London, 1993.