LUDILO VENECUELE – Ponavljanje sovjetske ekonomske politike, a očekivanje različitog rezultata

Piše: Anders Aslund/Foreign Policy

Postoji, međutim, barem jedna slična devastacija države – ona Sovjetskog Saveza potkraj 1980-ih. Sudbina SSSR-a mogla bi biti poučna za Venezuelu – što ne znači kako će se građanima Venezuele, a najmanje Madurovu režimu, svidjeti što budućnost može donijetu. Još od krize cijene nafte iz lipnja 2014. godine Venezuela pati, a nema razloga misliti kako će se taj trend uskoro promijeniti. Cijene energenata se, naime, već četvrt stoljeća kreću u amplitudama od jednog desetljeća te je vjerojatno kako ovo desetljeće još nije završilo. Slično tome, najveći gospodarski udarac Sovjetskom Savezu bio je pad cijena nafte koji je započeo 1981. godine i od tada nadalje se pogoršavao.

No, dublji problem za Sovjetski Savez nije bio kolaps cijena nafte nego ono što se dogodilo prije toga. U svojoj knjizi Pad imperije, veliki ruski sovjetski reformator Yegor Gaidar istaknuo je kako su sovjetski političari tijekom dugogodišnjeg naftnog buma pomislili kako mogu hodati na vodi prkoseći uobičajenim zakonima ekonomske gravitacije. Sovjetski političari nisu se trudili razvijati ekonomsku teoriju koja bi bila održiva u odnosu na njihovu potrošnju. Činilo im se kako matematika djeluje, pa su pretpostavljali da postoji dobar povod za to.

Venezuelanski lideri se suočavaju sa sličnim problemima kao njihove sovjetske kolege. Venezuelska vlada, iako ne tvrdi kako je u potpunosti odana marksizmu tj.lenjinizmu, provodi jednako apsurdnu mješavinu ekonomske politike kao i sovjetski prethodnik. Godinama je inzistirala na održavanju drastične kontrole cijena osnovnih dobara u širokom rasponu, uključujući meso i kruh, za koje plaća ogromne subvencije. Međutim, venezuelanska vlada, poput Sovjetskog Saveza, uvijek je mislila kako će si moći priuštiti subvencije zbog svojih prihoda od nafte.

No, kako je cijena nafte pala nešto za više od pedeset posto od sredine 2014. godine, došlo je do drastičnog pada tih prihoda. Umjesto povećanja proizvodnje nafte, venezuelanska je vlada bila prisiljena gledati kako proizvodnja pada zbog njezinog lošeg upravljanja dominantnom državnom naftnom kompanijom, PDVSA-om. Sada se čini kako je Venezuela ustrajna u ponavljanju sovjetske ludosti s kraja osamdesetih godina te odbijala promijeniti smjer, što je vodi krajnjoj devastaciji proračuna.

Sovjetski je savez, u posljednjim godinama postojanja, imao je i proračunski manjak. Godine 1986. taj je manjak premašio 6 posto BDP-a, a do 1991. godine dosegao je trećinu BDP-a. Venezuela slijedi taj primjer. Sovjetski je savez svoje devizne rezerve koristio za plaćanje uvoza, ali kada su se te rezerve smanjile, vlada je financirala proračunski manjak tiskanjem novca. Neizbježan rezultat toga bilo je ubrzanje inflacije. Čini se kako je predsjednik Nicolás Maduro usvojio ovu dokazano neuspješnu kombinaciju fiskalne i monetarne politike. Venezuela već pati od masovnih nestašica, zbog kontroliranih cijena, dok si vlada više ne može priuštiti više subvencija.

Maduro je, čini se, odlučan tiskati novac te će sljedeći neizbježni korak biti hiperinflacija. Vjeruje se kako je inflacija u Venezueli već dosegnula 700 posto godišnje, a ide prema službenoj hiperinflaciji, tj. stopi inflacije od najmanje 50 posto mjesečno. Ova pojava je jednako zastrašujuća koliko je i rijetka. Prema Steveu Hankeu, profesoru Sveučilišta Johns Hopkins, svijet je iskusio samo 56 slučajeva hiperinflacije, a polovica ih se dogodila kada se komunizam urušio. Hiperinflacija je duboko demoralizirajuća jer ostavlja dojam kako nema smisla više raditi. Umjesto da stoje u redovima kako bi kupili hranu s novcem koji su zaradili, ljudi prestanu raditi u potpunosti, jer ne mogu potrošiti novac koji su zaradili. Pametni profiteri upuštaju se u špekulacije, kupujući sigurnu imovinu kao što su robe ili nekretnine.

Kao rezultat toga, proizvodnja strmoglavo pada i ulazi u spiralu opadanja, sve do povratka financijske stabilnosti. U 1991. godini sovjetska je proizvodnja pala za 10 posto, a proizvodnja nafte pala je za polovinu od 1988. do 1995. godine. Sovjetski je savez inzistirao na nerealno visokom službenom tečaju rublja, koji je obično bio pet puta veći od tečaja na crnom tržištu. Vlada je to činila kako bi se ljudi osjećali bogatijima nego što su doista bili, ali je to značilo vladinu subvenciju kupnje deviza, baš kao što je subvencionirala i kupnju hrane. Budući je sovjetska vlada trošila više novca, dopuštajući da se proračunski deficit pretvori u balon, devizni tečaj na crnom tržištu je pao, ponižavajući građane. Postupno, ljudi su prihvatili tečaj na crnom tržištu kao realnost. Kada se Sovjetski Savez raspao, u prosincu 1991. godine, prosječna ruska mjesečna plaća bila je bijednih 6 dolara. Ovo je scenarij prema kojem se kreće Venezuela.

Paralelno s tim nevoljama, sovjetski je inozemni dug porastao. Sovjetska vlada, baš kao i Madurova vlada, posuđivala je koliko dugo i koliko je mogla. Vanjske vlade pružale su znatan dio financiranja, baš kao što je Venezuela dobila polovinu svojih inozemnih kredita iz Kine. Sovjetska vlada odbila je priznati siromaštvo i dugo se služila zaduživanjem. Venezuela je zatečena u istoj kolotečini.

Naravno, postoje i razlike. Sovjetski savez bio je multinacionalna država s republikama za razliku od Venezuele. Ipak, apsurdna je ekonomska politika Venezuele. Ona nema marksističko-lenjinistički sustav i ostaje daleko otvorenija od Sovjetskog Saveza, uz živahnu političku opoziciju i visoko obrazovanu elitu. No, ekonomska smrt Sovjetskog Saveza nudi sličan scenarij za budućnost Venezuele. Financijska će se kriza vjerojatno pogoršavati jer bi bilo kakva značajna promjena u politici značila priznanje Madura kako njegova politika nije dobra, što bi vjerojatno dovelo do njegove ostavke.

Dakle, proračunski manjak, nestašice, inflacija, pad tečaja i javni dug vjerojatno će se znatno pogoršati.

Alternativa bi mogla biti preventivno političko rušenje Madurovog režima potaknuto javnim nezadovoljstvom i/ili bježanje vlade iz zemlje. Još jedan mogući scenarij je ostanak Venezuele bez međunarodnih deviznih rezervi što bi Venezueli oduzelo sve inozemne kredita, a prirodna posljedica bi bila potpuni pad uvoza i tečaja valute.

U svakom slučaju, Madurov režim vjerojatno neće dugo preživjeti jer neće moći poduzeti neophodne prilagodbe za izbjegavanje pretjerane ekonomske mizerije većine stanovništva. Pritisak na Madura postat će nepodnošljiv. Nova će vlada morati izvršiti prilagodbe umjesto njega. Bez obzira na prirodu nove vlade, izbor nije velik: U ekstremnim ekonomskim krizama stvarni izbor politike je mali.

Proračun treba dovesti bliže ravnoteži. To se može učiniti samo smanjenjem rashoda jer se velika količina poreza u kratkom roku ne može naplatiti. Ključni rez treba biti uklanjanje subvencioniranih cijena. Venezuelanski projekti inozemne pomoći također moraju biti smanjeni. To bi moglo biti dovoljno za uravnoteženje proračuna.

Istodobno, tečaj valute se mora unificirati oko tržišne ravnoteže, bez obzira na to hoće li trgovina valutom biti plutajuća ili vezana. Venezuelanski će prekomjerni krediti također morati biti vraćeni Jedina međunarodna agencija koja bi Venezuelu u tome mogla pratiti. brzo i učinkovito, jest Međunarodni monetarni fond. MMF bi mogao brzo vratiti kreditnu sposobnost Venezuele, ali bi se ona morala pomiriti s makroekonomskim reformama koje će MMF tražiti. Paralelno, druge međunarodne organizacije i prijateljske zemlje će se morati baviti spašavanjem zemlje od Madurove devastacije Venezuele. Teret stranog duga zemlje trebao bi biti restrukturiran.

Situacija bivšeg Sovjetskog Saveza bila je mnogo teža, jer je trebalo formirati 15 novih država i podijeliti zajedničku valutu. Negativna je pouka, Rusiji je trebalo predugih sedam godina kako bi vratila proračunski deficit pod kontrolu. Upozorenje Zapadu, tada nije uspio pomoći Rusiji u trenutku kada je to najviše trebalo, čime je gurnuo njenu politiku u smjeru protiv Zapada. Kada reforma napokon stigne u Venezuelu, ona mora biti radikalna i brza, a Zapad bi trebao ponuditi svesrdnu financijsku potporu.

Slom Madurovog režima neće biti lijep, ali teško je uvidjeti kako se to može izbjeći. Iako se politika teško može predvidjeti, glavna obilježja teške gospodarske krize vrlo su predvidljiva. Ključno je pitanje koliko će brzo nova vlada uspjeti učiniti ispravnu stvar.

Tekst je izašao u magazinu Foreign Policy 2. maja 2017. godine. Izvornik pogledajte OVDJE.