Ludwig von Mises: Dva puta ka socijalizmu

Intervencionizam se ne može smatrati ekonomskim sistemom koji je predodređen da opstane. To je metoda transformacije kapitalizma u socijalizam putem niza koraka. On se po tome razlikuje od nastojanja komunista da socijalizam uspostave jednim udarcem. Ova razlika se ipak ne odnosi krajnji cilj političkog pokreta; ona se odnosi uglavnom na taktiku koja se treba upotrijebiti za postizanje cilja kojeg obje grupe žele.

Karl Marx i Friedrich Engels preporučili su oba ova puta za uspostavljanje socijalizma. U Komunističkom manifestu iz 1848. godine, oni su dali okvirni plan za postepenu transformaciju kapitalizma u socijalizam. Proletarijat treba uzdići do pozicije vladajuće klase i onda iskoristiti njegovu političku prevlast da se „otrgne, postepeno, sav kapital od buržuja.“ Ovo, kažu, „se ne može ostvariti drugačije osim sredstvima despotističkog napada na prava vlasništva i na uslove buržujske proizvodnje; pomoću mjera koje se, prema tome, čine ekonomski nedovoljnim i neodrživim, ali koje tokom pokreta prevazilaze same sebe, zahtijevajući daljnje napade na stari društveni poredak i neizbježne su kao sredstvo potpunog revolucioniziranja načina proizvodnje.“ U ovom smislu, oni navode primjer deset mjera.

Kasnije su Marx i Engels promijenili mišljenje. U svom glavnom spisu, Kapital, prvobitno objavljenom 1867. godine, Marx je stvari vidio na drugačiji način. Socijalizam je predodređen da dođe „neumoljivošću zakona prirode“, smatrao je, ali se ne može pojaviti prije nego kapitalizam dostigne svoju punu zrelost. Postoji samo jedan put ka propasti kapitalizma, a to je progresivna evolucija samog kapitalizma. Onda će velika pobuna radničke klase samo zadati o konačan udarac i inaugurisati vječno doba izobilja.

Sa ove tačke gledišta kasne doktrine, Marx i škola ortodoksnog marksizma su odbacili sve politike koje se pretvaraju da ograničavaju, regulišu i poboljšavaju kapitalizam. Takve politike, objavili su, ne samo da su uzaludne, već i štetne, jer one produžavaju doba kapitalizma, odlagajući njegovu zrelost, a samim time i njegovu propast. One, prema tome, nisu progresivne, nego reakcionarne. Ovo je bila ideja zbog koje je Njemačka socijaldemokratska stranka glasala protiv Bismarckovog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti i protiv Bismarckovih planova da nacionalizuje njemačku industriju duhana. Sa tačke gledišta iste doktrine, komunisti su američki New Deal označili kao reakcionarnu zavjeru ekstremno štetnu za istinske interese radnih ljudi.

Ono što moramo da razumijemo je da antagonizam između intervencionista i komunista jeste manifestacija sukoba između dvije doktrine ranog marksizma i kasnog marksizma. To je sukob između Marxa iz 1848, autora Komunističkog manifesta, i Marxa iz 1867, autora Kapitala. I zaista je paradoksalno da se dokument u kojem je Marx podržao politiku današnjih samoprozvanih antikomunista zove Komunistički manifest.

Postoje dvije metode dostupne za transformaciju kapitalizma u socijalizam. Jedna je putem eksproprijacije svih farmi, plantaža i radionica kojima će onda upravljati birokratski aparat kao odjeljenje vlade. Cijelo društvo, kaže Lenin, postaje „jedan ured i jedna fabrika, sa jednakim radom i jednakom platom,“ a cijela privreda postaje organizovana „kao poštanski sistem.“ Druga metoda je metoda Hindenburgovog plana, izvornog njemačkog obrasca socijalne države i planiranja. Ona prisiljava svaku firmu i svakog pojedinca da se strogo pokori naredbama koje izdaje vladin centralni upravni odbor proizvodnog menadžmenta. Takva je bila namjera Zakona o nacionalnom industrijskom oporavku od 1933, kojeg je srušio otpor poslovanja, a Vrhovni sud ga proglasio neustavnim. To je ideja koja se podrazumijevala u nastojanjima da se privatno poduzetništvo zamijeni planiranjem.

Piše: Ludwig von Mises (Mises Institute / Dialogos)

S engleskog preveo: Amir Krpić