Ludwig von Mises: Kako kontrola cijena vodi u socijalizam
Vlada vjeruje da je cijena konačnog proizvoda, npr. mlijeka, previsoka. Ona želi omogućiti siromašnima da svojoj djeci osiguraju više mlijeka. Tako pribjegava određivanju maksimalne cijene i fiksira cijenu mlijeka na nižu vrijednost nego što bi ona iznosila na slobodnom tržištu. Rezultat je da marginalni proizvođači mlijeka, oni koji proizvode uz najveću potrošnju, sada imaju gubitke. Kako nijedan pojedinačni farmer ili biznismen ne može nastaviti proizvodnju uz gubitke, ovi marginalni proizvođači jednostavno prestaju proizvoditi i prodavati mlijeko na tržištu. Umjesto toga, koristiće svoje krave i svoje vještine u druge, profitabilnije svrhe. Proizvodiće, recimo, maslac, sir ili meso. To znači da će sada biti manje mlijeka dostupnog za potrošače, a ne više. Ovo je, naravno, suprotno namjerama vlade, jer je ona željela olakšati nekim ljudima da kupuju više mlijeka. Međutim, kao rezultat vladinog miješanja, ponuda (tj. količina dostupne robe na tržištu) opada. Mjere vlade pokazuju se kao bezuspješne iz ugla same vlade i onih grupa kojima je željela pomoći. To dalje dovodi do stanja stvari koje je – opet iz ugla same vlade – još manje poželjno od prethodnog stanja koje je željela poboljšati.
Vlada se sada suočava sa alternativom. Ona može ukinuti svoj dekret (onaj o maksimumu cijena) i uzdržati se od bilo kakvih daljnjih nastojanja da kontroliše cijenu mlijeka. Ali, ako ona insistira na namjeri da održi cijene mlijeka ispod nivoa koji bi uspostavilo neometano tržište, i ako istovremeno želi izbjeći opadanje ponude mlijeka, onda ona mora pokušati eliminisati uzroke koji su poslove marginalnih proizvođača učinili neprofitnim. Ona prvom dekretu o cijeni mlijeka mora dodati još jedan dekret koji fiksira cijene faktora proizvodnje neophodnih za proizvodnju mlijeka na tako nizak nivo da marginalni proizvođači mlijeka više neće imati gubitke, pa će se vratiti proizvodnji mlijeka. No, onda se ista priča ponavlja i drugdje, tj. sada opada zaliha faktora proizvodnje neophodnih za proizvodnju mlijeka, pa je vlada ponovo na početku. Ukoliko ne želi priznati poraz i odustati od bilo kakvog miješanja u nametanje cijena, onda mora gurati još dalje i fiksirati cijene onih faktora proizvodnje koji su potrebni za proizvodnju faktora neophodnih za proizvodnju mlijeka (tj. faktori čije cijene treba fiksirati se samo umnožavaju). Tako vlada biva prinuđena da ide sve dalje i dalje, korak po korak fiksirajući cijene svih roba široke potrošnje i svih faktora proizvodnje – i ljudskih, tj. rada, i materijalnih – te u konačnici mora narediti svim poduzetnicima i radnicima da nastave raditi po tim utvrđenim cijenama i zaradama. Nijedna grana industrije ne može biti izostavljena iz ovog sveobuhvatnog fiksiranja cijena i zarada i iz ove obaveze da proizvodi onu količinu robe koliko vlada zahtijeva. Ako se neke grane ostave slobodne uvažavajući činjenicu da proizvode samo robu koja se ne smatra vitalnom ili se smatra luksuzom, onda će kapital i rad težiti slivanju u tu granu, a to će rezultirati padom ponude ovih dobara, čije je cijene vlada precizno fiksirala jer ih smatra neophodnim za zadovoljenje potreba širih masa.
Međutim, kada se postigne ovo stanje sveobuhvatne kontrole biznisa, onda ne može biti govora ni o kakvoj tržišnoj ekonomiji. Građani više svojim kupovanjem ili nekupovanjem ne odlučuju šta će biti proizvođeno i u kojoj mjeri. Moć da odlučuje o tome koncentrisana je u vladi, a to više nije kapitalizam. To je sveobuhvatno planiranje od strane vlade, to je socijalizam.
Piše: Ludwig von Mises (Mises Institute / Dialogos)
S engleskog preveo: Amir Krpić
