Marko Hoare: Ljevica je u krivu kad je riječ o rasizmu

Svjedočeći porastu pokreta Black Lives Matter u Velikoj Britaniji tokom ljeta, osjetio sam stari osećaj frustracije: Ljevica griješi u vezi s rasizmom i već dugo je u krivu. Znam to, jer sam većinu svog života živio u blizini središta crnačke zajednice u Londonu – Notting Hillu, North Kensingtonu i Briktonu – i pohađao sam, još 1980-ih, vrlo surovu i vrlo multietničku srednju školu, uglavnom, radničke klase i crnaca: Holland Park Comprehensive. Bio sam bijelac, ljevičarski tvrdokorni tinejdžer koji se pridružio Mladim socijalistima Laburističke stranke i protestovao protiv aparthejda u Južnoj Africi. Ali moje životno iskustvo naučilo me je da rasizam nije bio onakav kako ga je doživljavala ljevica.

Naši multirasni, uglavnom lijevo-liberalni učitelji učili su nas da je rasizam bjelački i anti-crnački. Na času engleskog proučavali smo Roll of Thunder, Hear my Cry; roman Mildred Taylor iz 1976. o rasizmu u Misisipiju 1930-ih. Ali London 1980-ih nije bio južnjački Jim Crow. Iskreno, ne mogu se sjetiti niti jednog slučaja u Holland Parku da je ijedan učenik ili nastavnik ikada personalno bio rasist prema crncu. Bilo je, međutim, dosta rasizma, i to je prvenstveno uključivalo bijelu i crnu djecu koja su bila rasistička prema „Azijatima“; odnosno djeci čije su porodice bile iz Indije, Pakistana, Bangladeša ili Šri Lanke. Sjećam se tuče na igralištu, u kojoj je izrazito veliki crni dječak udario mnogo manjeg azijatskog dječaka u lice tako jako da sam mogao da čujem udarac, a učiteljica nam je kasnije rekla da je tučnjava s crnim dječakom započela jer se rasno podsmijavao Azijatu. Druge prilike, zamjenski nastavnik koji je bio Azijat držao nam je čas na kojem je jedan crni dječak prokomentarisao „ova škola biva P***stanizirana“. Bijela devojčica u našem razredu rasistički je blebetala, kada se ispostavilo da je novi dječak Azijat: „Zašto ne možemo da imamo nekog Engleza?“ Arapski dječak bio je u suzama kada ga je bijela djevojčica u koju je bio zaljubljen nazvala „P***“.

Azijatska djeca bila su uglavnom noviji imigranti, koji ili nisu dobro znali engleski ili su govorili s naglaskom. Stoga su na njih posvuda gledali kao na „druge“. Crna djeca radničke klase, za razliku od djece zapadnoindijskog ili afričkog porijekla, govorila su engleski jezik baš kao i bijela djeca iz radničke klase i kulturološki se gotovo nisu razlikovala od njih, otuda dio dominantne kulturološke grupe. Kulturološka asimilacija između crnaca i bijelaca krenula je u oba smjera, jer su bijela djeca usvojila uličnu kulturu koja je uglavnom bila crnačkog porijekla, poput break dancea i body poppinga. Crno je uvijek bilo cool. Bio sam tvrdokorni ljevičar koji je osjetio nepravdu zbog toga što me uče da rasizam znači biti anti-crnac, dok je u našoj školi bio anti-azijatski, a crna djeca su mnogo češće bila počinioci negoli žrtve.

Kao tinejdžere odjevene u „uličnu“ odjeću, odrasli izvan škole su nas uveliko doživljavali s neprijateljstvom i prezirom, bez obzira na boju kože, i nerijetko smo bivali verbalno napadani. Jedne prilike, čekajući na autobuskoj stanici prevoz kući, stariju bijelkinju u konzervativnoj odjeći, s ljubičastom kapom s perjem – tip osobe koju smo rijetko sretali – neki crni dječaci su gurkali. Kada je autobus stigao, bijesno se požalila vozaču na ‘ove crnce’. Vozač je saosećajno saslušao, pomogao joj je da uđe u bus, a zatim je zajednički kaznio nas, djecu – podjednako i crnce i bijelce – ne dozvoljavajući nikome od nas da uđe u autobus.

I crnačka i bjelačka djeca, i dječaci i djevojčice, bili su podjednako rasisti, seksisti i homofobi, i podjednako zlobni nasilnici. Pored Azijata, „Cigani“ su bili prezreni, iako loše definisana grupa, izraz „Cigani“ je uobičajena uvreda. Žrtva najgoreg maltretiranja u našoj generacij bila je bijela djevojčica iz radničke klase irskog porijekla s kojom sam se družio, a koju su često zvali „Ciganka“, maltretirala su je i napadala i crna i bijela djeca. U tome je bilo klasnog elementa, jer su uglavnom radnička djeca često bila nevjerovatno arogantna i smatrala su ovu djevojčicu ’skitnicom’ (tj. siromašnom, prljavom osobom) poput „Ciganke“. Jedni s drugima su se natjecali oko toga ko može da kupi najskuplje dizajnerske trenerke i tenisice, podsmijvajući se onima koji su se jeftino ili neuredno oblačili. Međutim, djeca pravih irskih skitnica obično su bila žestoka tako da se druga djeca nisu petljala s njima.

Ako je postojao rasizam između crnaca i bijelaca, to je bio crnački anti-bjelački rasizam. Dvojica bijelih dječaka koje sam poznavao – jedan od njih iz radničke klase turskog porijekla – su u odvojenim slučajevima žestoko pretučeni nakon što su se prethodno potukli s pojedinim crnim dječacima, da bi ih zatim napale bande drugih crnaca koje su stale na stranu po njihovoj percepciji etničkih srodnika. Bijele dječaci su toliko premlaćeni da su izostajali iz škole. Drugi put je na bijelog učitelja, koji je pokušavao da disciplinuje crnog dječaka zbog smeća, nasrnula grupa crne djece gurkajući ga. Našu vrlo žilavu, bijelu zamjenicu direktorke zlostavljao je mali crni dječak vani na ulici. Moje lično iskustvo, kao i iskustva mnogih mojih vršnjaka, bilo je često uznemiravanje i nasilje od strane čas bijelih čas crnih nasilnika. Neka bijela djeca su na nasilje crne djece odgovorila time što su svjesno postala rasisti i prkosno usvojila reč „n*****“ – iako potajno izgovarajući među sobom.

Sve ovo mi je postalo smiješno, kada je mlada vaspitačica crnaca, koja je jedne prilike razgovarala s našim razredom, tvrdila da rasizam ne djeluje obostrano, jer su bijelci institucionalizovali prevlast nad crncima kroz svoju prevlast nad policijom i državom. U stvarnosti, ako si bijelac i u sukobu s grupom mnogo jače crne djece na igralištu ili na ulici, navodno institucionalno rasistička država i policija nisu ti bili od pomoći. Zamislite da toj teško pretučenoj bijeloj djeci kažete da su „bjelački privilegovani“! Pa ipak, učenje da rasizam znači anti-crnačko osnažilo je crnačku djecu da budu arogantni, seksisti, homofobi, anti-azijati i anti-cigani, a „rasizam“ je nerijetko služio samo kao izgovor u obračunu s bijelcima.

Ne predstavljam, naravno, svoje lične memoare kao kompletnu sliku rasnih odnosa u modernoj Britaniji, još manje tvrdeći da ne postoji anti-crnački rasizam. Lična iskustva se razlikuju u zavisnosti od vremena i mjesta. Jednostavno svjedočim da je pojednostavljeni model ljevice o nadmoći bijelaca i žrtve crnaca izašao iz mode prije trideset pet godina. Primijenjen danas, ovaj kliše pogrešno analizira strukture moći u društvu koje je već rasno visoko integrisano u kojem boja kože odavno nije glavna odrednica statusa ili identiteta. On marginalizuje rasizam koji doživljavaju etničke manjine koje nisu crnci, a koji je često najgore vrste. I zanemaruje crnački rasizam i bjelačku žrtvu, vještački i netačno dijele ljude koji su kulturološki i bihevioralno slični tlačitelju i potlačenom, povećavajući na taj način rasnu polarizaciju. Ako ljevica zaista želi da razumije i bori se protiv rasizma, treba da ostavi po strani buntovničku ideologiju uvezenu iz SAD-a i da prouči živo iskustvo u svoj svojoj složenosti.

Piše: Marko Hoare (Uncancelled / Dialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

*Paki, izraz koji je cenzuriran u originalnom članku, rasistički je izraz koji se u Engleskoj koristi kao uvreda za Pakistance.

Back to top button