MEHMED HANDŽIĆ: Jedna neistina o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem

Članak Mehmeda Handžića, u kojem odgovara na optužbu da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio epileptičar (padavičar), ovoga puta, tu tvrdnju je iznio Ismet A. Tabaković u Magazin Cinemi. Članak je u izvorno obliku, pisan arhaičnim bosanskim jezikom iz tog perioda.

„Pod utjecajem pisaca, neprijateljski raspoloženih prema islamu i Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, uvukle su se u knjige mnoge neistine o islamu i Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Između tih je jedna, koju i danas neki ponavljaju smatrajući je istinom koju je nauka usvojila, a to je neosnovana tvrdnja da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio epileptičar (padavičar).

Neumjesno je  da u našoj sredini ovu prežvakanu neistinu ponavljaju i nemuslimani i to iz dva razloga: prvo, jer je to jedna neistina, nepoznata kritičkoj historiji, neistina koja je nikla u ono doba kada neprijatelji nijesu mogli o njemu naći mahana koje bi ga obarale, nego su se latili stvaranja mahana njegvu nosiocu, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaki postupak ni u kome slučaju ne odgovara naulnim metodama kritike, jer je i previše djetinjasto, u slučaju da se ne može osporiti neka tvrdnja, laćati se uvrjeda uperenih prema onome koji je tvrdi.

Drugo, jer se time vrijeđaju i naprosto na pravdi Boga izazivaju muslimani, koji su daleko od toga da bi ma kog nosioca vjere bilo na kakav način ponizili.

Što da reknemo ako sa ovakvim neistinama bude ispadao musliman? Iz samog toga bismo mogli zaključiti da dotični svojom glavom ne misli, nego da, iz želje da nešto napiše, kopira druge ne imajući sposobnosti da razlikuje istinu od neistine.

Tako u . broju revije Magazin Cinema od ove godine čitamo člančić Ismeta A. Tabakovića iz Sarajeva Bolest i stvaranjeu kome između ostalog kaže: „Dostojevski i Muhamed bili su kroz čitav svoj život mučeni epilepsijom (padavicom). Usprkos tome Dostojevski je davao velebna djela literature, a Muhammed je stvorio veličanstvenu religioznu filozofiju.“

Na se Dostojevski nimalo ne tiče, ali ne možemo propustiti, a da se ne osvrnemo na neistinu i smjelu tvrdnju o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.

Historičari spominju da bi nekada Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi primao Objavu, obuzela neka tegoba; znojio bi se, ali u tom stanju nikada nije svijesti gubio; sve šta se oko njega događa sve bi shvatao. Iz ovoga su neki kršćanski pisci zlonamjerno iskonstruirali neosnovanu tvrdnju da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio mučen epilepsijom. Ne razumjevajući stanje primanja Objave, što je svakako jedna nadnaravna pojava, u kojoj duh nadvlada tijelo i shvaća nešto više, saznaje nešto što se običnim putem ne može saznati, oni su jedva dočekali da istaknu to kao mahanu Muhammedovu, sallallahu alejhi ve sellem, kada su ostali nemoćni da nađu mahanu djelu, koje on objavljuje. Ni u običnim stvarima nije umjesno, kada se ne mogu mahane kod djela naći, stvarati ih kod vlasnika tog djela, a kamo li da je to umjesno u raspravljanju o jednoj velikoj vjeri, koja je ubrzo poplavila ogroman dio svijeta.

Dobro je poznato svakom da epileptičari za vrijeme napada gube svijest i da im to mnogo u radu smeta makar ih i ne činilo potpuno defektnim. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kod vanrednih stanja primanja Objave nije gubio svijest, nego mu je svijest tada bila u tolikom naponu da bi direktno iza toga potanko saopćio Božije odredbe i često izdiktirao u pero svojih pisara po cijelu suru. Iz ovog s jasno vidi da je tvrdnja o nekoj epilepsiji Muhammedovoj, sallallahu alejhi ve sellem, potpuno neosnovana.

Osim toga, napad epilepsije se dogodi svagdje, a niko nikada nije istakao sličan slučaj kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Osim toga, Arapima, neprijateljima Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, dobro je bila padavica (sar’) poznata i niko se od njih nije usudio da je pripiše Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, iako su mu pripisivali i čarobnjaštvo i mnoge druge mahane. To nije niko od savremenika učinio, pa se jasno vidi da je kasnije izlaziti sa ovakvim tvrdnjama očita zlonamjerna podvala i hotimično vrijeđanje, koje je od naučnog raspravljanja upravo na suprotnoj strani.

Neosnovanost ove tvrdnje uvidjeli su i mnogi nemuslimanski pisci, pa se klone da ovako nešto iznose u svojim djelima. Zapravo sa ovakvom tvrdnjom nije ni izašlo nego nekoliko zaslijepljenih neprijatelja islama opojenih mržnjom i fanatizmom.

Eto se danas našlo jedno muslimansko piskaralo da u Magazin Cinemi prožvakuje stare prežvakane neistine.“

(Odlomak iz djela: Mehmed Handžić, Izabrana djela – Eseiji, rasprave i članci, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str. 158-160.)

Priredio: Resul S. Mehemdović