Milioni Kineza umirali su od gladi, a onda su uveli kapitalizam

Još 1981. čak 88 posto kineskog stanovništva živjelo je u ekstremnom siromaštvu; danas je to manje od 1 posto. Nikad u historiji svijeta tolike stotine miliona ljudi nisu se iz krajnjeg siromaštva uzdigle do srednje klase u tako kratkom vremenskom periodu. Uzimajući Kinu kao primjer, možemo naučiti mnogo o tome kako se siromaštvo prevazilazi – ne u teoriji, već u historijskoj stvarnosti.

Ali prvo, pogledajmo unazad. U kasnim pedesetim, 45 miliona ljudi umrlo je u Kini kao rezultat Maovog Velikog skoka naprijed. Zapanjujuće je da većina ljudi koji u školi uče o stvarnim (ili navodnim) problemima povezanim s kapitalizmom nikad nisu čuli za Veliki skok, najveći socijalistički eksperiment u historiji.

O ovoj temi pisao sam detaljnije u svojoj knjizi Power of Capitalism (Moć kapitalizma), gdje sam citirao kineskog novinara i historičara Yanga Jishenga: “Glad koja je prethodila smrti bila je gora od same smrti. Žito je nestalo, svo divlje bilje je pojedeno, čak je i kora s drveća skinuta, a ptičji izmet, pacovi i pamučna vata korišteni su za punjenje stomaka. U poljima kaolinske gline, izgladnjeli ljudi žvakali su glinu dok su je kopali.” Bilo je čestih slučajeva kanibalizma. U početku su očajni seljani jeli samo leševe životinja, ali su ubrzo počeli da kopaju mrtve komšije kako bi ih kuhali i jeli. Ljudsko meso prodavalo se na crnom tržištu zajedno s drugim vrstama mesa. Studija sastavljena ̶ i odmah potisnuta ̶ nakon Maove smrti za okrug Fengjang “zabilježila je šezdeset i tri slučaja kanibalizma samo u proljeće 1960, uključujući slučaj para koji je zadavio i pojeo svog osmogodišnjeg sina.”

Godine 1958, prije Maovog Velikog skoka naprijed, očekivani životni vijek bio je nešto ispod 50 godina. Do 1960, međutim, pao je ispod 30. Pet godina kasnije, nakon što su gladovanje i ubijanje prestali, ponovo je porastao na skoro 55. Gotovo trećina rođenih tokom najmračnije faze najvećeg socijalističkog eksperimenta u ljudskoj historiji nije doživjela te godine.

Nakon ljudske i ekonomske katastrofe Maove ere, Kinezi su počeli da šalju svoje predstavnike u druge zemlje s misijom istraživanja i učenja. Željeli su da sami vide kakve su te zemlje i da li Kina može nešto naučiti od njih. Od 1978. godine vodeći kineski političari i ekonomisti putovali su u velikom broju. Obavili su 20 putovanja u više od 50 zemalja dok su pokušavali identifikovati politike koje bi mogle dovesti Kinu do ekonomskog uspjeha. S nevjericom su prihvatili činjenice kad su vidjeli, na primjer, kako se snalaze radnici u Japanu. Ubrzo su shvatili da ih je komunistička propaganda godinama lagala kad je upoređivala “slavna” dostignuća socijalizma u Kini s “bijedom” u kapitalističkim zemljama. Istina je bila suprotna, što je svako na ovim putovanjima istraživanja i učenja mogao i sam uvidjeti. “Što više vidimo spoljašnji svijet, sve više shvatamo koliko smo nazadni”, više puta je primijetio Deng Xiaoping, otac kapitalističkih reformi u Kini.

Ali bilo bi pogrešno vjerovati da je Kina na neki način preko noći “prešla” na kapitalizam ili da je odmah počela ukidati svoju plansku ekonomiju u korist tržišne ekonomije. Kineska vlada je počela polako, probno, postepeno dajući državnim poduzećima veću autonomiju. Tranzicija iz socijalističke, državne ekonomije u tržišnu ekonomiju nije se dogodila naglo. Naprotiv, to je bio proces koji je trajao godinama i decenijama – i još uvijek je daleko od završetka. Koliko god bile važne mjere odozgo prema dolje, koje sprovodi stranka, treba znati da su postojale i inicijative odozdo prema gore, koje su inicirali poljoprivrednici.

Nakon gorkog iskustva Velikog skoka, sve veći broj seoskih seljaka preuzima inicijativu i odlučuje da ponovo uvede privatno vlasništvo nad zemljom, iako je to bilo zvanično zabranjeno. Ipak, ubrzo se pokazalo da su prinosi s privatnih gazdinstava mnogo veći, pa su partijski funkcioneri pustili narod da nastavi s tim. Prvi eksperimenti izvedeni su u posebno siromašnim “prosjačkim selima”, gdje su zvaničnici zaključili da, “ako ovdje stvari krenu naopako, nije tako loše, jer ne možete pasti kad ste već na dnu.” U jednom od ovih malih sela, partijsko rukovodstvo dozvolilo je poljoprivrednicima da obrađuju njive s posebno niskim prinosom kao privatni poljoprivrednici. Čim im je to bilo dozvoljeno, zemlja je davala tri puta više nego kad je obrađivana u zadrugama.

Mnogo prije nego što je zabrana privatne poljoprivrede službeno ukinuta 1982. godine, postojale su spontane inicijative farmera širom Kine da se ponovo uvede privatno vlasništvo, suprotno socijalističkom vjerovanju. Rezultat je bio izuzetno pozitivan: ljudi više nisu bili prisiljeni da gladuju, a poljoprivredni prinosi značajno su porasli.

Takve promjene nisu postojale samo u ruralnim područjima. Osim velikih državnih poduzeća, postojala su brojna općinska poduzeća koja su formalno pripadala gradovima i općinama, ali su se sve više vodila kao privatna poduzeća. Ove kompanije često su se pokazale superiornijim u odnosu na glomazna poduzeća u državnom vlasništvu jer nisu bila podložna restriktivnim smjernicama planske ekonomije. Tokom osamdesetih, osnovan je sve veći broj de facto privatnih poduzeća. Socijalistički sistem, u kojem su državnu svojinu nadzirali centralizovani državni organi za planiranje i koji su bili jedina opcija, sve je više erodirao odozdo.

Od velikog značaja bile su novostvorene tzv. Posebne ekonomske oblasti u kojima je suspendovan socijalistički ekonomski sistem i dozvoljeni kapitalistički eksperimenti. Prva specijalna ekonomska zona stvorena je u Šenzenu, pored tadašnjeg politički i ekonomski nezavisnog kapitalističkog Hong Konga, koji je u to vrijeme još uvijek bio kolonija britanske krune. Slično kao u Njemačkoj, gdje je sve veći broj ljudi bježao s istoka na zapad prije izgradnje Berlinskog zida, sve je više ljudi pokušavalo napustiti socijalističku Narodnu Republiku i pobjeći u kapitalistički Hong Kong preko tada malog ribarskog grada Šenzen.

Deng Xiaoping bio je dovoljno pametan da shvati da vojna intervencija i strože granične kontrole neće riješiti temeljni problem, ali da se uzroci zbog kojih ljudi bježe iz zemlje moraju analizirati i eliminisati. Kad je partijsko rukovodstvo u provinciji Guangdong, čiji je dio bio Šenzen, detaljnije istražilo situaciju, zatekli su izbjeglice iz kontinentalne Kine koje žive u selu koje su osnovali na teritoriji Hong Konga na suprotnoj strani rijeke Šenzen, gdje su zarađivali 100 puta više novca od svojih bivših sunarodnjaka na socijalističkoj strani.

Dengov odgovor bio je iznalaženje načina povećanja životnog standarda na kineskoj strani rijeke ako se želi zaustaviti odliv. Šenzen, koji je tad imao manje od 30.000 stanovnika, postao je mjesto prvog kineskog eksperimenta sa slobodnim tržištem, što su omogućili partijski kadrovi koji su bili u Hong Kongu i Singapuru i iz prve ruke se uvjerili da kapitalizam funkcioniše mnogo bolje od socijalizma.

Od mjesta gdje su mnogi riskirali svoje živote da pobjegnu iz zemlje, ovo bivše ribarsko selo danas je postalo uspješna metropola od 12 miliona ljudi s procvalom ekonomijom usredsređenom na elektronsku i telekomunikacijsku industriju i višim prihodom po glavi stanovnika od bilo kojeg drugog kineskog grada osim Hong Konga i Makaua. Model posebnog ekonomskog područja brzo je uveden u druge regije. Niski porezi, niske rente i niske birokratske prepreke učinile su ova posebna ekonomska područja izuzetno privlačnima za strane investitore. Njihove ekonomije bile su manje regulisane i više tržišno orijentisane od mnogih današnjih evropskih zemalja.

Prvi put sam posjetio ovu regiju u augustu 2018. i ponovo u decembru 2019. Na svom drugom putovanju razgovarao sam s predstavnicima privatnog think tanka. Šef istraživačkog centra je profesor koji ne pripada niti Komunističkoj partiji niti ijednoj od ostalih osam “partija” u Kini. “Možda ćemo biti posljednji branioci kapitalizma”, kazao je. Dok smo razgovarali, izrazio je zbunjenost činjenicom da socijalističko razmišljanje doživljava takvu renesansu u Evropi i Sjedinjenim Državama: “Ovdje u Kini, rijetko ko još vjeruje u ideje Karla Marxa.”

Zvanična proklamacija tržišne privrede na 14. kongresu Komunističke partije Kine u oktobru 1992. godine – korak koji bi samo nekoliko godina ranije bio nezamisliv – pokazala se prekretnicom na kineskom putu ka kapitalizmu. Iako je Partija odustala od toga da se potpuno odrekne centralizovanog ekonomskog planiranja, cijene sirovina, transportnih usluga i kapitalnih dobara, koje je određivala vlada, dramatično su pale.

Paralelno s razvojem, činjeni su napori da se reformišu državna poduzeća. Ranije u isključivo javnom vlasništvu, privatnim građanima i stranim investitorima nije bilo dozvoljeno da postanu dioničari. Privatizacija se nastavila ubrzano tokom 1990-ih, a neke kompanije puštene su na berzu. Bilo je brojnih spontanih privatizacija i IPO-a koje su pokrenule lokalne samouprave. Postalo je jasno da mnoga državna poduzeća nisu održiva pod konkurentskim uslovima.

Razvoj događaja u Kini dokazuje da rastući ekonomski rast – čak i kad ga prati rastuća nejednakost – koristi većini stanovništva. Danas u Kini ima više milijardera nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, s izuzetkom Sjedinjenih Država; Peking je sad dom više milijardera nego Nju Jork. Ovo potvrđuje inherentnu zabludu antikapitalističkog “razmišljanja nulte sume”, koja tvrdi da su bogati bogati samo zato što su uzeli nešto od siromašnih. Razlog zašto je stotinama miliona ljudi u Kini danas mnogo bolje nije zbog činjenice da ima toliko milionera i milijardera, već upravo zato što je – nakon Maove smrti – Deng Xiaoping poručio: “Neka se neki ljudi prvo obogate.”

Deng je bio u pravu kad je dao prioritet ekonomskom rastu, što se može vidjeti iz sljedećih činjenica: Kineske provincije u kojima je siromaštvo najviše opalo posljednjih decenija su iste one provincije koje su doživjele najveći ekonomski rast. Weiying Zhang, koji je svakako najumniji analitičar kineske ekonomije, odbacuje ideju da je izuzetan uspjeh Kine rezultat značajne uloge koju je odigrala država. Ovo pogrešno tumačenje je široko rasprostranjeno na Zapadu, ali sve više prevladava i u samoj Kini, gdje neki političari i naučnici vjeruju da objašnjenje uspjeha zemlje leži u određenom “kineskom modelu”. “Zagovornici kineskog modela griješe jer miješaju ‘uprkos’ sa ‘zbog’. Kina je brzo rasla ne zbog, već uprkos neograničenoj vladi i velikom neefikasnom državnom sektoru.”

U stvari, tržišna reforma i privatizacija su pokretačke snage ogromnog ekonomskog rasta Kine. Zhang je analizirao podatke iz različitih regiona širom Kine i zaključio da “što je provincija više uradila na tržišno orijentisanim reformama, to je veći ekonomski rast postigla, a zaostajanje u reformi tržišta značilo je zaostajanje u ekonomskom rastu.” Područja u kojima su se najdosljednije provodile tržišno orijentirane reforme, odnosno Guangdong, Žeđiang, Fuđian i Điangsu, ostvarila su najveći ekonomski rast.

Ovdje, i ovo je ključni uvid, “najbolja mjera napretka reformi jesu promjene tržišnih rezultata u dotičnim periodima, a ne apsolutni rezultati određene godine.” Stopa rasta je najveća tamo gdje privatne kompanije imaju odlučujuću ulogu. Zhangovi podaci to dokazuju: “Pokrajine čija je ekonomija više ‘privatizovana’ vjerovatno će rasti brže. Nedržavni sektori, a ne državni sektor, su ti koji su pokretali visok rast.”

Proces reformi u Kini tokom proteklih decenija nikad nije bio ujednačen, nikad nije bio samo u jednom pravcu. Bilo je faza u kojima su tržišne snage brzo jačale, kao što je bilo faza u kojima je država ponovo potvrdila svoj primat. Čak i ako je na duži period glavna tendencija bila “ne državnom, da privatnom” (guo tui min jin), bilo je i perioda i regiona u kojima je postojao trend nazadovanja, tj. “da državnom, ne privatnom” (guo jin min tui). Zhang istražuje različite stope rasta u regionima “ne državnom, da privatnom” i regionima “da državnom, ne privatnom.” Opet, rezultati su jasni: ekonomska proizvodnja rasla je znatno brže u regionima “ne državnom, da privatnom.” Kako Zhang objašnjava, ovo dokazuje “da je brzi rast Kine u protekle četiri decenije bio vođen snagom tržišta i nedržavnog sektora, a ne moći vlade i državnog sektora kako tvrde teoretičari kineskog modela.”

Najvažniji faktor u budućem razvoju kineske privrede je stepen inovativnosti. Analiza intenziteta istraživanja i razvoja u industriji, izdatih patenata po glavi stanovnika i postotka prodaje novih proizvoda u ukupnom industrijskom prihodu jasno pokazuje da sve ove ključne brojke za inovacije jasno koreliraju sa stepenom tržišnosti.

Kad sam sreo Weiying Zhanga u Pekingu, on je naglasio veliku opasnost od pogrešnog razumijevanja razloga rasta Kine ne samo za Kinu već i za Zapad. Ako ljudi na Zapadu pogrešno zaključe da je ekonomski uspjeh Kine zasnovan na nekom jedinstvenom “trećem putu” između kapitalizma i socijalizma, poznatom i kao “državni kapitalizam”, Zhang se brine da će oni izvući pogrešne zaključke za svoje zemlje. U knjizi Ideas for China’s Future (Ideje za budućnost Kine), koja je objavljena 2020, Zhang koristi vrlo prikladnu metaforu: “Zamislite da vidite osobu bez ruke kako brzo trči. Ako zaključite da njegova brzina proizlazi iz nedostatka ruke, onda ćete naravno pozvati druge da odsijeku jednu ruku. To bi bilo katastrofalno (…). Ekonomisti ne smiju brkati ‘uprkos’ sa ‘zbog’.”

Zagovornici jake države u Evropi i Sjedinjenim Državama žele da svi vjeruju da ekonomski uspjeh Kine potvrđuje da je ekonomski rast neraskidivo povezan s jakom državom. Analize Weiying Zhanga dokazuju da je istina upravo suprotna.

U mnogim aspektima, prema Zhangu, kineski način je manje izuzetan nego što se može činiti na prvi pogled: “U stvari, ekonomski razvoj Kine je u osnovi poput nekih ekonomskih razvoja u zemljama Zapada – kao što je u Velikoj Britaniji tokom industrijske revolucije, Sjedinjenim Američkim Državama krajem 19. i početkom 20. stoljeća, te nekim istočnoazijskim zemljama, kao što su Japan i Južna Koreja nakon Drugog svjetskog rata. Jednom kad se uvedu tržišne snage i uspostave pravi poticaji za ljude da teže bogatstvu, čudo rasta uslijedit će prije ili kasnije.”

Postoje mnoge paralele između Kine i razvoja ranog kapitalizma u Evropi i Sjedinjenim Državama. “Rani kapitalizam” je zastrašujuća fraza za antikapitaliste, uprkos činjenici da je to bilo vrijeme dramatičnih poboljšanja uslova života radničke klase. Thomas J. DiLorenzo to ilustruje sljedećim brojkama za Sjedinjene Države: “Od 1820. do 1860. godine plate su rasle po stopi od oko 1,6 posto godišnje, a tokom tog perioda kupovna moć prosječne plate radnika porasla je između 60 i 90 posto, u zavisnosti u kojoj regiji zemlje je radnik živio. Između 1860. i 1890. godine, tokom onoga što ekonomisti nazivaju ‘drugom industrijskom revolucijom’, stvarne nadnice – tj. plate prilagođene inflaciji – porasle su za 50 posto u Americi. Prosječna radna sedmica također je skraćena, što znači da je stvarna zarada prosječnog američkog radnika vjerovatno porasla za više od 60 posto za to vrijeme.” U narednom poglavlju pokazat ću da nešto slično važi i za rani kapitalizam u Engleskoj, koji se često navodi kao posebno loš primjer nehumanih i ponižavajućih uslova.

Kapitalizam je učinio više na prevazilaženju gladi i siromaštva nego bilo koji drugi sistem u svjetskoj historiji. Najveće gladi koje je stvorio čovjek u posljednjih 100 godina dogodile su se u socijalizmu. Nakon Boljševičke revolucije, ruska glad iz 1921/22. koštala je života 5 miliona ljudi, prema zvaničnim podacima u Great Soviet Encyclopedia (Velika sovjetska enciklopedija) iz 1927. godine. Najveće procjene tvrde da je broj umrlih od gladi između 10 i 14 miliona. Samo deceniju kasnije, socijalistička kolektivizacija poljoprivrede Josifa Staljina i “likvidacija kulaka” (više o tome u jedanaestom poglavlju) izazvali su narednu veliku glad, koja je ubila između 6 i 8 miliona ljudi. Posebno je teško pogođen Kazahstan, gdje je umrlo 1,5 miliona ljudi – trećina stanovništva.

“Kad se koristi izraz ‘glad’”, piše njemački stručnjak za Kinu, Felix Wemheuer, u svojoj knjizi Der große Hunger (Velika glad), “prva stvar na koju većina ljudi pomisli je Afrika. Međutim, u 20. stoljeću 80 posto svih žrtava gladi umrlo je u Kini i Sovjetskom Savezu.” On ne misli na milione žrtava opće pothranjenosti i nedovoljnog pružanja medicinske njege, već definiše glad kao događaj koji uzrokuje skok smrtnosti od onoga što je “normalno” u bilo kojoj zemlji. Kraj komunizma u Kini i Sovjetskom Savezu bio je glavni faktor u smanjenju gladi za 42 posto između 1990. i 2017. godine.

Uobičajena pogrešna percepcija je da kad ljudi pomisle na “glad i siromaštvo” misle na kapitalizam, a ne na socijalizam, sistem koji je zapravo bio odgovoran za najveću glad u 20. stoljeću.

Odlomak iz knjige: Rainer Zitelmann, Deset mitova o kapitalizmu, str. 26-34.