Milton Friedman (1977): Ekonomske kontrole vs lične slobode

Mnogo se govori o mogućem sukobu između ekonomskih kontrola i lične slobode. Ali taj sukob nije samo moguć — on je stvaran. Naše slobode — govora, štampe, vjere — već su značajno ograničene.

Uzmimo slobodu govora. Koliko je biznismena spremno da javno govori protiv vladinih programa? Koliko bi profesora medicine na velikim medicinskim fakultetima u SAD-u govorilo protiv socijalizirane medicine, s obzirom na to da njihova istraživanja finansira Nacionalni institut za zdravlje? Jesu li profesori na državnim univerzitetima nesvjesni da ih finansiraju zakonodavne subvencije?

Gotovo jedini ljudi koji danas stvarno imaju slobodu govora su stariji profesori na privatnim univerzitetima koji se bliže penziji. Neko poput mene.

Primamljivo je vjerovati da se političke i ekonomske slobode mogu lahko razlikovati, da je moguće uvesti razne restrikcije ekonomske slobode bez zadiranja u političku slobodu. To je velika zabluda. Na primjer, da li je zahtjev za državnom licencom za rad radio-stanice ograničenje ekonomske ili političke slobode? Danas imamo ogromna ograničenja naše slobode. Jedina olakšavajuća okolnost je neučinkovitost vlade. Hvala Bogu što naša vlada rasipa većinu novca koji potroši. Da ga troši efikasno, ne bismo imali ni trunku slobode!

Socijalno osiguranje je upečatljiv primjer ograničenja naše slobode. Prisiljeni smo da dio svog prihoda koristimo na način koji određuje vlada, za program koji vodi država. Socijalno osiguranje se prikazuje kao osiguranje u kojem ljudi plaćaju vlastiti novac da bi sebi obezbijedili penziju. To je besmislica. U stvarnosti, socijalno osiguranje je kombinacija lošeg poreskog sistema i lošeg socijalnog programa. Porez je jednokratna stopa na prihod ispod određenog maksimuma — regresivan porez koji gotovo niko ne bi branio kao pravedan. Osim toga, jedan od razloga zašto je ljudima s niskim kvalifikacijama teško naći posao jeste što porez za socijalno osiguranje povećava trošak njihovog zapošljavanja. Sistem beneficija je jednako neodbranjiv. Ima li ikakvog smisla da osoba koja godišnje dobije milion dolara od imovine dobije punu socijalnu penziju, dok osoba koja i dalje radi i zarađuje više od ograničenog iznosa ne dobije ni cent između 65. i 72. godine — a i dalje mora plaćati porez?

Naravno, trebamo poštovati postojeće obaveze u okviru socijalnog osiguranja i drugih programa. No, u budućnosti bismo trebali zamijeniti postojeći skup socijalnih programa — pomoć porodici s djecom (ADC), dodatak za dopunski prihod (SSI), bonove za hranu, subvencije za stanovanje i socijalno osiguranje — jednostavnim sistemom negativnog poreza na dohodak. Ljudi s prihodom ispod određenog nivoa primali bi pomoć od države, a oni s prihodom iznad tog nivoa plaćali bi poreze. Nije idealan sistem, ali vjerujem da bi bio daleko bolji od haosa koji imamo sada.

Postoji velika razlika, usput rečeno, između negativnog poreza na dohodak i zakona o minimalnoj plati. Ljudi dobre volje koji podržavaju zakon o minimalnoj plati često brkaju nadnicu po satu i ukupan prihod. Uvijek mi je bila misterija zašto je mladom crncu tinejdžeru bolje da bude nezaposlen za 2.60 dolara na sat, nego zaposlen za 2 dolara na sat. Ne koristi mu puno visoka satnica ako nema posao. Negativni porez na dohodak, s druge strane, omogućio bi minimalni iznos prihoda ispod kojeg niko ne bi morao da živi.

Drugi aspekt državne intervencije, koji smo svi mogli vidjeti, jeste njena tendencija da smanji konkurenciju. Gotovo nijedan veliki monopol u Sjedinjenim Državama ne postoji bez državne zaštite ili subvencija. Za one koji zagovaraju konkurenciju imam jedno pitanje: koji bi zakon, po vašem mišljenju, najviše doprinio povećanju konkurencije? Odgovor je vrlo jednostavan. Zakon koji bi imao najveću vrijednost u ograničavanju monopola i poticanju konkurencije bio bi zakon koji bi ukinuo sve carine i uveo slobodnu trgovinu. Međunarodna konkurencija bila bi najučinkovitiji način za suzbijanje lokalnih monopola i lokalne moći.

Ako želimo uspostaviti povoljniji okvir i klimu za ekonomske aktivnosti, moramo smanjiti domet države i spriječiti vladu da ponekad sa zadnjeg sjedišta gađa vozača u glavu usljed čega može da skrene s puta.

Državna potrošnja u Sjedinjenim Državama raste već skoro 50 godina. Godine 1928. ukupna državna potrošnja — federalna, državna i lokalna — iznosila je oko 10% nacionalnog dohotka. Dvije trećine toga trošile su države i lokalne zajednice. Danas iznosi 40% nacionalnog dohotka, od čega dvije trećine otpada na saveznu vladu. Sumnjam da mnogi poreski obveznici vjeruju da za tih 40% svog prihoda, kojim raspolažu državni birokrati, dobijaju odgovarajuću vrijednost.

Rast države neizbježno vodi ka dvije stvari: finansijskoj krizi i gubitku slobode. Velika Britanija je odličan primjer toga. S državnom potrošnjom koja dostiže 60% nacionalnog dohotka, Britanija je na rubu kolapsa. Grad Nju Jork je još jedan strašan primjer. Srećom, Nju Jork, za razliku od Vašingtona, nema štampariju novca. To je jedini razlog zašto je kolaps u Nju Jorku zaustavljen na vrijeme. Da su imali vlastiti novac i štampariju, odgađali bi dan obračuna štampanjem novca i izazivanjem inflacije. Stoga vjerujem da se trend stalno rastuće državne potrošnje mora zaustaviti ako ova zemlja želi sačuvati svoju slobodu.

Najbolji način da se smanji državna potrošnja je proporcionalno — smanjenje od 10% svuda. A onda naredne godine još jedno smanjenje od 10%.

Farmaceutska industrija je primjer industrije koja je ozbiljno ograničena državnom intervencijom i regulacijom, naročito od vremena Estes Kefauvera 1962. godine. Vjerujem da je Agencija za hranu i lijekove (FDA) u cjelini nanijela više štete nego koristi. Razlog je vrlo jednostavan — nijedan direktor FDA nikada nije bio javno kritiziran zato što nije odobrio lijek koji je mogao spasiti mnoge živote. Svaki direktor FDA bit će kritikovan ako napravi grešku i odobri lijek koji se kasnije pokaže štetnim. Kao rezultat toga, FDA ima pristrasnost u korist zadržavanja dobrih lijekova kako bi izbjegla mogućnost greške s lošim. Rezultat je da postoje mnogi učinkoviti lijekovi dostupni u Kanadi, Britaniji i drugim zemljama, ali koji se ne mogu kupiti u Sjedinjenim Državama — a mogli bi spasiti živote.

Slobodno tržište nije čarobna formula koju je dovoljno izgovoriti da bi postala djelotvorna. Potrebne su određene društvene vrijednosti, uvjerenja i stavovi da bi slobodno društvo bilo održivo. Vlada ne može usaditi te navike i uvjerenja. Ona se moraju razviti, ne kao rezultat namjerne odluke, već kroz dugu historiju. Mi u Sjedinjenim Državama smo izuzetno sretni što smo rođeni u društvu koje posjeduje ta uvjerenja. Ne shvatamo koliko je rijetka sloboda i vrsta društva koju smo imali. Normalno stanje čovječanstva je tiranija i bijeda. Tako je bilo kroz milenijume u većini dijelova svijeta. Tako je i danas. Ne znam ni za jedan slučaj u kojem je vlada uspjela usaditi ideje koje su potrebne za očuvanje slobodnog društva.

Američki sistem je u početku bio takav da su ljudi imali kontrolu nad vladom, a ne obrnuto. Tu smo kontrolu izgubili. A ako je ne povratimo — ako ne preokrenemo ravnotežu — izgubit ćemo svoju slobodu.

Piše: Milton Friedman, “Economic Controls vs. Personal Freedom”

S engleskog preveo: Resul Mehmedović